Veliku grešku čini onaj ko podcjenjuje ubrzane korake koje posljednjih godina poduzima SDA u Kantonu Sarajevo po pitanju jezika. Grdno se vara onaj ko te korake smatra običnim populizmom, nastojanjem da se podiđe lokalnom glasačkom tijelu. Ovi koraci nisu lokalni mišiji koraci. Ovi koraci su koraci od tri milje, prilično sinhronizovani sa koracima koje SDA pravi na državnom nivou u koaliciji sa HDZ i SNSD.

Prevelika je koincidencija da SDA u Skupštini Kantona Sarajevo u srijedu podnosi inicijativu o promjeni naziva “Institut za jezike” Univerziteta u Sarajevu u “Institut za Bosanski jezik” nepunu sedmicu nakon što je dao sedam glasova, (više i od HDZ, a i od SNSD-a) za ostanak Ministra pravde BiH, Josipa Grubeše koji je odbio izvršiti odluku Ustavog suda Bosne i Hercegovine i upisati Akademiju nauka i umjetnosti BiH (ANU BiH) u Registar pravnih lica BiH, a pri kojoj bi bilo logično i potrebno osnovati Institut za Bosanski jezik.
Josip Grubeša jeste odbio izvršiti odluku Ustavnog Suda, ali je to neizvršavanje, po mom mišljenju, izvršio po odluci koalicije u kojoj je učestvovala SDA, a objasniću i zašto.

Izgleda da put kojim SDA ide u dogovoru sa svojim koalicionim partnerima na državnom nivou, manje-više istim onim sa kojima vladaju već trideset godina (od prvih višestranačkih izbora 18. novembra 1990. ) jeste put u konačnu podjelu BiH.

Pripreme za tu podjelu su već uveliko počele i SDA će morati zadovoljiti “najbrojniji narod” u BiH time što će dobiti Sarajevo, a dobiće ga tako što će SDA sa svojim partnerima istrgovati Sarajevo za BiH.

Jedan od bezbolnih načina isporučivanja Sarajeva Bošnjacima u zamjenu za BiH jesu kreiranja i preimenovanja lokalnih instituta i institucija koje će u Sarajevu, kao budućem glavnom gradu Bošnjaka, preuzeti ulogu svih onih institucija koje SDA nije uspjela kreirati sa svojim partnerima na državnom nivou u Sarajevu kao glavnom gradu BiH i Federacije BiH.

Ova politika nacionalne homogenizacije Sarajeva u dogovoru sa koalicionim partnerima je naročito jasno vidljiva kada su u pitanju jezik i jezična homogenizacija glavnog grada.

Godinu dana je pripremana SDA instrukcija kojom je Ministar obrazovanja Kazazović u novembru 2018. ukinuo ravnopravnost službenih jezika BiH (kao i službenih jezika Kantona Sarajevo, Član 5a) u jeziku nastave u Kantonu Sarajevo i jednim uputstvom odredio da će jezik nastave biti samo jedan jezik, i to onaj koji izabere većina roditelja.
Nakon popisa iz 2013. poznato je da u glavnom gradu BiH, multietničkom Sarajevu, živi preko 80% Bošnjaka i da provođenje Ustava i Aneksa 7 nije bio vrh prioriteta “političkog Sarajeva” posljednjih par decenija. Naravno da u instrukciji Ministra obrazovanja nije bilo potrebno precizirati koji će jezik biti jezik nastave u Kantonu Sarajevo, već je bilo dovoljno prepustiti tu odluku većini i tako pretvoriti konstitutivna prava u manjinska prava, konstitutivne građane iz reda srpskog i hrvatskog naroda u manjine u sopstvenom glavnom gradu sopstvene države.

Indikativno je to da se niko, osim nekih ostataka ljevice, nije pretjerano bunio. Bošnjački nacionalisti su se naslađivali u svojim medijima uglavnom na račun “komunjara” i “jugo-balija” (kako nazivaju liberalne i progresivne Sarajlije, Bošnjake i Bosance inkluzivne i internacionalne ljevice).

Nije se stekao utisak da nacionalisti likuju naspram Srba ili Hrvata, tj. da se rugaju SNSD-u ili HDZ-u zato što u Sarajevu nema više srpskog ili hrvatskog jezika u jeziku nastave, već upravo protiv onih koje su vidjeli kao jedinu preostalu prepreku provođenju političkog dogovora i konačne trgovine Sarajeva za BiH, a to su “izdajnici nacionalnih interesa svog naroda” kojima je više stalo do vladavine prava i plurinacionalne, zajedničke, multietničke, građanske, decentralizovane, sekularne, demokratske BiH parlamentarnog republikanskog uređenja nego do bilo kojeg naroda ponaosob.
Ovaj čin Ministra se, dakle, uglavnom smatrao pobjedom nad onim snagama i građanima koji su Sarajevo i dalje vidjeli glavnim gradom BiH, a ne glavnim gradom SDA.

Interesantno je da nisu pokrenuti mehanizmi vitalnih nacionalnih interesa unutar Kantona Sarajevo, niti je neko reagovao iz Banja Luke ili iz Zapadnog Mostara, da se tako izrazim. Kao da se to podrazumijevalo, ili već bilo dogovoreno između nacionalističkih/narodnjačkih stranaka na najvišem nivou.

A i bilo je krajnje vrijeme početi s tim. (Ne znam da li je uopšte potrebno reći da su u vrijeme kada je Kazazović donio svoju odluku svi direktori i direktorice osnovnih škola u Kantonu Sarajevo bili Bošnjaci, osim jednog direktora Katoličkog Školskog Centra u Sarajevu.)

Par godina kasnije imamo situaciju u kojoj nas polako pripremaju na Ustavne reforme. Dodik jasno daje do znanja da je Banja Luka srpska, a Sarajevo Bakirovo. Znači nije više Teheran! Malo se spustila loptica, kao da neki okvirni sporazum i razumijevanje postoje, samo to treba na vrijeme zakotrljati u eter da se javnost polako privikne i proguta.

SDA operativci, botovi i vojnici pripremaju teren i prostiru ćilime i ponjave da dočekaju transfer raznih instituta i institucija od “vitalnog nacionalnog interesa” sa državnog nivoa u fildžan format u Sarajevu.

HDZ im pomaže u tome na najvišem državnom nivou, a oni pomažu HDZ-u da im pomogne u tome (konkretno Ministar pravde koji će na sebe preuzeti “krivicu” i apsorbovati gnjev ljutih Bošnjaka umjesto Bakira).

Bakiru ostaje još samo da, kada se prašina slegne, počne lagano ubijeđivati “svoj” najbrojniji narod da od Bosne, realno, nema ništa i da se Bošnjaci mogu zadovoljiti Sarajevom u kojem će on vladati sretno i zadovoljno do kraja života, dok neke nove generacije ne dočekaju, kako reće, neka bolja vremena.

Šalim se. Vi znate da sam ja veliki šaljivdžija čak i kada uporno ponavljam da je sve već dogovoreno, vanparlamentarno, po hotelima, restoranima. Sve je to vidljivo, ispred nosa, samo mi zurimo u šoku i nevjerici.
Sve se bolje vidi kada to posmatramo iz njihovog ugla, iz ugla privatnih nacionalnih interesa. Iz tog ugla je čitav proces mnogo jasniji. Iz tog ugla se bolje vidi i slobodna trgovina Bakira i Čovića koja se odvijala pred našim očima proteklih mjeseci, a koja je tekla u smislu: evo ti Čoviću Mostar, a ti nama halali Sarajevo.

I tako, po hotelima, restoranima, spa centrima, u šaputanju, ali ne na jastuku, već pod maskama, na sigurnoj distanci Bosna i Hercegovina “šaptom pade.”