Aristotel je u Retorici napravio jasnu razliku između zavisti i ogorčenosti.

Ogorčena osoba osjeća gnjev zbog prosperiteta onih koji ga ne zaslužuju, dok zavidna osoba osjeća to isto bez obzira čiji je prosperitet u pitanju; indignacija, gnjev i ogorčenje se osjeća kada svjedočimo blagostanju zločinaca, kriminalaca, zlih ljudi, a zavist osjećaju oni kojima smeta sreća i uspjeh dobrih i vrijednih ljudi, da parafraziram Aristotela.

Ovdašnje društvo je podijeljeno na ogorčene i zavidne.

Ogorčeni su ili indignirani, tj. gnjevni, ili su pak rezignirani, tj. potonuli u apatiju.

Ogorčenost je uglavnom usmjerena prema ratnim i poratnim profiterima, prema skorojevićkim tajkunima, ortacima korumpiranih političara, stranačkih vlastodržaca koji populizmom manipulišu zavist širokih narodnih masa (koje su vlastoručno opljačkali i osiromašili) huškajući ih protiv indigniranih i rezigniranih intelektualaca, slobodnih građana, nezavisnih poduzetnika srednjeg građanskog sloja, protiv ono malo njihove imovine, ljudskog i građanskog dostojanstva koje su uspjeli sačuvati od sveopšte barbarske orgije sistemskog kriminala.

Zavist nižih slojeva je takođe dvojaka. Manji dio njihove zavisti usmjeren je prema imanju političke i ekonomske elite koje je praktično nedostižno jer je jaz između bogate nekolicine i siromašnih masa sada već nepremostiv, do te mjere da takva zavist više nije ni “realna”.
Zato je veći dio “realne” zavisti usmjeren prema jednako osiromašenoj i opljačkanoj sitnoj buraniji srednjeg građanskog sloja (taština malih razlika).

Naročito je fokusirana na znanje i obrazovanje srednjeg staleža koje je mnogo lakše i manje opasno negirati, ridikulizirati i relativizirati, najuriti iz grada, iz javnog prostora i javnih institucija i preduzeća.

Srednji građanski stalež je takođe u manjini kao i elita, ali je za razliku od elite nemoćan i na dohvat ruke “običnom narodu” odavno služeći kao vreća za napucavanje nezadovoljnim i osiromašenim narodnim masama.

Teško da neko iz nižih slojeva društva može dobaciti toliko da preuzme poziciju i imovinu nekog od političke i ekonomske elite, ali je zato imovina građanskog sloja mnogo pristupačnija. Naročito njihova “umovina”: intelektualna svojina, društveni i simbolični kapital, status i pozicija u društvu koju su sitni profiteri “zapikali” i koju preuzimaju jednom kada prognaju “gradsku raju”, tj. građanski sloj iz grada.

Profiteri i skorojevići to znaju. I sami su takvi. Stoga, nakon što su osvojili i okupirali visoke pozicije u društvu, ne ostaje im drugo do da se aktivno svete građanskoj klasi za sve svoje komplekse eksploatišući i kanališući zavist širokih masa, ohrabrujući u njihovim redovima sve one sitne profitere i sitne duše na sitni kriminal i sitne obračune sa sitnom buržoazijom.

Ta njihova osveta je, kao što vidimo, permanentna. Ona nikada ne prestaje. Mnogo je intenzivnija danas nego ikada prije.
Ona će nastaviti da odjekuje u ideologiji i udžbenicima “pobjedničkih stranaka” dugo nakon što i posljednji predstavnik građanskog “soja” i sloja indignirano ili rezignirano napusti grad i zemlju.

Krupni profiteri i skorojevići totalitarne kleptokratske vlasti ne žive svakodnevnost na ulici, “među narodom”, kao što je to slučaj sa srednjom građanskom klasom koja je na to prinuđena.

Oni su odvojeni, u svojim vilama i džipovima. Oni nemaju dodira sa surovom i grubom realnošću ovih predjela možda i zato što njihove limuzine imaju odlične amortizere, ali odlično razumiju i koriste zavist, gnjev i mržnju koju niži slojevi, naročito ruralni koji su u međuvremenu kolonizirali gradove između ostalog i zbog migracije selo-grad, osjećaju prema preostalom i nepoželjnom građanskom “soju” i sloju.

Razumiju tu zavist zato što i sami osjećaju eho istog gnjeva i mržnje. Mnogi od njih i sami još uvijek imaju kompleks manje vrijednosti koji vuku najčešće iz mladosti, iz školskih ili brucoških dana u gradu, a koje danas liječe kompleksom više vrijednosti vladajuće političke i ekonomske elite.

Iste negativne emocije je ideološki koristio i prošli režim, gotovo na isti način. Srednji građanski sloj ne samo da je bio zvanični “klasni neprijatelj”, već i “narodni neprijatelj” koji se, skupa sa svojom kulturom i umjetnošću, svojim životnim stilom i sistemom vrijednosti smatrao izvorom dekadencije, opačine i razvrata daleko više i od samog tzv. “lumpenproletariata”.

Građanski sloj, iliti buržoazija, bila je uvijek “pri ruci”, dežurni krivac kojem se svetilo za sve; hulja za kojim se odmah davalo u potjere i na kojem se režim, zajedno sa svojim samopravičnim i “napaćenim” narodnim masama posve slobodno i nekažnjeno iživljavao. Štaviše, bilo je poželjno u horu oštriti zube na slobodoumnim, slobodnomislećim pojedincima, disidentima, kako onda, tako i danas. Sav kolektivni jad “napaćenog naroda” režim je stavljao na savijest građanskom “soju” i sloju koji se “usudio” ostati i preostati u “narodnoj državi”.

I danas je narod uglavnom “napaćeni narod” mada nije do kraja jasno od koga i od čega.

Za pretpostaviti je da “narod zna”.

“Narod zna” odgovore na sve, pa možda i na pitanja kao što su:
Da li se ta napaćenost odnosi na četiri godine rata ili na dvije i po decenije nakon njega?
Ko danas pati toliki narod, zašto i kako?
Da li je ta patnja akumulirana, nagomilana, hronična, ili je trenutna, akutna?
Da li je sistemska ili stihijska? Itd.

Ti “patitelji naroda” i ti “narodni paćenici” često upriličavaju narodna veselja, da se narod malo opusti, da se proveseli, jer i narod voli provod. U tom slučaju veselje je poželjno. Naročito u predizbornim kampanjama, ili kada treba proslaviti izbornu pobjedu narodnjačkih i nacionalnih stranaka.

Ostatak godine je posvećen komemoracijama koje služe da se svima koji pomisle kritikovati “narodnu vlast” začepe usta i blokira svaka slobodna i nezavisna misao. To se čini naglašeno ozbiljnim, čak posve religioznim odnosom prema ratnoj prošlosti koji je prerastao u veoma morbidnu političku dogmu i eksploataciju civilnih žrtava.

Narodna patnja je institucionalizirana i formatirana. Ona je zvanična ideologija koju “za narod”, “u ime naroda” i narodnim novcem produciraju narodnjačke stranke koje su trideset godina na vlasti.

Svako ko ne pristaje na hegemoniju, ko iole dovodi u pitanje zvanične režimske narative biva suočen sa linč ruljom, proglašen “izdajicama svog naroda”, “svojih gradova”, “dezerterima”, upravo onako kako to čine militantni totalitarni režimi u militantnim i totalnim društvima.

Jednako kao i u prošlom sistemu, nema mjesta za manjinsko mišljenje, za dodatno, drugo i drugačije mišljenje, za neslaganje.

Narodno veselje, jednako kao i narodno tugovanje i jadanje, je “prirodno”, ali je zato građanski koncept, kako veselja i provoda – tako i komemoracije, kulture sjećanja, odnosa prema negativnoj historiji, posve “neprirodan”, nepoželjan, perverzan, pa čak i uvredljiv kako za “narod”, tako i za civilne žrtve u čije ime govori režim.

Radi se o kulturalnom ratu koji skorojevićke ratnoprofiterske elite režima vode protiv preostalog srednjeg građanskog sloja u saradnji sa mitskim “širokim narodnim masama” jednako kao što su to činili u drugačijem aranžmanu i nakon Drugog svjetskog rata.

Radi se o kulturnoj hegemoniji barbarskog sela, o diktaturi većine, o totalitarnom režimu, o jednom novom hijerarhijskom, konzervativnom, ali i nacionalno homogeniziranom društvu koje transcednira klasne razlike, koje sebe, zahvaljujući vitalnom (etno)nacionalnom interesu doživljava skoro pa “besklasnim društvom” u (etno)nacional-socijalističkoj državi.
Sve je to na mnogo načina slično prošlom totalnom društvu, tj. režimu, naročito kada je u pitanju odnos prema srednjem građanskom sloju i građanskom društvu.

Zanimljivo je da i prošli i današnji režim ideološki i sistemski insistiraju na kolektivnom jadu, do te mjere da je “sramota biti sretan! Previše je jada!”, kako to Niče objašnjava u Genealogiji morala.

Uz sve ono što svi znamo i što je posve očito, a to je da je jad na kojem etnonacionalni lideri insistiraju danas najvećim dijelom direktni rezultat njihovog ratnog i poratnog profiterstva, organizovanog kriminala u pretvorbi i privatizaciji koji predstavlja epohalnu pljačku cjelokupnog stanovništva i državne privrede, a koji više od dvije decenije uspijevaju zasjeniti i zataškati ratnim godinama interpretirajući današnje siromaštvo isključivo kao rezultat agresije od prije četvrt stoljeća, kanališući sav gnjev koji je rastao i koji se nagomilao nepravdom u posljeratnom periodu isključivo u tom pravcu: protiv drugih naroda i njihovih današnjih lidera – ovi ratni profiteri se predstavljaju i kao “narodni superheroji” koji su branili i odbranili državnu i privatnu imovinu “svojih naroda” od drugih (naroda), pa je stoga, po tim istim ratnim zaslugama i po toj istoj logici – imaju pravo zadržati za sebe.

Na opravdano ogorčenje slobodoumnih, politički i ekonomski “nezavidnih” građana koji su svjedočili njihovom usponu i proporcionalnoj propasti društva i države, ovi lukavi krimogeni manipulatori masa i profesionalni prevaranti odgovaraju raspirivanjem emocija, ostrašćenosti, podsticanjem sitničave zavisti i huškanjem širokih, opljačkanih i osiromašenih narodnih masa na građanske predstavnike zdravog razuma, relativizirajući i prikrivajući tako svoj ratni i posljeratni zločin koji su počinili protiv sopstvenih naroda, a to je ratno i posljeratno profiterstvo.