Od molitve koja se nije mogla održati u miru, za nepunih sedam dana cijeli svijet se našao u situaciji da se moli za mir na Bliskom istoku.

Ono što je u prvom momentu izgledalo kao slučaj aparthejda i kršenja elementarnih ljudskih prava i sloboda, za sedam dana je ispolitizirano i eskaliralo u internacionalni ratni i politički sukob kao da se radilo o planiranom ili barem očekivanom scenariju. Vrlo brzo se prešlo sa ljudskih i građanskih prava, tj. sa sukoba policije sa civilima, na sukob partija i državnih premijera. Sukob nacija. Sukob civilizacija.

Oni koji vole uvoziti sukobe u Bosnu i Hercegovinu, koji se s takvim sukobima identifikuju, koji se u takvim sukobima pronalaze i najbolje snalaze, kojima takvi sukobi najviše koriste, lako i brzo su se “nakalemili”.

Nekada sam zamišljao i vjerovao da će Bosna i Hercegovina u trećoj deceniji 21. vijeka biti primjer izgradnje mira u postkonfliktnom društvu. Toliki novci su bili uloženi, toliko raje je dobro zarađivalo radeći za “strance”. Gledajući sve to nisam mogao ne pomisliti da ćemo jednog dana biti svjetski izvoznici mira i rješenja. Zamišljao sam tada da ćemo za par decenija mi biti ti koji će putovati po svijetu i miriti narode za dobre UN-ove plate.

To se, nažalost, nije desilo.

Današnji stranački lideri, članovi predsjedništva i drugi jednostavno ne umiju nikoga, pa ni sebe same pozvati na mir. Riječi “mir” i “pomirenje” kao da ne postoje u njihovom vokabularu. Kao da bi im nešto bilo da pozovu na mir i pomirenje. Kao da je to nešto nedolično, u najmanju ruku politički nekorektno.

Da smo kakvi, da smo k’o što nismo, mi bi čitavom svijetu mogli s pravom i svijetla obraza soliti pamet i pozivati na mir i pomirenje, pa čak i naplatiti to. Niko na svijetu nam ne bi zamjerio jer bi imali najjači argument i slogane kao npr: “ako smo mogli mi – možete i vi!” Ili na engleskom nešto u stilu Sinatre, nešto kao: “Bosnia, if we can make it there, we’ll make it anywhere!” Zagarantovan uspjeh! Garancija deset godina! Pare nazad ako se ne implementira.

Ali nismo znali napraviti brend od svog mira i pomirenja, već je svako pravio svoj brend od rata.

“Svako se hvata rata kad dogori do nokata.”

Kada veliki politički igrači, premijeri, ovi-oni, moraju odgovarati na sudu zbog optužbi za mito i korupciju onda se traže načini masovne distrakcije.

A za to ništa bolje od rata. Non-paper, ovo-ono. Raja za sedam dana zaboravi da su i Netanjahui, i Novalići i razni drugi bili zreli za sudski proces zbog korupcije, da je taman počelo saslušavanje svjedoka…

Uostalom pročitajte sami:

“Tokom četvrtog i petog premijerskog mandata izraelskog premijera Benjamina Netanjahua istraženi su brojni korupcijski skandali koji navodno izravno uključuju Netanjahua i njegov bliski politički krug. Izraelska policija započela je istragu Netanjahua počevši od decembra 2016. Policija je podnijela tužbe protiv Netanjahua, a 21. novembra 2019. Netanjahu je službeno optužen za primanje mita i prevaru.
Suđenje Netanyahuu na Okružnom sudu u Jeruzalemu započelo je 24. maja 2020. Svjedočenje svjedoka započelo je 5. aprila 2021.”

“Sve je to u pet deka”, jel’ da?

Rat je najbolji način da obična raja zaboravi na korupcijske skandale, da se raspuca, da se zapuca, sve dok se ne vrati na stari konsenzus: “samo nek ne puca”.