Političke stranke su interesne političke organizacije i u višestranačju imaju ulogu predstavljanja programa i interesa različitih društvenih slojeva i grupa.

Od samog početka tzv. “demokratskih promjena” uloga narodnjačkih stranaka (liberalni konzervativci desnog centra) koalicije koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima 18. novembra 1990. bila je, barem deklarativno, zaštita interesa, privatne imovine, biznisa, prava, a u ratnim uslovima i golih života “svog” naroda od politike svojih koalicionih partnera.

Narodnjačke stranke pobjedničke koalicije su bazirale svoj demokratski legitimitet na čitavim narodima. Čitave narode smatraju svojom bazom, nacionalne korpuse svojim glasačkim tijelom, (što je tzv. “korporatizam” o kojem je govorio Musolini).

Od samog početka su nastojale homogenizirati te “svoje” narode i uspostaviti hegemoniju “svojih” naroda na teritorijama na kojima su ti narodi bili u većini, a u tom procesu su nastojale nametnuti i svoj totalitarni režim po ugledu na prethodni. Višestranačje su pretvorile u tri jednopartijska sistema bazirana na principu i apsolutnoj volji većine “svojih” naroda predstavljajući se kao ekskluzivne predstavnice “svojih” naroda. Ove stranke su uvele nepisano pravilo da niko drugi osim njih ne može predstavljati ove narode.

Ove stranke su se kalile u ratu. U ratnim uslovima su sebi uzele i aktivnu “državotvornu ulogu” iako je država već postojala i dugovala suverenitet i nezavisnost samim građanima, tj. prethodno provedenom referendumu.
Svaka od tri stranke pobjedničke koalicije počela se još u svom prvom mandatu baviti kreiranjem svoje partijske države u državi preuzimajući ulogu ekskluzivnog zaštitara (i vlasnika) državne imovine, državnih preduzeća i institucija na “svojim” teritorijama, direktno ili indirektno učestvujući u ratnom profiterstvu, pljački državne i privatne imovine, u osiromašenju građana.
Tu ulogu su zadržale za sebe i nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma kada su Ustav i pravna država postali ti koji, nezavisno od politike i političkih stranaka, garantuju i štite ljudska prava, građanske slobode, vitalne nacionalne interese, privatne biznise, privatnu i javnu imovinu, državna (javna) preduzeća i institucije (koje bi trebali pripadati javnosti, tj. građanstvu) i od samih stranaka.

Ove stranke ne samo da su nastavile sa konceptom partijske države-firme, već su njihovi lideri zajedno sa međunarodnim predstavnicima, kroz razne susrete, pregovore i dogovore (koji liče na one ratne), nastavili utvrđivati vanparlamentarnu partokratiju, konsolidovati (tro)partijsku državu i pretvarati nekadašnju državnu privredu u svoj privatno-partijski biznis, što se može vidjeti na primjerima nekadašnjih privrednih giganata, namjenske industrije, itd.

Činile su to kapitalom akumuliranim kroz ratno profiterstvo za koji su se potom, po najnižim cijenama, otkupljivali certifikati koji su odigrali važnu ulogu u sticanju ekonomske i političke moći elite nakon rata.

Ustavna demokratija i pravna država koja je trebala zaštititi privatni sektor, građansko društvo, pa i samu državu od svih štetnih pojava jednostavno je pala u drugi plan, dok je u prvi plan vremenom isplivala vojna demokratija kao “oblik društva utemeljenog na ratu, a koje praktikuje demokratiju”.

S obzirom na to koliko su vremenom derogirani i omalovaženi civilni ustav i zakonodavstvo, s obzirom na to koliko se i dalje insistira na ratnim zaslugama, koliko je značajna uloga ratnih profitera, ali i demobiliziranih boraca i oficira u strukturama ovih stranaka sa demokratskim predznakom i u njihovoj antidemokratskoj partokratiji, može se govoriti i o blažem, nezvaničnom obliku takozvane “stratokratije”.

“Građanska ljevica” bi morala biti demilitarizirajući i depolitizirajući faktor, kako u društvu tako i u državnom/javnom sektoru.
Morala bi raditi na građanskoj slobodi, na građanskoj svijesti o tome da javna vlast služi javnom interesu, da država ne smije biti partijska, predsjednička i autoritarna već mora biti parlamentarna, mora raditi za građane, za javni interes, ne za partije na vlasti i za interes partijske elite.

“Građanska ljevica” bi morala raditi na tome da država i državna, tj. javna preduzeća i ustanove uistinu budu servis građanima, a ne ratni i izborni plijen “državotvornih” stranaka.

Morala bi raditi na tome da sudska vlast, privatni i civilni sektor uistinu budu politički nezavisni, da stranke i stranačka vlast nemaju uticaj na njih, da funkcionišu bez obzira na to koja je politička opcija na vlasti, ukratko: da ne pripadaju strankama već građanima.

“Građanska ljevica” liberalna i progresivna ljevica bi ipak najviše morala raditi na slobodnom, demokratskom, građanskom, inkluzivnom društvu zajedno sa progresivnom inteligencijom, sa umjetnicima, kulturnim radnicima kroz društveno odgovornu kulturu, umjetnost i politiku jer to su jedina sredstva i snage kojima raspolaže za razliku od konzervativaca koji se oslanjaju na vjerske institucije kada je uticaj na društvo u pitanju.

To nije zabranjeno. Nije nepoželjno, već naprotiv. To je posve fer i demokratska konkurencija u društvu, to je pluralizam političkog mišljenja, pravo na drugo političko mišljenje i uvjerenje.

Ustavna republika pripada svima, a građansko društvo je društvo svih nas. Ono ne smije biti totalno društvo kontrolisano od jedne partije i ideologije. Svi smo mi individualno participanti i imamo ustavom zagarantovano pravo na svoj glas, mišljenje, na svoj uticaj na društvo, na neslaganje, bez obzira na to šta dominantna ekstremna i konzervativna desnica o tome misle. Oni nisu “većinski vlasnici države” niti bilo koga samo zato što sebe smatraju većim i militantnijim patriotima od civilne, građanske ljevice.

Ako su bili gospodari rata, tim više ne mogu biti gospodari slobodnog građanskog društva u mirnodopskim uslovima.

Ako su bili neprikosnoveni vladari sudbina u ratu, tim više ne mogu to biti u vladavini mira i prava.

Ovo mora biti jasna i glasna poruka liberalne i progresivne ljevice i to bi onda bila istinska “građanska ljevica”, “građanska” u smislu “civilna”, mirotvorna, “demilitarizovana”, a suprotno od “partokratska”, “stratokratska” ratoborna ili “vojna” desnica, no to još uvijek nije slučaj.

Ne vidim da “građanska ljevica” insistira na “građanskom konceptu” u tom smislu, civilnom i mirnodopskom, već naprotiv, takmiči se sa militantnom desnicom u istoj disciplini uzdajući se u istorodni populizam i nadajući se izbornim pobjedama na istoj ratnoj platformi.

Ne postoji jasna razlika, a samim tim ni ravnoteža, između ove dvije opcije: ratne i vojne konzervativne desnice na jednoj, a civilne i mirotvorne liberalne i progresivne građanske ljevice na drugoj strani da bi građani danas, dvije i po decenije nakon rata mogli slobodno izabrati, da bi se mogli slobodno opredijeliti za jedno ili drugo, za prošlost i status quo, ili za progres i budućnost.

Ne postoji opcija, ne postoji alternativa ratnoj državotvornosti u obliku ozbiljne politike reintegracije, pomirenja i mirotvornosti.

Ne postoji izgrađena svijest i jasno uvjerenje kod ljevice da je mirotvornost za ovu zemlju, njene narode, narodnosti i građane jedina istinska državotvornost; da je reintegracija društva jedini spas i lijek od njegove potpune dezintegracije, da je to jedini temelj na kojem se može graditi jedno stabilno društvo, jedna stabilna državna zajednica. Samim tim ne postoje ni naznake takve zvanične državne politike. Ne primamo takve signale od državnih i stranačkih zvaničnika. Ova koalicija koja vlada već trideset godina u manje-više istom sastavu ih nikada nije ni slala javnosti, niti kani počinjati s tim.

Postoje samo nijanse jedne iste, dominantne, represivne i depresivne retorike, populizma i politike na koje je pristalo i u koje se utopilo čitavo društvo, a s njim, po inerciji, i ljevica, što rezultira ne samo stagnacijom, već i erozijom, entropijom, a na čemu i dalje profitiraju isti ratni profiteri, iste interesne grupe.