Ovaj tekst čiji je radni naslov bio “Kisela faca Bakira Izetbegovića” napisao sam prije otprilike dvije sedmice. Zadnji put sam ga dotjerivao 14.04. i tada sam odlučio objaviti jedan manji dio koji se odnosi na “političko Sarajevo”. Ne znam da li sam pogriješio što ga u cijelosti nisam objavio na vrijeme, ili je možda bolje što sam pričekao, prosudite sami, ali imajte na umu da je ovaj “paper” pisan prije pojave “non-paper”-a. 

“POLITIČKO SARAJEVO”

Današnje “političko Sarajevo” nije predratno “političko Sarajevo”. Ono ne nastavlja ono što je predratno Sarajevo kao administrativni centar SR BiH bilo. Današnje “političko Sarajevo” je nastalo tokom rata. Ono je “ratno Sarajevo”. To je Sarajevo koje je nastalo i ostalo u devedesetima. Nažalost, ono je i dalje ukopano, ušančeno, u rovu, u ratu, bazirano na ratnom profiterstvu i ratnim zaslugama, na ratnim privilegijama. 

Sarajevo je zapravo ratni plijen, ne samo jedne grupe ljudi bliskih jednoj političkoj stranci koju vodi jedna porodica, takoreći “dinastija”. Sarajevo je ratni plijen svih koji su u toku i nakon rata okupirali prostore, pozicije i društveni status u njemu; svih onih koji su ga, doslovno, očerupali, usput rastjerujući sve one koji smetaju njihovoj viziji i verziji Sarajeva. Svako je zauzeo svoju busiju, svoju poziciju i već četvrtinu vijeka ne mrda iz nje, a sa takvima nikuda ne mrda ni Sarajevo. 

Ne mrda ni naprijed, u dvadeset i prvi vijek, a ni nazad, u predratno Sarajevo. Drugim riječima: niti ima napretka, niti ima povratka. A samim tom ni povratnika u Sarajevo.

U Sarajevu rat nikad nije stao. Stalo je Sarajevo u ratu, naizgled zauvijek. To važi barem za “političko Sarajevo” koje iz rata crpi sav svoj legitimitet i sve svoje privilegije. Rat je poznata teritorija, referentna tačka, opšte mjesto, izazovno vrijeme i uvijek dobar razlog za “političko Sarajevo” da se ne suočava sa izazovima današnjice.

“Ratno Sarajevo” nije više izraz koji se odnosi na Sarajevo u ratnom periodu već počinje da označava srž i suštinu današnjeg “političkog Sarajevo” koje je u konstantnom ratnom pohodu pod barjakom Bakira Izetbegovića, njegovih dvorjana i generala, koalicionih partnera. 

Takvo Sarajevo je, već dugo na to upozoravam, opasno za Bosnu i Hercegovinu, za mir u Bosni i Hercegovini, za pomirenje u Bosni i Hercegovini. 

Takvo Sarajevo je prijetnja, konstantna prijetnja svim onim progresivnim i liberalnim snagama koje bi do sada i zacijelili  i zamladili ovu Bosnu i Hercegovinu da nije politike “zavadi pa vladaj” u kojoj učestvuje i na kojoj insistira “političko Sarajevo” Bakira Izetbegovićq zajedno sa njegovim koalicionim partnerima na državnom i federalnom nivou, a to su SNSD i HDZ. 

To “ratno Sarajevo” “političkog Sarajeva” nikada neće ustupiti mjesto “predratnom Sarajevu” bez obzira koliko “političko Sarajevo” deklarativno bilo za Aneks 7, za popis iz 1991. i sve te silne potpisane sporazume i dokumente kojima zamajava i sebe, i strane i domaće, itd, itd… 

Ratno “političko Sarajevo” nikada neće ustupiti mjesto “mirnom Sarajevu”, jer mir se ne isplati. (Ispravka: isplati se za pranje novca opljačkanog u ratu ratnim profiterstvom i drugim kriminalnim radnjama pretvorbe i privatizacije koju su provodili u vrijeme granatiranja, ali se ne isplati “politički”.)

To “ratnopolitičko Sarajevo” liže svoje rane u konstantnom gnjevu samosažaljenja i proklinje ostatak Bosne i Hercegovine, regije, Evrope kao da Sarajevo nije glavni grad jedne zemlje. 

“Političko Sarajevo” je donekle svjesno toga, ali kao loš, narcističan, pa i nasilan roditelj koji se neprestano sažaljeva i stavlja u prvi plan istovremeno za sve kriveći druge oko sebe, ima naviku da brzo plane i lane. Rastrojeno je, dezorijentisano. Nema pravac. Nema strpljenja. Nema staloženosti. “Staloženost” nije riječ koja postoji u političkom vokabolaru Sarajeva. Ni smirenost, ni mirnoća, a kamoli mir i pomirenje, jer Sarajevo je “ratno”, i dalje u ratu. Apsorbovano je i zatvoreno u sebe, pati od  post-traumatskog stresnog poremećaja. Ne može se komunicirati s njim. 

Takvom Bakirovom “narogušenom” i poremećenom “političkom Sarajevu” ne treba niko. Ne trebaju mu prijatelji. Takvom Sarajevu trebaju samo neprijatelji. Takvo Sarajevo nije ničiji prijatelj, čak ni samim Sarajlijama. Takvo Sarajevo ne treba nikom, pa čak ni Sarajlijama. Nikom osim jednom krugu ljudi koje ga je u potpunosti podredilo sebi. 

“Političko Sarajevo” Bakira Izetbegovića je ratno Sarajevo koje (po incerciji valjda) psihološki, specijalno i medijski ratuje sa svima i na svim nivoima:

“Političko Sarajevo” ratuje protiv Republike Hrvatske. 

“Političko Sarajevo” ratuje protiv Republike Srbije. 

“Političko Sarajevo” ratuje protiv Republike Srpske. 

“Političko Sarajevo” ratuje protiv HNS.  

“Političko Sarajevo” ratuje protiv Kantona Sarajevo. 

“Političko Sarajevo” ratuje i sa samom Bosnom i Hercegovinom, sa Vijećem ministara, sa Visokim sudskim i tužilačkim vijećem…

Nema s čim “političko Sarajevo”, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem, nije zaratilo i s kim nije u ratu nakon tolikih decenija vladavine. Nema čega se Bakir nije dohvatio, a da nije pokvario. Nema s kim nije stupio u odnose, a da ih nije pokvario. Čak je i pokvarene odnose pokvario: nije li i sam priznao da ni reviziju tužbe protiv Srbije nije mogao sastaviti (da bi je uopšte mogao dobiti ili izgubiti), a svi znamo koliko ratuje protiv Srbije sve ove godine?! 

E sada dolazim do te poznate Bakirove “kisele face”. 

BAKIROVA “KISELA FACA” 

To je faca čovjeka koji ratuje-li-ratuje, i koji, nakon toliko decenija virtuelnog rata koji vodi uporedo sa Dejtonskim mirom, jednostavno ne može da vjeruje da se mimo njega ljudi mire. Ljudi se mire, a njega “niko nije pitao”. Mire se sa sudbinom, mire se sa činjenicama, mire se međusobno. Shvatili su da je u jedinstvu snaga, ali ne u Bakirovom, već u sopstvenom. Otud Bakirova kisela faca. To je faca kakvu ima onaj koji kusa ono što mu nije po ukusu, a mislio je da je dobru kašu zakuhao u ratnosarajevskom kotlu “političkog Sarajeva”. 

On kao da se plaši da ne “izgubi” rat, ali u smislu: da se rat ne izgubi iz vida i sa dnevne političke scene. Jer najgore što se može desiti “Političkom Sarajevu” jeste da se rat izgubi, da ga nestane, da ga nema, da ga više ne bude, a s njim da iščezne i “ratno Sarajevo”. 

To bi bio najveći poraz. “Isčeznuti rat” bi automatski značio izgubljeni rat. 

Najveći košmar za Bakira Izetbegovića, za njegovo “Političko Sarajevo”, za njegovu koaliciju (SNSD, HDZ, SDA), a i ostatak ratoborne BiH i regije bio bi da se, nedajbože, u Sarajevskoj kotlini ugnijezdi neko novo, novomilenijumsko “mirno Sarajevo” koje bi bilo nalik na ono lijepo i “rajsko”, kosmopolitsko predratno Sarajevo.

Zato mnogi ratni profiteri i šverceri (kao što je Bakirov koalicioni parner Mile Dodik) čeznu za ratom kao za najboljim vremenima u svom životu. Čeznu za ratom da rat ne bi isčeznuo. 

Oni više ne vode rat zbog pobjede, već zbog samog rata. Oni ne vode rat protiv drugih, već zbog sebe. 

Oni su svi ovisnici o ratu jer, da nije rata – ne bi bilo ni glasova, ni zasluga, ni plijena, ni ideologije – ničega. Ne bi bilo političke i ekonomske moći, političke i ekonomske elite koja je iz rata izašla sa milijardama. 

Ta generacija ratnoprofiterskih bosanskohercegovačkih političara, to “političko Sarajevo” koje vodi permanentni rat (medijski, psihološki, specijalni) čak i protiv svojih koalicionih parnera na svim nivoima, protiv drugih entiteta, protiv drugih država, pa i protiv sopstvenih građana, protiv “odmetnutih kantona” kao što je Kanton Sarajevo, dokazala je da ne zna, da ne može, da nije sposobna voditi ovu zemlju, ovo društvo, ove ljude, narode, građane u normalnu, mirnu i prosperitetnu budućnost. Oni ne vide dalje od sopstvenih interesa. Nakon dvije i po decenije potpuno su nesposobni voditi politiku mira, pomirenja, reintegracije društva, dobrosusjedskih odnosa, progresa regije i zemlje. Jednostavno nisu formatirani za tako nešto i moraju jednom zauvijek sići sa političke scene. 

Producirati ratne psihoze ne samo da prevazilazi granice dobrog ukusa u doba svjetske pandemije, već je za historijskog šamara. Samo se uvaljuju sve dublje i dublje pokazujući kako su nisko spremni ići. A mi im vjerujemo da su u stanju žrtvovati sve nas “na oltaru domovine” zarad svojih pozicija. U to niko ne sumnja. Dozvolite mi da primijetim da “ćerati” epidemiju ratnog ludila na svoje predizborno kolo sada, u jeku trećeg i najsmrtonosnijeg vala epidemije koronavirusa, sada kada još vijek nema dovoljnog broja vakcina, a građani kupuju lijekove od dilera po Sarajevu, pokazuje da je “voda u ušima” i da režim koji trideset godina vlada neće prezati ni od čega. Svjesni su da njihovo blagostanje i njihova politička budućnost, zapravo njihov politički opstanak, visi o koncu nakon svih skandala. Pokušavaju gnjev masa utišati strahom, kanalisati u nekom pravcu.

ANTI-RATNO SARAJEVO

Gdje je nestao taj Iron Maiden, ta Susan Sontag, Joan Baez, taj Bono Vox, ta “Kosa”, taj antiratni sentiment, to antiratno Sarajevo koje je svijetlilo u mraku tih ratnih godina? Gdje je ono danas? Ima li tog Sarajeva u današnjem Sarajevu? Tinja li? Smije li se progovoriti protiv rata? Nije li svaki rat bratoubilački, ako ćemo univerzalno, kosmopolitski, humanistički, pa i radikalno monoteistički, na kraju krajeva?

Ne znam da li je uopšte više potrebno ponavljati da ratni put i ratna staza nisu dobri, ne samo za “političko Sarajevo”, već za Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine, za Sarajevo kao glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine; nisu dobri ni za Bošnjake, ni za Bosance i Hercegovce, nisu dobri za Sarajlije, za ono što bi Sarajevo trebalo predstavljati, na čemu bi Sarajevo trebalo graditi svoj imidž; nisu dobri za duh Sarajeva, za kosmopolitski duh tog grada, i nisu dobri za Bosnu i Hercegovinu, ako je to potrebno spelovati.

Ratna sjekira kojom SDA uporno maše i mlatara sa ili bez “papera” i “non-papera” već godinama, kako iznad glava svojih koalicionih partnera, tako i iznad glava svoje opozicije u Sarajevu, pa i iznad glava građana koji su dovoljno istraumirani i bez toga – mora se rashodovati i zakopati. Mora se pružiti ruka pomirenja i ne smije se biti preponosan pa taj čin interpretirati kao čin poraza, kukavičluka i slabosti. 

Kad smo već kod svetog mjeseca Ramazana, nije li potrebno, pa makar i protiv sopstvenih političkih uvjerenja, poslati poruku mira? Nije li potrebno smirivati, miriti? Gdje je Reis da uleti i broji Bakiru “knock-down” prije nego u bunilu počne citirati Miloševića? 

Znamo da postoje krugovi koji takav scenario i takvu retoriku mira i pomirenja jednostavno ne dopuštaju, pa čak ni samom Bakiru. Vjerovatno je i on sam taoc tih ratobornih, ratnpoprofiterskiih krugova koji su toliko izolovani od stvarnosti i dovoljni sebi, kojima je Sarajevo ratni plijen, koji ne vide dalje od sopstvenog interesa. Te militantne lokalne patriote i ne interesuje ništa van ove kotline. 

Po mom mišljenju Bakir je kao diplomata naprosto osakaćen i osujećen takvim mentalitetom i psihosocijalnom klimom koja ga okružuje na njegovom “radnom mjestu”. On ne vidi dalje od njihovih interesa, interesa onih koji ga neprestano vuku za rukav i usmjeravaju. Do te mjere je izgubio iz vida širu sliku da je negdje duboko u sebi  “prelomio” i prestao vjerovati u Bosnu i Hercegovinu, baš kao i oni koji ga okružuju, i počeo polako trgovati sa svojim koalicionim parterima, davati im ono što oni hoće, u zamjenu za Sarajevo. 

Nagodiće se on da Dodik dobije “Dodikovinu”, pod uslovom da se ne pripoji Srbiji, a da Dodik njemu “halali” (Bakirovo)Sarajevo i pomogne u borbi protiv sarajevske opozicije koja drži vlast u Kantonu. I tako će se naći na pola puta. Izići će kao junaci. Izbjeći rat. Umiriti mase. U toj njihovoj operi najveći trn u oku predstavlja ujedinjena opozicija u Banjaluci i Sarajevu sa kojima će se pokušati obračunati kao sa “izdajnicima” svojih naroda, naročito ako se ovi ujedine u veliku “Koaliciju mira” na državnom nivou. 

Bakiru najveći trn u oku predstavlja sarajevska ujedinjena opozicija, pogotovo oni koji gaje tradiciju slobodarskog, internacionalnog, kosmopolitskog Sarajeva, onoga što se naziva “la convivencia”; građani koji su pokazali kako “hiroviti znaju biti”, kako Bakir to uobičava reći. 

Stoga kisela faca čovjeka koji se plaši da će se konačno završiti rat koji je stao Dejtonskim mirovnim sporazumom prije 25 godina, da će ga prekriti prašina u knjigama historije među čijim stranicama će se zagubiti za običnu mirnodopsku svakodnevnicu, tamo gdje i pripada, kao i svaki drugi rat. 

—–

Eto to sam bio napisao, a sada vidim da je Bakir opet u formi. Šeki's on the road again. Vratio se u sedlo, na svoj teren s ovom pričom. Vratila mu se krv u obraze. Nije žut i kiseo. No, napisao sam tada i kraj teksta koji glasi ovako:

Ne znam da li je Bakir svjestan o kakvoj zemlji i kakvim se ljudima ovdje radi. Ti ljudi su otjerali “Papeta” koji ih je odveo na Svjetsko prvenstvo. Ti ljudi su otjerali “Švabu”. Tim ljudima nije valjao niko – nikad. Tim ljudima nije valjao ni onaj ko im je “valjao”.  Biti “ovan predvodnik” takvim “ovcama” (koje nisu nimalo naivne) znači prije ili kasnije završiti kao “žrtveni jarac”. Samo naivan u Bosni i Hercegovini može povjerovati da je lider, da predvodi. Onaj koji dobro poznaje ovdašnje narode i njihovu prošlost dobro zna da su ovdje “ovce” te koje tjeraju lokalnog lidera pred sobom dok ovaj za njih ne skoči sa litice da im dokaže svoju ljubav i privrženost, a onda “ovce” idu da nađu sebi novu budalu za poziciju “ovca predvodnika/žrtvenog jarca” ili da se priljuče nekoj velikoj sili. To je taj vir i taj hir, taj mit i misterija, legenda i historija Bosne i Hercegovine, a Bakirov rahmetli otac je to, izgleda, dobro znao čim je izjavio da: “Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.” (pretpostavljam da to podrazumijeva i njega samog, tj. njegovu dinastiju).