Tragedija BiH je što u njoj nikada nisu zaživjeli parlamentarizam i predstavnička demokratija.

Od samog početka su predsjednici vodili glavnu riječ, uglavnom vanparlamentarno, iako BiH nema republikansko uređenje predsjedničkog tipa i naša demokratija nije predsjednička demokratija.

Jednostavno su to tako predsjednici nacionalnih stranaka od početka intonirali i paralelno sa ustavom stvorili neku svoju vanparlamentarnu i protivustavnu paradržavu koju su polupismeni seljaci i malograđani po inerciji, tradiciji i običaju – popušili.

Šta drugo očekivati od totalitarizmom i nacionalizmom formatiranih umova koji su navikli da im partija i njen predsjednik vode državu i propisuju dnevni menu razmišljanja.

Parlamentarci su, primjetićete, od samog početka bili sporedne uloge, stranačke slunte, zaljubljenici i odane sluge svojih karizmatičnih predsjednika čija je glavna uloga bila održati utisak da se u BiH cijelo vrijeme radi o predsjedničkoj demokratiji i republikanskom uređenju predsjedničkog tipa.

Iako Ustav kaže da to još uvijek nije tako: “al’ isto k’o da i jest’, haman pa je tako. Ako nije, onda samo što nije, pa se evo trideset godina vježbamo i pripremamo kad to jednom bude tako da znamo kako bi to trebalo da bude”.

E to ti je taj sistem polupredsjedničke poludemokratije “unas”.

U parlamentarnim republikama, pa i parlamentarnim demokratijama predsjednik ili monarh nemaju nikakvu izvršnu vlast, već simboličnu ulogu, ali “unas”, u “polupredsjedničkoj poludemokratiji”, zbog činjenice da se direktno biraju, to je bitna funkcija jer kandidatura (u pravilu stranačkog predsjednika) za “šefa države” daje vidljivost stranci, “vuče glasove”, pa čak i onda kada se radi o strankama koje su “društvo jednog lica, koje čini desetak-petnaest nekompetentnih ljudi stranačke centrale.

Iako bi u polupredsjedničkom uređenju predsjednik trebao ne samo odstupiti sa pozicije predsjednika partije, već vratiti člansku kartu stranke kako bi bio “predsjednikom svih građana”, to u poluevropskoj, polupredsjedničkoj poludemokratiji u BiH, kako znamo, nije slučaj sa članovima kolektivnog predsjedništva.

Najgore je što cjelokupna javnost već treću deceniju puši taj fol i nasjeda na taj blef koji u suštini predstavlja udar na ustavno uređenje, udar na parlamentarizam, na predstavničku demokratiju, udar na državu, na “javnu stvar”(Res Publica)- na republiku koja pripada javnosti, građanima, svim narodima.

Javne funkcije su tako postale stranačke, javni interes ustupio je mjesto stranačkom, dok su javna dobra, javne ustanove i javna preduzeća, kao i javnu potrošnju – oteli od javnosti i prisvojili stranački aparatčici i ortaci.

U tom procesu su glavnu ulogu odigrali predsjednici stranaka. Predsjednici stranaka su “glavni junaci” ove priče. Oni su pomoću lojalnih generala i partijskih armija praktično kidnapovali, očerupali i otuđili bosanskohercegovačku republiku od njenih ravnopravnih naroda i građana još u ratu.

Tada su udareni temelji vojnih diktatura koje i danas drže javnost u ratnom šoku, strahu i iluziji da se radi o demokratiji i civilnoj vlasti, a zapravo se radi o vojnoj demokratiji, o društvu utemeljenom na ratu koje praktikuje demokratiju ratnih zasluga.

Radi se o obliku vojne diktature, partijske paradržave u kojoj autokrate i diktatore na vlasti održavaju mahom glasovi boračke populacije dok mladi u velikom broju napuštaju zemlju.

Ovi predsjednici stranaka koji poziraju u odijelima sa kravatama su militantne autokrate koje se otimaju za poziciju predsjednika (člana kolektivnog predsjedništva) BiH dobro znajući da su predsjedničke dužnosti prilično ograničene Ustavom jer se ne radi o republikanskom uređenju predsjedničkog tipa, ali isto tako dobro poznaju i svoje glasače koji u suštini pojma nemaju šta to sve znači, niti ih to pretjerano interesuje.

Sve dok se populistički šepure i ponašaju prezidencijalno – kako u strankama, tako i u predsjedništvu, tj. u medijima – njihovi sljedbenici i simpatizeri će vidjeti predstavničku demokratiju i čitav parlamentarni sistem kao bespotrebno bacanje novca na plate parlamentaraca i podržavati protivustavni paradržavnički prezidencijalizam, tj. autokratiju i diktaturu ovih ljudi koji, za jednu mladu demokratiju, imaju posve nepotrebno, neopravdano i nesrazmjerno veliku moć koncentrisanu u svojim rukama.

Svaki opšti izbori su zapravo jedan mali državni udar koji nas na velika vrata gura prema prezidencijalizmu i ustavnim reformama u tom pravcu.

Ali šta ćeš kad raja svršava na to.

Kome je, ba, do sijela, sjednica, zakonodavstva, legislative i to?

Kome je, ba, do pisanja zakona, poglavlja, članova, stavki, alinea, paragrafa, amandmana i to?

Kome je, ba, do dobrih zakona, javnih rasprava, ekspertnih komisija i to?!

Sve će to “presjednici” genijalci i “predstavnici svojih naroda” pozlatiti, sami u oktagonu i vanparlamentarno riješiti spektakularnim sudbinskim zahvatima i potezima, a mi ćemo grickat’ košpe, navijat’ i nervirat’.

Ali onda, u stvarnom životu, kada ća ispuše nakon kuenja lidera u eteru, kad skontamo “realnost”, kad pohvatamo mutne obrise neusaglašenih “nadležnosti” u polumraku sive zone radničkog ropstva i prevara; kada malo zagrebemo i otkrijemo čudesni svijet sudova, sporova, papirologije, taksi, poreza, doprinosa, parafiskalnih nameta; kada zalutamo na putu pacijenta u zemlji bez autoputa i željeznice, u zemlji bezakonja; kada nam pukne pred očima sve ono što naši dragi “presjednici” nisu riješili za ove tri decenije, niti će, niti mogu (jer za to je potreban angažman malo šireg političkog i civilnog društva, stručnjaka, akademske zajednice, svih onih ljudi koji se ni ne vide od predsjedničkih primadona); onda kada zaglibimo u blatu “bespravne države”, kada smo posve bespomoćni pred birokratijom, po hiljaditi put zaključimo da “ništa ne funkcioniše” i da se treba “fatat’ noge”.

Pa ne funkcioniše upravo taj do beskraja banalizovani sistem koji sam gore opisao, koji uporno održavamo i podržavamo radi toga što ne zahtijeva ni previše pameti, a ni živaca, već naprotiv: ubio se za one koji su davno pogubili i znanje, i pamet, i živce, a to je taj predsjednički sistem partijske paradržave koji pušimo po ko zna koji put, a koji je utabani put ka autokratiji i diktaturi.

Tragedija BiH, i ne samo BiH, je u tome što u njoj nikada nisu zaživjeli parlamentarizam i predstavnička demokratija.

Zato, ako dođe do ustavnih reformi, moramo zajednički nastupiti parlamentarizmom protiv prezidencijalizma, ukinuti polupredsjedničku poludemokratiju i progurati parlamentarnu republiku, predstavničku demokratiju u kojoj će zastupnici/poslanici prestati voditi i obezbjeđivati javna preduzeća svojim stranačkim šefovima države za finansiranje stranke i predizbornih kampanja; prestati usmjeravati javnu potrošnju u svoje ili džepove stranačkih ortaka, već će, zajedno sa ostatkom društva, civilnog i privatnog sektora, kreirati zakone koji će vratiti dostojanstvo, olakšati život i osigurati prosperitet vrijednim i poštenim radnim ljudima i građanima ove zemlje.

Nepostojanje svijesti o bitnosti legislative i parlamentarizma, kako kod građana, tako i kod parlamentaraca, glavni je razlog tome što je čitava država doslovno “spala na tri slova”, tj. tri stranačka predsjednika (i par njih koji bi htjeli biti “kalifi umjesto kalifa”).