Ovdje ultimativno govorimo o javnom moralu. Po definiciji: “javni moral podrazumijeva moralno-etičke standarde koji se u društvu postižu zakonima, policijskim radom ili društvenim pritiskom.”

Iz ove definicije proizilazi da je dužnost najvišeg zakonodavnog tijela u Kantonu Sarajevo da uspostavi moralno-etičke standarde svojim zakonodavstvom.

To ne znači da moramo ići na jednu stranu u krajnost vjerskog morala, ili na drugu stranu u krajnost totalitarnih režima i tzv. verbalnog delikta, ali nam je dužnost uspostaviti određene zakonske norme u javnom životu naročito kada se radi o sadržaju masovnih medija i ponašanju na javnim mjestima. A javna mjesta su i sekcije sa komentarima na portalima i tako ih moramo tretirati.

Skupština Kantona Sarajevo ima dužnost i odgovornost zaštititi javno zdravlje u Kantonu Sarajevo, a u javno zdravlje spada i mentalno zdravlje. Skupština Kantona Sarajevo mora zakonom zaštititi javni moral onoliko koliko je to u našoj moći i domenu. Mi isto tako moramo njegovati javnu kulturu. Aktivno njegovati, a to znači da moramo zakonski regulisati i zaštititi javnu kulturu.

Šta je “javna kultura”?

Koncept javne kulture je nov i primjenjuje se na moderna društva u kojima su razvijene nove komunikacijske prakse unutar kojih se formira javno mnijenje. U to spadaju vijesti, zabava, umjetnost, oglašavanje, društveni mediji, portali i mnoga druga sredstva.

Mi definitivno spadamo u takvo društvo. Naše se javno mnijenje formira online, na društvenim mrežama i portalima. Radi se o izrazito novim, modernim odnosima u civilnom društvu koji podrazumijevaju medijske tehnologije i političko djelovanje.

Informativni portali ne služe samo prenošenju informacije. Jeste da mnogi od njih služe ideološkoj i političkoj propagandi, djeluju kao stranački portali, ali ja nemam problem s tim, poštujem političku slobodu takvih portala, naročito ako ne poziraju kao nezavisni mediji, već otvoreno daju do znanja kojoj političkoj opciji pripadaju i ne dovode nikoga u zabludu u tom smislu.

No portali, kakvi god da su, ipak su istovremeno i mjesta tzv. “duhovne razmjene” – razmijene ideja, znanja, mišljenja, i tim više, tim prije, moraju prestati biti mjesta razmjene uvreda i psovki, govora mržnje.

Ako bismo analizirali naše društvo i našu kulturu po sadržaju komentara na portalima, ako bi koristili komentare kao pokazatelje stanja društva i kulture, zaključili bi da je naše društvo zaraženo mržnjom, tj. da je naša kultura na veoma niskom nivou, u vrlo lošoj formi, da teži ka “nekulturi”.

Kao što rekoh, i ponovo napominjem: naša je dužnost, kao zakonodavnog tijela, zaštititi javnu kulturu. Vratiti je u bolju formu: dijetom, izbacivanjem nasilja i štetnih stvari kao što je govor mržnje. Dakle moramo uvesti određeni dijetalni režim, podići moral, standarde, norme, formu, kondiciju, stanje javne kulture.

To znači da jednim kompleksnijim, detaljnijim, osmišljenijim i širim Zakonom o zaštiti javne kulture moramo regulisati medije koji ne samo da su postali platforme za govor mržnje, već prave aplikacije za online keširanje mržnje pomoću kojih su njihovi vlasnici zgrnuli prava mala bogatstva eksploatišući ratne traume, strahove, stres, a naročito najniže strasti kao najveću slabost i porok ovog društva.

Deregulisani neoliberalni kapitalizam vješto eksploatiše ljudske slabosti, ovisnosti i poroke koristeći argument slobode, slobode govora, slobodnog tržišta, i sl. Naročito online.

No govor mržnje ne spada u slobodu govora, već u verbalno nasilje. Ja ga doživljavam i kao porok, ružnu i štetnu naviku, štetnu, kako po pojedince – tako i po čitavo društvo, naročito po mlade, po najmlađe koji imaju slobodan pristup ovim komentarima, medijima, aplikacijama.

Govor mržnje je jako toksičan i osnovni je zagađivač javne kulture.

Kao što individualna ložišta zagađuju zrak svima nama u gradu, i mora se regulisati šta lože, na šta se lože, čime lože i koga lože individualna ložišta, ali prije svega moramo regulisati veće ložionice kao što su portali. Oni su veliki zagađivači, a svi udišemo isti zrak iz atmosfere koju stvaraju ovi zagađivači. Ta atmosfera ima štetne posljedice po naše zdravlje, u ovom slučaju mentalno zdravlje, na psihosocijalno okruženje.

Po mom mišljenju, ovako štur Zakon o kažnjavanju govora mržnje nije dovoljan.

Mora postojati regulativa i inspekcija koja će se baviti zaštitom javne kulture, moramo raditi na Zakonu o javnoj kulturi koji može biti i u sklopu Zakona o kulturi na kojem ćemo raditi u narednom periodu. Komisija za nacrt ovoga zakona se već formira i trebala bi biti formirana do tematske sjednice o Kulturi. Isto tako na toj istoj sjednici bi trebao doći na dnevni red i davno pripremljeni prijedlog Zakona o zaštiti kulturne baštine.

“Javna kultura” je nov fenomen i mi moramo oprezno i promišljeno reagovati na njega. Ne smijemo ograničavati javnu kulturu, ali je moramo zaštititi, kao što štitimo kulturnu baštinu, kao što štitimo prirodu. Kvalitet javne kulture spada u javno zdravlje, u mentalno zdravlje i jednako je važan kao i kvalitet zraka, vode, zdravstvenih i drugih usluga.

U tu svrhu predlažem i posebni Inspektorat u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove.

Mi smo danas izmjenili Zakon o sportu i inspektora za sport koji je bio pri Ministarstvu kulture i sporta premjestili u Kantonalnu upravu za inspekcijske poslove. Isto tako smo usvojili i Zakon o ministarstvima.

Predlažem da u sklopu Kantonalne uprave za inspekcijske poslove formira poseban Inspektorat za kulturu i sport gdje bi pored inspektora za zaštitu kulturne baštine, bio i Inspektor za zaštitu javne kulture prvenstveno od vulgarnosti i govora mržnje, dakle, zaštite ne samo ugleda ljudi i grupa, već i javnog morala. Inspektor za zaštitu javne kulture u sklopu Inspektorata kulture i sporta bi se bavio govorom mržnje u medijima koji su prijavljeni u Kantonu Sarajevo.

Kao što ugostiteljski objekt mora imati sanitarnu inspekciju da ne bi trovao posjetioce, da bi ispunio određene higijenske standarde i norme, tako i mediji moraju proći medijsku inspekciju kako ne bi trovali građane. Ovdje se ne radi samo o sadržaju medijskih objava, već i o sadržaju komentara na medijske članke.

Mislim da Inspektorat kulture i sporta mora pokriti tu oblast javnog morala u javnom prostoru, tu “JAVNU KULTURU” koja ne smije biti toksična u mjeri u kojoj ona to trenutno jeste, jer ovakva kakva je sada, veoma utiče na psihosocijalne rizike i stres kojem su građani izloženi na online medijima.

Sloboda zagađivanja ne može biti pretpostavljenja ljudskom pravu na čist okoliš i psihosocijalno okruženje. Sloboda podrazumijeva i odgovornost. U ovom slučaju odgovornost prema društvu i odgovornost prema kulturi. Naša odgovornost kao zakonodavnog tijela je da društvo i kultura (koji su za neke autore sinonimi) budu zdravi.

Mislim da je važno na takav način regulisati “javnu kulturu”: da se definišu pojmovi, da se predvide kazne ne samo za one koji proizvode neprimjeren sadržaj, već platforme koje tolerišu, prenose (distribuiraju), praktično šire govor mržnje u svojim objavama i u komentarima pretplatnika. Po tom zakonu bi samo tolerisanje govora mržnje u komentarima kao i prenošenje sadržaja sa necenzurisanim govorom i govorom mržnje, bilo tretirano kao aktivna promocija govora mržnje zbog materijalne koristi.

Mnogi mediji zloupotrebljavaju ovu neregulisanu oblast i kapitaliziraju na gledanosti i posjećenosti zbog masnih i opasnih komentara, postajući tako zvanična platforma za promociju i širenje govora mržnje, praktično poligon govora mržnje, a govor mržnje je najveći problem postkonfliktnog društva i najveća prepreka pomirenju i reintegraciji društva. Što je najgore – neko je to dobro unovčio.

Mnogo novca je uloženo u pomirenje i reintegraciju društva, u nevladine organizacije, ne našeg novca, već novca poreznih obveznika Evropske Unije, Amerike, drugih zemalja…

Istovremeno je mnogo novca zarađeno na govoru mržnje, na domaćim privatnim portalima. Njihov biznis je direktno doprinjeo razgrađivanju, kako društva – tako i rada i truda svih onih koji su radili na reintegraciji i pomirenju.

Šta je bit?

Bit je da je dobit nadjačala dobrobit i rezultat svega toga je podijeljeno i razoreno društvo nekoliko decenija i uloženih milijardi kasnije.

Govor mržnje u koju bih svrstao i ratnohuškačku retoriku vodi ka destabilizaciji društva, države. Ljudsko pravo na slobodu govora je uvijek uslovljeno, ograničeno kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, itd. No najinteresantnija kategorija koju ovaj Zakon o zaštiti javne kulture i Inspektorat za kulturu i sport moraju definisati i regulisati nisu samo građani, već ponajviše biznisi koji profitiraju na mržnji, koji su profiteri, da ne kažem ratni profiteri (jer je rat česta, polazna i ultimativna tema sa kojom svaka rasprava završava), koji svojim neregulisanim i neodgovornim ponašanjem i biznis modelom destabiliziraju društvo i ovu državu nudeći svoje platforme kao poligon za najgori govor mržnje uperen protiv grupa i pojedinaca.

Sa moralne strane, sa stanovišta novinarske etike, sa stanovišta socijalne etike, eksploatacija ptsp-a građana, demobilisanih boraca, niskih strasti, strahova od rata; kapitaliziranje, profitiranje na portalima se mora regulisati.

Ovo je važan Zakon koji mora biti šire koncipiran i detaljnije napisan, uz dužu i širu javnu raspravu tj. participaciju svih na koje se on odnosi, građana, korisnika, predstavnika medija. Zakon mora osim autora govora mržnje prepoznati i “distributera” govora mržnje, organizovanog distributera, u smislu, na primjer: da se onaj ko prenosi ili toleriše govor mržnje u komentarima, ako promptno i redovno ne administrira stranicu u skladu sa ovim zakonom, prepozna kao saučesnik u govoru mržnje, tj. kao distributer i promoter govora mržnje.