Informacija o migrantskoj krizi u Kantonu Sarajevo

Žao mi je što na sjednici nema predstavnika domaćeg nevladinog sektora da nam oni podnesu izvještaj sa terena onako kako ga oni vide, a slika je prilično mračna. Ja sam predložio da neki od njih prisustvuju sjednici i podnesu svoj izvještaj, ali to, vjerujem zbog kratkog roka, nije organizovano, pa sam ih odlučio sam kontaktirati kako bi prenio i tu drugu sliku, iz drugog ugla, kao i pitanja koja bi oni voljeli postaviti ovdje. Jer, kada govorimo o migrantskoj krizi, ne smijemo zaboraviti da se radi i o humanitarnoj krizi.

Ne radi se, dakle, samo o prijetnji i riziku velike koncentracije migranata po lokalno stanovništvo, već bi trebalo da se radi i o prijetnji i riziku humanitarne katastrofe po same migrante u takvom smještaju. Zato bi bilo dobro danas barem malo biti human i pričati o migrantskoj krizi i sa humanitarnog aspekta, pošto, kako sam do sada uspio čuti i zaključiti po tonu izvještaja i većine pitanja, uglavnom pričamo o migrantskoj krizi sa aspekta sigurnosti i kriminaliteta migranata.

Moja pitanja su: 

1. Postoje izvještaji o policijskoj brutalnosti. Ima migranata koji su, bez vidnog ili velikog razloga brutalno pretučeni. Da li ste upoznati sa takvim slučajevima i šta se poduzima da se to više ne dešava? 
2. Neki advokati tvrde da ima migranata koji su proveli i po šest mjeseci u zatvoru bez ikakve optužbe, bez ikakvih dokaza i postupaka pokrenutih protiv njih, bez ikakvih prava da se brane. Nepotrebno je isticati da takav “smještaj” migranata nije rješenje i da košta građane. 
3. Koliko izbjeglica ima u odnosu na migrante? Na koji način se klasifikuju izbjeglice? Da li samo po zemlji porijekla ili po prirodi slučaja? Naime, postoji slučaj homoseksualca iz Pakistana. Pakistan ne spada u zaraćena područja, ali Pakistan ima smrtnu kaznu za homoseksualce, tako da se u slučaju ove osobe radi o izbjegličkom statusu, o potencijalnom azilantu koji je u bijegu od režima nastojeći da sačuva goli život. Isto tako postoji slučaj transeksualne osobe iz Maroka koju,radi sigurnosti ove osobe, ne možemo smjestiti u izbjeglički kamp sa ostalim migrantima. Tih slučajeva nema mnogao, što je razlog više da se odmah i brzo riješe. 
4. Zašto se, npr. Sirijci, svake godine moraju prijavljivati za izbjeglički status, tj. zašto taj status važi samo jednu godinu? 
5. Koliko izbjeglica iz Sirije i Jemena je do sada ušlo i prošlo kroz BiH? Koliko njih je bilo upoznato sa pravom da traže azil u BiH, koliko njih do sada je zatražilo azil, a koliko je njih dobilo azil. Čuo sam da Bosna i Hercegovina nije do sada garantovala azil niti jednoj osobi iz Sirije i Jemena što je podatak u koji ne želim vjerovati, zato mi je stalo da znam koji je stvarni podatak. 
6. Da li ste upoznati sa slučajevima migranata i izbjeglica koji već žive u vezi sa građankama BiH, koji su zasnovali porodice, imaju djecu sa Bosankama i Hercegovkama, djecu rođenu u BiH, djecu koja su građani BiH, ali oni sami, kao očevi te djece, nemaju riješen status u BiH? Ni ovih slučajeva nema mnogo, te ih je samim tim lako brzo i efikasno riješiti na vrijeme i utvrditi put za rješavanje statusa ovakvih slučajeva ubuduće. 
7. Znate li da su neki hotelijeri u ovo vrijeme pandemije COVID-19 ostali bez turista i da predlažu da država privremeno smjesti izbjeglice i azilante u njihove trenutno prazne hotele, plati za to minimalnu naknadu (što je jeftinije od kampova) barem preko zime, i jednim potezom pomogne i hotelijerima, ali i migrantima, izbjeglicama, azilantima? Mislite li da bi to moglo u određenoj mjeri doprinijeti rješavanju problema humanog smještaja za određene grupe migranata: starije, maloljetne, i sl. 

Svjestan sam da imamo nagomilane probleme, ali volio bih čuti nešto i o dosadašnjim humanim rješenjima, da mi navedete dobre i svijetle primjere koje bi mogli slijediti u narednom periodu, naročito kada se radi o izbjeglicama i azilantima koje treba odvojiti od ekonomskih migranata.

Prva rasprava:

Kapaciteti smještaja migranata nisu samo sigurnosno pitanje već prije svega humanitarno pitanje. Procjena smještaja ne smije biti samo i isključivo sigurnosna procjena, već prije svega humanitarna i naravno da ne možemo očekivati od policije da pravi takve procjene.

Mi zastupnici kao civili, umjetnici, naučnici, intelektualci, sportski i kulturni radnici, građani svijeta, moramo prije svega insistirati na humanom smještaju migranata, a tek potom, kada propustimo organizovati humani smještaj, moramo insistirati na sigurnosnom pitanju, na čemu se danas i insistira.

Naravno, sama činjenica da danas uglavnom pričamo o sigurnosti znači da smo već propustili uraditi ono što smo prethodno bili dužni, a to je obezbijediti humani smještaj, pa se sada moramo baviti posljedicama.

Kriza ne prestaje biti humanitarna u trenutku kada pretaste u sigurnosnu. Naprotiv. Mi i dalje, tim više, rizikujemo humanitarnu katastrofu koja prijeti migrantima, pogotovo u uslovima svjetske pandemije.

Važno je da se na ovoj sjednici izbalansiraju te dvije stvari.

Važno je da nismo defanzivni, da ne mislimo samo na sebe, već da mislimo i na te ljude.

Ne radi se, dakle, samo o prijetnji i riziku velike koncentracije migranata po lokalno stanovništvo, već bi trebalo da se radi i o prijetnji i riziku humanitarne katastrofe po same migrante u neadekvatnom smještaju za toliki broj ljudi.

Čuli smo u prethodnim raspravama i neke ružne primjere ponašanja naših građana prema migrantima. Pored toga što našim građanima policija treba pružiti sigurnost, mi zastupnici, tj. ova skupština treba imati i neki zaključak kojim bi apelovala na naše građane da budu humani, da ne eksploatišu tuđu nesreću.

Juče je bio Dan sjećanja na Holokaust i mi smo danas dužni poslati i takvu poruku građanima Sarajeva kako bi izbalansirali ovu raspravu.

Neki od kolegica i kolega zastupnika su i sami imigranti u BiH, pa im je u “siromašnoj BiH” pruženo utočište i jednaka šansa, imaju zavidan standard života. Hoću da kažem da migranti nisu samo kriminalci. Gdje su ti intelektualci i stručnjaci? Ima li ih među migrantima? Zar i među njima nema eksperata kao među ovih 7% u Sarajevu? Ako ima jedan – dajte da ga tretiramo drugačije i da čujemo o tom slučaju u medijima. Kada će tako nešto početi da se dešava i planira li vlast to početi raditi, ili ćemo ih samo i jedino tretirati u logorima/kampovima?

O čemu se ovdje radi?

Ovdje slušamo izvršnu vlast raznih nivoa, imenovane zvaničnike, državne organe koji nastoje ovim narativom o migrantskom kriminalitetu i opasnosti po lokalno stanovništvo, po građane kantona, da se predstave kao neko ko brine o javnosti, o građanima i javnoj sigurnosti građana, neko ko ih brani od “migrantske agresije” samo kako bi skrenuli pažnju sa činjenice da su upravo država i državni dužnosnici najodgovorniji za potpuni debakl u vezi smještaja izbjeglica, u vezi humanitarne krize, humanitarne katastrofe koja prijeti migrantima i koja je međunarodna bruka za Bosnu i Hercegovinu.

Izvršna vlast na svim nivoima je ta koja je bila dužna riješavati ovaj problem na najhumaniji i najčasniji način, a mi, zastupnici iz zakonodavne vlasti, mi smo dužni natjerati izvršnu vlast da radi svoj posao, ne samo u slučaju migrantske krize, već i u slučaju vakcinacije protiv COVID-19.

Mi ovdje svjedočimo disfunkcionalnoj državi na svim nivoima.

Mi svjedočimo neradu, nekompetentnosti najviših državnih dužnosnika da se dogovore i organizuju.

Nemojte vi nas, gospodo, braniti od migranata.

Odbranite vi nas od sopstvenog nerada i nehata kada se radi o njihovom humanom smještaju.

Očito da ste se bavitlu privatnim i stranačkim biznisima i interesima pa niste imali vremena da se bavite humanim smještajem migranata.

Da je država na vrijeme organizovala adekvatan smještaj migranata, da su oni koji su za to plaćeni radili svoj posao, mi danas ne bi govorili o sigurnosti građana Kantona Sarajevo.

Disfunkcionalni državni nivo se i u slučaju migrantske krize, kao i u slučaju vakcina protiv COVID-19, pokazao kao totalna fula.

Građani počinju ozbiljno razmatrati mogućnost da se radi o hrpi neradnika, ublehaša i zabušanata koje skupo plaćamo, ne samo novcem poreznih obveznika i kredita koje ćemo morati vraćati, već i golim životima.

Možda je sreća u nesreći to što su na kraju migranti završili u Kantonu Sarajevo i to upravo sada, kada je nova, ekspertna Fortina vlada preuzela izvršnu vlast.

Da li je to sudbina tako odredila, ili se radi o višoj političkoj sili, nije ni bitno.

Na testu su “norveški standardi” Fortine Vlade, ali i civilizacijske norme glavnog grada bosanskohercegovačke države.

Na testu je Kanton Sarajevo i direktna primjena Evropske konvencije o ljudskim pravima koja je praktično iznad Ustava BiH, jer u samom Ustavu, u Članu II/2 koji definiše međunarodne standarde, stoji da se ona “direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini” i da njeni “akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”.

Ja predlažem da Kanton Sarajevo, ako je ovim postao odgovoran i nadležan za veliki broj migranata i izbjeglica, direktno primijeni Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i da na bazi te konvencije direktno pregovara za evropske fondove za ove nesretne ljude, jednako kao što na isti način namjerava direktno kupiti vakcine, jer vidimo da viši nivoi vlasti to neće ili nisu sposobni učiniti u dogledno vrijeme.