Po Članu I, stav 5. Ustava BiH, Sarajevo je glavni grad BiH. Po Članu 4. Ustava Federacije BiH, Sarajevo je glavni grad Federacije BiH.

Kao takav, Sarajevo bi moralo djelovati kao bosanskohercegovački glavni grad, a i kao glavni grad federacije BiH. To znači da bi Sarajevo moralo biti otvoren grad, otvoren prema ostatku BiH, a i prema ostatku Federacije BiH. No, Sarajevo je prilično zatvoreno, zatvoreno u sebe.

Prošli su dani ratne opsade i blokade Sarajeva, no Sarajevo je i dalje pod opsadom. Opsjednuto je ratom i opsjednuto je sobom.

Sarajevo je i dalje u blokadi. Blokirano je ne samo sa državnog nivoa od strane SNSD-a, ne samo sa entitetskog nivoa (Federacija BiH) od strane HDZ-a, već je Sarajevo blokirano i od strane federalnog premijera (SDA) u svim pokušajima da postane otvoren grad kako dolikuje jednom glavnom gradu jedne države.

Sarajevo je, osim politički i ekonomski, blokirano u vremenu i prostoru. Radi se o jednom mentalnom bloku koji decenijama raste i koji je gotovo nemoguće zaobići, premostiti, ukloniti.

Tim više je prijeko potrebna hitna mentalna, kulturna, politička i ekonomska deblokada Sarajeva.

Ono se davno moralo otvoriti prema ostatku Federacije BiH i BiH države ne samo kao glavni grad, već kao najveći grad u BiH, ali do toga nije došlo. Ostalo je zatvoreno i defanzivno sve ove decenije postojanja tzv. “Dejtonske BiH”.

Sarajevo se mora otvoriti prema Bosni i Hercegovini i ponašati kao glavni grad Bosne i Hercegovine, glavni grad svih njenih građana.

Sarajevo je otvoreno prema Sandžaku i to je dobro. Otvoreno je prema Turskoj. I to je dobro zbog investicija (koje, nažalost, ipak nisu tako velike kao što su turske investicije u Srbiji). Ali Sarajevo je zatvoreno prema Bosni i Hercegovini, a to nije dobro.

Sarajevo Ustavom nije definisano kao glavni grad jednog naroda ili jedne stranke, već kao glavni grad Bosne i Hercegovine, glavni grad svih njenih građana, što znači da bi svi građani BiH u principu (“građanskom principu”), trebali osjećati i vidjeti Sarajevo kao svoj grad, svoj glavni grad, kao što je to slučaj u svim drugim državama, građanskim državama, ali to nije slučaj ni na početku treće decenije dvadeset prvog vijeka.

Ako se Sarajevo ne otvori prema Bosni i Hercegovini, ako ne postane glavnim gradom svih građana Bosne i Hercegovine, a u te građane, pored Ostalih, spadaju brojni Srbi i Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini ili širom svijeta, a porijeklom su iz BiH – Sarajevo će ostati zatvoreni grad, u mentalnoj blokadi, pod opsadom, opsjednuto prošlošću i u nemogućnosti da bude na visini historijskog zadatka i uloge glavnog grada suverene, nezavisne, jedinstvene BiH.

Sarajevo kao glavni grad bi moralo biti lider, moralo bi biti lokomotiva kompozicije kantona i entiteta na putu ka Evropskoj Uniji.

Moralo bi biti lider u harmonizaciji propisa sa Evropskom Unijom, lider u individualnim ljudskim pravima i građanskim slobodama, tj. primjeni i poštivanju Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, lider u unapređenju poslovnog okruženja čime bi privuklo građane i građanke BiH da hrle u glavni grad onako kako hrle u zemlje Evropske Unije.

“Fortina vlada” se iz petnih žila trudi da povede u tom pravcu, čemu lično i neposredno svjedočim, ali kako rekoh – Sarajevo je blokirano sa više strana i više nivoa.

Deblokada Sarajeva je bilo i ostalo prvi i osnovni preduslov za reanimaciju i reintegraciju bosanskohercegovačkog društva, a tim i deblokadu BiH na putu ka Evropskoj Uniji. Uloga Sarajeva nije mala kada se radi o procesima kako bosanskohercegovačke društvene, tako i evropske integracije. Može se slobodno reći da je krucijalna. To je “političko Sarajevo” moralo davno shvatiti i prihvatiti na način na koji to shvata “Sarajevska trojka”, na način na koji to shvataju svi građani i građanke Sarajeva koji su načelno podržali njihov put, politike i opredjeljenje.

Sarajevo bi trebalo biti srce, ne samo države, već prije svega bosanskohercegovačkog društva. Srce koje ne kuca za cjelokupno društvo – dovodi u pitanje opstanak organizma.

Srce ne smije biti selektivno, zatvoreno za određene slojeve i dijelove društva. U Sarajevu, stoga, mora biti prisutna cjelokupna kultura i identitet BiH. Sarajevo mora biti kulturni centar čitave BiH, i takva politika mora biti kulturna politika u Sarajevu kao glavnom gradu BiH.

“Trojka” je toga svjesna, ali nailazi na veliki otpor i velike prepreke. Trpi velike udare spin-majstora propagande vladajućeg režima, stranaka koje vladaju na višim nivoima vlasti, a koje su za status quo po kojem Sarajevo treba voditi konstantan medijski i kulturni rat protiv ostatka zemlje čiji je glavni grad i obratno.

To što profesionalni ideološki zagovarači pomenutog medijskog i kulturnog rata vide svoju aktivnost kao “odbrambenu” (patriotsku dužnost) zapravo dolazi od njihove lične defanzivnosti, ponekad i predrasuda prema ostatku bosanskohercegovačkog društva koje potom proizvode u javni politički diskurs i zvaničnu politiku “političkog Sarajeva”, glavnog grada prema ostatku zemlje.

Poznato je da je defanzivnost glavna prepreka timskom radu i saradnji sa drugim ljudima, a ljudi koji ne mogu kontrolisati svoju defanzivnost – nisu vješti u saradnji i dogovorima, često su i posve nesposobni sarađivati sa drugima. Svaki potez i prijedlog drugih vide kao napad i prijetnju po sebe. Čak i onda kada im neko pruža ruku nesvjesno prelaze u posve nepotreban i iracionalan kontranapad. To je veliki problem na domaćoj političkoj sceni čiji su politički akteri vidno psihički istrošeni i veoma defanzivni.

Glasači na izborima daju svoje povjerenje nepovjerljivima tako da nema mnogo otvorenih, razumnih, smirenih, staloženih, dobronamjernih i stabilnih da međusobno sarađuju i rješavaju probleme na način koji je prihvatljiv za sve strane, kako bi to u pluralističkoj i dogovornoj demokratiji trebalo biti.

U rijetkim slučajevima i svijetlim primjerima takve saradnje i koalicije, akteri su proglašavani izdajnicima od strane paranoičnih koji žive u ratnoj psihozi i od ratne psihoze, od strane hronično defanzivnih, infantilnih i nedoraslih historijskom političkom zadatku.

No dosta o njima.

SARAJEVO KAO KULTURNI CENTAR

Sarajevo mora biti otvoren grad, dostupan i pristupačan svima, svim građanima i narodima BiH.

Samo produkcija nove, savremene autorske bosanskohercegovačke kulture može animirati i ujediniti društvo u jednoj decentralizovanoj državi bez obzira na njene unutrašnje administrativne podjele. No, negdje mora postojati centar, scena, pozornica, produkcija te savremene, nove, autorske (građanske), pa i tzv. “visoke” kulture i umjetnosti. Negdje mora biti centar kreativne industrije.

Takvi centri se nazivaju kulturnim centrima i to su obično gradovi, bez obzira da li su glavni gradovi ili ne.

Ustav kaže da je Sarajevo glavni grad BiH, što znači da je Sarajevo administrativni centar BiH, sa svim državnim institucijama u njemu. Ali Sarajevo nije kulturni centar BiH.

Pored toga što postoje jasne namjere i ambicije da Sarajevo postane (regionalnim) centrom kreativne industrije, još uvijek ne postoji bosanskohercegovačka kinematografija, vjerovatno zbog neodlučnosti i neopredjeljenosti Sarajeva da kao “grad filma” zaista odražava cjelokupno bosanskohercegovačko društvo.

BiH je administrativno decentralizovana država, ali to ne mora da se odnosi na kulturu i društvo. Da li će i koji će grad biti kulturni centar – to ne piše niti u jednom Ustavu. Niko ne može zakonom ili ustavom zabraniti nekom gradu da postane kulturni centar jedne države ili regije, ako on to želi postati i privući kreativne mlade ljude da dođu živjeti i raditi u njemu. No potrebna je vizija. Potrebna je politika.

Sam Ustav kaže da granice entiteta ne postoje, da postoji sloboda kretanja robe, lica, kapitala, ideja, kulture, ali zato postoje mentalne granice koje dijele bosanskohercegovačko društvo, koje izoluju i zatvaraju bosanskohercegovačke gradove.

Savremena kulturna produkcija i kreativna industrija u naprednom svijetu obično služe da se te granice izbrišu, a ne da se utvrđuju. Da se predrasude pobijede i prevaziđu, a ne da se ojačaju. Da se ljudi, gradovi, sredine otvore jedne prema drugima, a ne da se zatvaraju. Da se bude inkluzivan, a ne isključiv.

BH društvo nema svoju kulturnu referencu u Sarajevu. Građani ga ne osjećaju glavnim gradom, a ni svojim kulturnim centrom. Kulturni centar je onaj grad koji to odluči biti, koji izgradi umjetničku scenu, kreativnu industriju, koji proizvodi kulturu i tim privlači publiku i umjetnike iz čitave zemlje, pa i regije.

Postoje animoziteti drugih gradova prema Sarajevu, i obratno, što znači da Sarajevo ne radi dobro svoj posao, da nije otvoreni grad i da ne gradi otvoreno građansko društvo u BiH svojom kulturnom produkcijom koja bi priličila jednom kulturnom centru, glavnom gradu. Lijepo bi bilo da postoji centar, kulturni centar koji svi Bosanci i Hercegovci doživljavaju kao svoj, bez razlike. Ne mora to biti centar koji diktira, već centar u kojem se autori susreću i nalaze, druže, međusobno sarađuju, proizvode. Ne mora Sarajevo biti pozornicom folklorne kulture i narodne umjetnosti svih naroda BiH. Ne mora biti pozornicom folklorne kulture i narodne umjetnosti niti jednog od naroda. Ali negdje mora biti pozornica savremene, pa i visoke kulture individualnih autora i umjetnika BiH.

Moraju se pronaći ljudi koji će se baciti na taj posao. Ali ne u smislu da ih neko iz politike mora tražiti i pronaći, već u smislu da se oni sami moraju pronaći: moraju pronaći sebe u tom poslu, u tom pozivu i toj misiji. Moraju pronaći u sebi ljubav prema cjelokupnom bosanskohercegovačkom društvu. Dakle ne prema Sarajevu, i ne prema Bosni i Hercegovini, već prema njenim građanima, prema cjelokupnom društvu; ne prema političkim simbolima i značenjima, već prema živim i stvarnim ljudima koji čine bosanskohercegovačko društvo.

Dakle ne mislim samo na jedan dio društva, na jedan narod, jednu historiju jednog naroda, u jednom dijelu BiH, već mislim na potpunu, integralnu sliku, na kompletno društvo, bez dominanti, bez hijerarhije važnosti, bez prednosti i “zadnjosti”, bez superiornih i inferiornih, bez vlasti i prevlasti – mislim na depolitizirano i demilitarizirano civilno društvo slobodno od ideologija – obično ljudsko društvo u njegovoj cjelini u Bosni i Hercegovini.

Veliki je to zalogaj i oni ko se tim žele baviti moraju imati stomak da svare ono što su razne ideologije u prošlosti zakuhale u ovom “bosanskom loncu”, i ne smiju imati predrasude, moraju biti otvorenog uma, otvoreni prema svima, prema različitostima, a to je izazov za istinske umjetnike i intelektualce. Upravo zbog toga Sarajevo mora biti otvoreno ne samo za bosanskohercegovačke, već i za svjetske autore koji će se uhvatiti u koštac i pomoću nove kulturne produkcije – izliječiti ovo otrovano društvo na umoru.

“SARAJEVSKA SECESIJA”

Ovaj grad mora bacati svjetla daleko, mora osvijetliti i prosvijetliti čitavo bosanskohercegovačko društvo, osloboditi ga iz mračnog srednjovjekovlja, apgrejdovati ga iz hijerarhijskog feudalnog, rodovskog društva, plemenske zajednice u moderno građansko društvo slobodnih individua. Mora proizvesti savremenu građansku kulturu i umjetnost, individualnu, autorsku, i svi moraju biti pozvani da učestvuju u toj kreaciji, u toj kreativnoj industriji u kojoj ne smije biti monopola i kulturne hegemonije.

Sarajevo mora biti otvoreni grad svih građana BiH, otvorenih ruku i uma za nove i napredne ideje, za nove i mlade ljude.

U Bosni i Hercegovini moraju zapuhati novi i svježi vjetrovi, jedne nove i vedrije kulture življenja, građanske kulture življenja, savremene kulture življenja, a oni moraju zapuhati iz gradova, naročito iz glavnog grada.

Bosanskohercegovački intelektualci, umjetnici, naučnici i političari moraju provjetriti i osloboditi svoj um od podrumskog i rovovskog zadaha etnonacionalizma i militantnog lokal-patriotizma. Moraju ukloniti zadah “Drnča” iz svojih riječi i jednostavno prestati sa retorikom koja vodi u dezintegraciju društva, a s njim u dezintegraciju države čiji smo državljani. Moraju to ne zbog patriotizma, već zbog kosmopolitizma, zbog viših ideala i univerzalnih ideja, ako su istinski internacionalni intelektualci, umjetnici i naučnici, ako su politički vizionari koji brinu o blagostanju građana ove zemlje.

Ako ne žele prestati trovati umove, građansko društvo običnog čovjeka ih mora prestati slušati. Mora prestati slijediti kolektivizme. Mora svako sebi početi pričati svoju ličnu priču, novu priču, započeti novu sezonu, prvu epizodu, prvu klapu novog filma, novog žanra, avanturističke ljubavne komedije umjesto tridesetogodišnjeg ratnog filma, tražiti svoju ličnu sreću drugdje, u naprednim i razvijenim zemljama, ili možda pomoći da u Sarajevu napravimo jednu umjetničku “Sarajevsku secesiju” – konačno otcjepljenje od mračne i destruktivne prošlosti i obilježimo početak nove stvaralačke epohe narednog “Sarajevskog proljeća”.