Kada ih slušaš kako vigorozno i rigorozno kritikuju današnje stanje i situaciju rekao bi da su trideset godina opozicija, a ne dio vladajuće koalicije koja je povela ovdašnje narode u demokratske promjene, a kroz pretvorbu i privatizaciju tranzicije u evroatlantske integracije i svijetlu budućnost koju danas živimo.

Kada ih slušaš rekao bi da nisu “pobjednička” stranka na posljednjim opštim izborima (koje je čitav diplomatski kor proglasio kompromitovanim i zbog čega je Vlada Federacije BiH i dalje u tehničkom mandatu), da se radi o pasivnim svjedocima postojanja, a ne političkom subjektu koji sebi pripisuje zasluge za sve: od organizovanja odbrane u ratu (ali ne i odgovornost za organizovani kriminal i ratno profiterstvo koje se istovremeno dešavalo), preko pretvorbe i privatizacije, obnove i donacija, pa sve do današnjih zasluga za bilo šta što se može prikazati i najminimalnijim privrednim uspjehom u BiH (ali ne i odgovornost za COVID profiterstvo, afere, skandale, propala javna preduzeća i njihove nagomilane dugove prema državi).

Kada ih slušaš kako kritikuju današnje stanje, zagađenje zraka, besplansku izgradnju, zaboraviš da su upravo oni bili arhitekti i urbanisti današnjeg Sarajeva, da su upravo ovi “državotvorci” gradili grad i zarobljenu disfunkcionalnu partijsku državu, držali Zavod za izgradnju decenijama, donosili sve one neustavne zakone kako bi sistemska pljačka javnih dobara, javne imovine i javne potrošnje bila “po zakonu”.

Oni su, uglavnom, ti koji su privatizirali svaki hotel, dali dozvolu za svaku Tibru, legalizovali svaku bespravnu gradnju ikada napravljenu u Sarajevu.

I onda se sjete svake druge decenije da počinju ponovo, ispočetka, “zaOprave”.
Sjete se da možda ipak nije humano i razumno dozvoliti naselja bez vatrogasnih i policijskih stanica, bez škola i parkova u blizini.

Sjete se da bi, nakon toliko decenijabio red malo češće otići u posjetu Bošnjacima u RS, ali mrsko im je samima. Trebaju opet saučesnike, kao onda u Vijećnici za onu tužbu protiv Srbije, kao za Mostar, kao za vakcine, kao za ANUBiH.
Nakon što dogovore sa svojom višedecenijskim koalicionim partnerima sve trgovine ljudima, narodima, teritorijama, gradovima, institucijama onda po Sarajevu traže viđenije ljude i stranačke lidere da se izgube među njima, u gužvi, u raji, da imaju na koga svaliti krivicu i odgovornost kada se počnu sama po sebi postavljajti neka veoma nezgodna i ozbiljna pitanja.

Moraju upetljati i druge da zametnu trag jer se iz aviona vidi da su monopolizirali političku scenu, tj. da dominiraju i soliraju u vođenju tzv. “bošnjačke politike”.

Moraju prije svega stvoriti iluziju pluralizma u bošnjačkom “političkom Sarajevu” onako kako su prethodno stvarali iluziju multietničnosti i multikulturalizma.

Neko reče da i Lagumdžija ima u sve to umiješane i svoje prste. Ne bi me začudilo. Veliki je to iluzionista. Nadmašio je i samog Dejvida Koperfilda kada je prethodno učinio da godinama živimo u ubjeđenju da je Sarajevo i dalje kosmopolitski i multietnički grad. Bio je potreban popis stanovništva 2013. da konačno pojmimo ono što dugo nismo htjeli o sebi čuti i znati, niti smjeli sebi priznati.

Bilo kako bilo, izgleda da je faza nacionalne homogenizacije Sarajeva završena i da smo prešli u završnu fazu homogenizacije Bošnjaka. Sve individue koje imalo odstupaju od kristalno jasne vizije bošnjačkog kolektivizma i Sarajeva kao glavnog grada partijske države u državi u produkciji SDA nacionalsocijalizma – nemaju više šta tražiti u ovom gradu.

Zanima me ko bi se sve od političara odazvao kada bi više vjerskih poglavara, ili npr. neko interreligijsko vijeće grada upriličilo potpisivanje “Izjave o zajedničkom djelovanju u cilju poboljšavanja uvjeta života povratnika u Sarajevo“.

Zanima me kakvu bi reakciju javnosti izazvala takva inicijativa obzirom da su mnogi pristrasni, subjektivni i da zaboravljaju činjenicu da niti su izjave o povratku iskrene, niti je povratak potpun i održiv, ako je taj povratak jednosmjeran.
Drugim riječima: govoriti u Sarajevu o povratnicima u RS, a ne pomenuti povratnike u Sarajevo je zamajavanje povratnika i populističko ubiranje jeftinih političkih poena.

Ako se odustalo od povratka u Sarajevo, ne treba ga očekivati ni u bilo koji dio RS-a.
Ako Srbi, Hrvati, Jevreji, Bosanci i “mješanci” ne žele da se vrate iz “bijela svijeta” u Sarajevo nakon toliko godina, tim manje udomljen ili pak stranački uhljebljen Bošnjak iz Sarajeva želi nazad u RS.

Možda se moramo polako pripremiti na to da svako odustane od svojih snova i ubleha i da se konačno probudimo u odavno etabliranoj realnosti etnoteritorijalne podjele BiH koju nam je združeno producirala koalicija demografskih stranaka.