Ovo su prilično turbulentna, teška, ali i zanimljiva vremena, a poznata kineska kletva glasi: “dabogda živio u zanimljivim vremenima”.

Ustajale i mutne vode višedecenijske političke žabokrečine ove zarobljene tajkunsko-partijske države osamnaestonovembarskog trijumvirata posljednjih par godina su se uzburkale i uzavrile. Opozicija je uspjela napraviti određene pomake u Banjoj Luci, u Sarajevu, u regiji, što je dobro za parlamentarnu demokratiju. Prezidencijalizam, tj. vladavina partijskih predsjednika vanparlamentarnim dogovorima po hotelima i restoranima u stilu ratnih pregovora polako ali sigurno postaju prošlost BiH (osim ako ne dogovore neku novu ratnu psihozu).

Za relativno kratko vrijeme opozicija je uzela Kanton Sarajevo, pa ga izgubila, pa ga opet uzela: i Kanton i mnoge gradske opštine. Naravno, ne ide sve baš kao po loju, ali niko ozbiljan to nije ni očekivao. Možda u nekom “Priručniku za političke revolucije” piše da se revolucija obustavlja čim počne da škripi, čim nije onako kako smo namaštali da će biti, ali u stvarnom svijetu odraslih je to malo drugačije. U nekim trenucima se vjerovatno mnogima čini skoro nemoguće pobijediti tridesetogodišnju hidru-hobotnicu, duboku partijsku zarobljenu državu-firmu iz koje podrivaju, te visoku “vertikalu vlasti” (više nivoe vlasti) sa koje opstruiraju pozitivne promjene u tzv. “Republici Sarajevo” (koju su, izgleda, neki nazvali tako aludirajući na slobodne teritorije u BiH za vrijeme nacističke okupacije, što ima smisla).

U tom procesu pucaju i raspadaju se koalicije. Neke veze se pokazuju slabima. Neki akteri se pokazuju nedoraslim historijskoj ulozi i zadatku. Ali se zato neke druge veze i koalicije učvršćuju i jačaju, pripremajući se za borbu koja tek predstoji. Pojavljuje se i tzv. “peta kolona” koja se iznutra bori protiv “Republike Sarajevo”. Sve je to normalno i očekivano.

Zar je iko očekivao da će neko nakon tri decenije samovlasti u Sarajevu tek tako prepustiti svoj ratni plijen i vlast onima koje su u međuvremenu marginalizirali, onima koje su okupirali, na kojima su se iživljavali, psihički zlostavljali, kojima su oteli i negirali sve – i grad, i prošlost, i duh, i imidž, i identitet, i prava, i slobodu?

Budi se polako svijest, a i savjest.

Jer svjesni smo da ništa više nikad neće oprati našu savjest ako sada prešutimo istine i progutamo nepravde, sada kada preko noći odlaze dragi ljudi, dok se drugi, beskrupulozni ljudi, opet bave profiterstvom i pripremaju za pljačku građana.

Politika, na sreću, nije arena u kojoj su građani statisti, pasivni posmatrači koji od despota traže hljeba i igara. Politika nije ni “reality show” u kojem dokoni živalj gleda kako zastupnici vrijeđaju i ismijavaju jedni druge. Politika je, po definiciji, “kolektivna djelatnost usmjerena ka donošenju odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke koja je obvezna za sve članove zajednice”.

Svi se već bavimo politikom, bez obzira šta o njoj mislili, govorili i pisali. Svi smo političari i vodimo neku politiku. Svi smo odavno zaraženi tim virusom, samo što je neko razvio manji, a neko veći broj antitijela. Bez obzira na to što svako vjeruje u imunitet svog krda, društvo je daleko od toga da je imuno na ovako opasnu i devastirajuću politiku.

Istovremeno, niko od nas nije nevin nakon trideset godina rasizma, etnonacionalizma i korupcije. Čak i onaj koji tvrdi da je apolitičan, to samo znači da je šutio, a ako je šutio – onda je odobravao. Zato moramo očvrsnuti i moramo se oglasiti. Moramo aktivno učestvovati u politici. Moramo se organizovati.

Ova “Četvorka”, koja je sada “Trojka”, a koja je bila “Šestorka”; ova koalicija za koju novinari (koji su joj sami davali ovakva “maštovita” imena i nadimke) vele da se raspada, osipa, u principu nije koalicija stranaka, već koalicija opozicije i građana. Ona se osipa od onih elemenata koji možda od početka nisu čvrsto ni stajali uz nju. Neki od njih su tu jer čekaju kuda će vjetar da okrene. Sve je to dijalektika, živa materija prepuna ljudskog faktora, a to uključuje i sujete, tako da će vjerovatno biti još prestrojavanja.

No to samo znači da će se opozicija artikulisati, iskristalisati, a možda i osnažiti, okrupniti ubuduće. Najvažnije od svega je da uopšte postoji jaka i konstruktivna opozicija, da postoji alternativa tridesetogodišnjem režimu državne Trojke, vrhovne Trojke.

Politička revolucija definitivno nije za populiste koji samo žele vlast i pozicije. Nije za one sumnjivog morala i niskih strasti, za ovisnike koji izgaraju na društvenim mrežama, forumima i portalima tzv. “crnog parlamenta”. Politička revolucija je za one koji imaju petlju, volju, iskrenu i časnu namjeru da trijezni uđu u pravi parlament/skupštinu i tamo promijene neke zakone koji će promijeniti sve u državi. Ta promjena se mora strpljivo i ozbiljno pripremati. Ona se ne dešava preko noći. Dešava se od dana stupanja novih zakona na snagu, ali to jutro treba dočekati, taj datum treba zacrtati i spremiti se za njega. Ne zaboraviti ga. Ne dozvoliti da nam politikanstvo, dnevna politika i jeftini populizam odvuku pažnju i “popiju mozak”.

Progresivni i liberalni građani traže od svojih zastupnika da budu odvažni i dosljedni, ali su nemoćni da ih zaštite kada neki zastupnici zbog te dosljednosti budu linčovani u konzervativnim desničarskim medijima. Uplaše se napada, prijetnji, inspekcija, montiranih procesa, spaljivanja automobila i gorih stvari na koje su desničarski ekstremisti spremni. Prevlada strah za egzistenciju i zapitamo se šta nam treba da se bavimo politikom, a zapravo samo želimo biti slobodni da iznesemo svoje političke i ljudske stavove i uvjerenja.

Taj strah je rezultat nacionalističke propagande, medijskog rata čiji je cilj sistemski progon opozicije i njenih birača iz ove zemlje što je taktika svakog autokratskog i totalitarnog režima, taktika koju građani skupo plaćaju ako je ne prozru, ako su naivni, ako su raspamećeni, dezorijentisani, ako previše vjeruju režimskim medijima, njihovim lažima i klevetama, ako dozvole da ih ovi izmanipulišu.

Mi moramo odlučno ustati za svoju kulturnu tradiciju, za ono čemu pripadamo, za ono što predstavljamo. U konkretnom slučaju Sarajeva to je kosmopolitsko građansko Sarajevo i “la convivencia” koja je njegova viševijekovna tradicija.

Zastupnice i zastupnici za koje ste glasali to ne mogu sami. Pogotovo ako niste glasali za “velike stranke” koje čine vlast i koaliciju na višim nivoima. Mi ne raspolažemo njihovim kapitalom, novcem i medijima kojim raspolažu oni. Mi nismo oni, ne funkcionišemo tako, zato od nas ne očekujte te mišiće. Vi ste naši mišići.

Ako se nekad osjećate kao da su vas zastupnici za koje ste glasali ostavili i zaboravili, vjerujte da je taj osjećaj obostran.
I ja se osjećam prilično usamljen u ovoj borbi, bez velike podrške. Imam osjećaj da su moja radikalna predizborna obećanja i inicijative koje su mi donijele vaše glasove u međuvremenu postala nepopularna ili manje popularna zbog velikog odliva i intenzivnog ispiranja mozgova posljednjih godina; da se moja baza smanjila, da se smanjio entuzijazam moje generacije. Moram priznati da sam izgubio mnoge prijatelje u ovih par godina mandata. Izgubio sam i podršku jer su se mnogi odselili, preselili, “otišli”, prešli na “drugu stranu” – u svakom smislu tih riječi. Mnogi su, u međuvremenu, dozvolili da im misli, ideje i vrijednosti obezvrijede i nadglasaju režimski mediji i botovi na društvenim mrežama. Klonuli su duhom.
Svjestan sam da svako ima svoje mane, svoje loše navike; svjestan sam da ljude privlače razni poroci, da svako sam bira svog “dilera”. Ali svjestan sam isto tako da svako mora sam za sebe odlučiti želi li se skinuti sa toksičnih medija i društvenih mreža ili ne, želi li se osloboditi ili želi ostati indoktrinirani i zastrašeni rob.

Najteže je pobijediti sopstvene slabosti, a naročito epidemiju defetizma, apatije i inertnosti, a istovremeno mržnje, ostrašćenosti i bjesnila koje prouzrokuju desničarski mediji i botovi koji te slabosti odlično iskorištavaju. No tu bitku mora svako sam sa sobom izvojevati prije nego odluči zajednički djelovati jer komunikacija koja je potrebna da bi zajednički izveli ozbiljne i temeljne promjene u društvu ne trpi populističko nadvikivanje sa desnicom.

Naredni nivo ove njihove igre našim životima je federalni nivo. To režim državne trojke dobro zna, zato nas i nastoje držati pod opsadom i u blokadi na Kantonalnom nivou “razvlačeći nam pamet”. Nastoje nas razbiti na manje grupe, izolovati, svakog u njegovom gradu i kantonu, kao što to čine na državnom nivou dijeleći progresivne i liberalne snage na entitete. “Republika Sarajevo” je zbog toga u blokadi. Postoji embargo sa federalnog nivoa, sa državnog nivoa, sa “vertikale vlasti”, vrlo sličan onom scenariju kojim je Dodik zaprijetio Stanivukoviću.

U “Bakirovom Sarajevu” (kako ga Dodik naziva jer su oni to između sebe tako podijelili), zna se ko povlači konce sa vrha “vertikale vlasti”. Zna se ko u dogovorima sa koalicionim partnerima (SNSD i HDZ) blokira Kanton i nastoji da održi tridesetogodišnji status quo.

Mora se krenuti u proboj ka višim nivoima vlasti jer nas svaka nova godina vladavine ovog režima preskupo košta. Mi definitivno moramo izaći iz svojih pećinskih gradova, osvojiti više nivoe vlasti i konačno donijeti zakone koje oni nikada neće donijeti sami, a bez kojih mi nikada nećemo biti slobodni ljudi. U suprotnom će njihove falange preuzeti sve i “vladati sretno do kraja života”.

Ovaj tekst je objavljen 1. aprila, na 82-godišnjicu predaje posljednjih republikanskih snaga Frankovim nacionalistima. Ja se nadam da za republikance “Republike Sarajevo” nema predaje.