Ove godine se obilježava stotinu godina od tzv. “agrarne reforme”.

Jedni žale jer na agrarnu reformu prvenstveno gledaju kao na otimačinu muslimanske zemlje, tj. način na koji su muslimani, a kasnije Bošnjaci, “ostali bez zemlje”.

Istina je da je agrarna reforma zahvatila feudalce, tj. age i begove, te da su oni ostali bez zemlje za koju su dobili obveznice koje kasnije nisu naplatili jer je ta država prestala postojati. Istina je da bi morali dobiti naknadu za tu zemlju, i istina je da su oni bili muslimani, i istina je da su muslimani činili 91,15% od ukupnog broja feudalaca, а da su njihovi kmetovi bili 95,41% hrišćani (Srbi 73,92%, a Hrvati 21,4%).

No, niti su svi muslimani bili feudalci i vlastelini, niti su svi hrišćani bili kmetovi tako da ne možemo poistovjećivati čitavu naciju sa jednim staležom feudalnog bosanskohercegovačkog društva sa početka treće decenije dvadesetog vijeka, niti nazivati zemljom jednog naroda vlasništvo feudalnih zemljoposjednika.

Bilo je tu i trgovaca, ugostitelja, zanatlija, ljekara, vlasnika biznisa, fabrika, manufaktura, bilo je i neke buržoazije, neke srednje građanske klase po bosanskohercegovačkim gradovima. Bilo je i nekih radnika. Slobodnih seljaka.

Vjerovatno su bili zanemariva ili bezglasna manjina kao i danas kada niko od tolikih “građanskih snaga”, stranaka kojima je toliko stalo do građanske države i građanskog principa ne smije da proslavi barem stogodišnjicu ukidanja kmetstva koji je u (građanskom) principu revolucionaran i progresivan čin.

Oko toga bi se širok spektar građanske, liberalne i progresivne ljevice trebao moći složiti jer predstavlja građansko oslobođenje i kraj “starog poretka” (tim prije što su socijaldemokrate tada insistirale na tome).

Kada malo razmislimo, možda stogodišnjica ukidanja kmetstva u BiH i nije za slavljenje, obzirom koliko kasno je kmetstvo ukinuto, pa je bolje prešutiti ga. Ali amerikanci se s ponosom sjećaju Linkolnove Proklamacije o emancipaciji iz 1862. koja je za cilj građanskog rata odredila ukidanje ropstva.

Ukidanje kmetstva na početku treće decenije dvadesetog vijeka je definitivno ekvivalent ukidanju ropstva u sedmoj deceniji devetnaestog i moralo bi kao takvo biti adekvatno obilježeno. Tim više što ta kmetska zemlja nije pripala Kralju i državi, već je pripala u vlasništvo težacima koji su je obrađivali i koji su na njoj živjeli, a to zbilja jeste revolucionarno i progresivno.