Griješite ako ono što se dešava na političkoj sceni u BiH vidite kao samovolju. Na sceni je samovlašće.

Autokratska vlast se razuzdala u BiH. Autokratija (samovlašće) je u Bosni i Hercegovini poprimila jedan novi zamah, ušlo u jednu novu fazu, finalnu fazu, moglo bi se reći. Ne radi se više samo o lokalnoj autokratiji (samovlasti) u smislu otuđenja državnih institucija od njenih građana, namještanja tendera i preusmjeravanja javne potrošnje u džepove vlastele, eksploatacije nacionalnih/državnih/prirodnih resursa: šuma, kamenoloma, rijeka itd. Radi se o tolikom otuđenju države od strane vladajuće elite da novo tajkunsko plemstvo koje predstavlja i podržava samovlast samoproglašenih despota, banova i begova koristi državni aparat i državne organe da proizvede sebe u vladajuću privilegovanu klasu, a da slobodne građane potčini sebi, da slobodne građane pretvori u svoje podanike, da slobodnu naciju, slobodan narod, bez obzira da li “narod” prevodili sebi kao demos ili kao etnos, pretvore u potčinjenu, vladanu klasu podanika.

Žele da vrate feudalni odnos, da ponovo uspostave feudalno društvo, klasni sistem koji se nekoć sastojao od jednog malog ali moćnog plemstva na vrhu, relativno male srednje građanske klase u sredini i seljaštva koje čine široke narodne mase.

“Seljaštvo” ovdje nije nikakav uvrijedljiv izraz – manite me slenga – “seljaštvo” je pojam označava najnižu klasu u feudalizmu.

“Seljak” nije, dakle karakterna osobina, već pripadnik potčinjene, obespravljene, vladane klase u feudalnom uređenju, uređenju koje je postojalo prije građanske revolucije i emancipacije, prije ustavne, liberalne, građanske demokratije, prije građanske republike, prije moderne, sekularne, građanske države.

Ovi despoti, vladari, vlast i vlastela, dakle, vraćaju društvo na stari poredak, na stari režim, i to ne rade samo lokalno, nacionalno, na državnom planu, na domaćem terenu, već i na međudržavnom, internacionalnom planu, na diplomatskom planu, kada idu u goste.

Oni negiraju i otuđuju državu njenim građanima uzimajući sebi ulogu predstavnika nacije/države u diplomatskim susretima, razgovorima i pregovorima, kako zvaničnim tako i nezvaničnim i tamo samovoljno i na svoju ruku grade i uspostavljaju nekakve svoje odnose sa drugim vladarima drugih država. Uglavnom vazalske odnose.

Radi se o samovlasti koja ne dovodi u pitanje samo građanska prava i slobode, suverenitet i dignitet građana, ne samo liberalnu, građansku demokratiju i parlamentarizam unutar države, ne samo poziciju države na međunarodnoj političkoj sceni, već dovode u pitanje čitav poredak: i politički i društveni i ekonomski poredak.

Ako ste mislili da se radi o Dodiku, u pravu ste u određenoj mjeri. No ne čini to samo Dodik. On čak i ima neke državničke ovlasti iz čijih okvira često bahato ili sračunato ispada.

Komšića neću pominjati jer, osim monologa i uznemiravanja lokalne javnosti ratnom retorikom on uglavnom nema gdje i kome da ode, s kim da porazgovara.

Ostaje nam da se zapitamo kakve državničke ovlasti ima Bakir Izetbegović? U kojem svojstvu on ide okolo i sastaje se sa premijerom Republike Hrvatske u Dubrovniku, hoće da pregovara sa Predsjednikom Republike Srbije u Beogradu, pri čemu svjesno ili podsvjesno izleti i kaže: “pa neće mi kruna s glave spasti”. To znači da je on već vizualizirao krunu na svojoj glavi, kao prestolonasljednik, šta li? Već vidi Bosnu i Hercegovinu, ili svoj dio Bosne i Hercegovine kao patrimonijalnu, nasljednu državu, a sebe kao nekog Kralja. Kralja koga i čega: Bosne ili Bošnjaka.

Kao da B. Izetbegović nije ništa naučio od A. Izetbegovića čije u kamenu isklesane riječi kažu: “Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.”

B. Izetbegović kao da je shvatio Džaferovićev mandat i Džaferovića kao puku formalnost, kao “gajbu” koja mu čuva parking mjesto u Predsjedništvu i ostavio ga parkiranog dok on obilazi državnike umjesto njega. Takvim ponašanjem ne samo da srozava Džaferovića kao stranačkog kolegu i člana državnog predsjedništva, već derogira i samu instituciju “člana predsjedništva iz reda Bošnjačkog naroda”. Da to bili ko drugi uradi rekli bi da djeluje protuustavno, zar ne? Možda bi lično B. Izetbegović pisao apelaciju Ustavnom sudu.

Ali to je normalno, prirodno kada je on u pitanju. Ne treba Ustav, ne trebaju izbori i izborni zakoni, postoje nepisana pravila i nepisani zakoni po kojima NAROD ZNA – ko mu je istinski predsjednik, pa i monarh, ako zatreba. Po običajnom i nasljednom pravu.

Evo, npr. odnosi sa Republikom Turskom. Uopšte nije jasno o kakvom tačno se odnosu radi: kumstva ili vazalstva, ili kombinovano, ili pak zaista namjerava ostaviti čitavu zemlju nekom u amanet?

Ovo je sve direktno u suprotnosti sa ustavom, sa ustavnom, građanskom demokratijom, sa ustavnim poretkom.

Zar nije B. Izetbegović izjavio da će lično predvoditi vojsku u mogućem sukobu? Za pretpostaviti je onda da se kralj, tj. kraljevska dinastija i kraljev dvor aktivno spremaju za rat. Zasigurno sve zabrinute građane, tj. građanstvo koje čini tzv. “buržoazija”, ili po definiciji: srednja društvena klasa (trgovci, obrtnici, činovnici, pravnici, liječnici, profesori, razni poslodavci i uposlenici itd.), jednako kao i seljaštvo koje sebe doživljava kao vjerne podanike vlasti i vlastele, kao tzv. “podanički narod”, interesuje da li je na kraljevom dvoru sve spremno za rat? Kao npr. da li su baglame na vratima sefa centralne banke podmazane.

Šta kažu dvorjani i lokalni šerifi? Ne mislim na kaubojske, nego one srednjovjekovne kao što je bio Šerif od Notingema? Načelnici opština.

Da li je civilna zaštita spremna ovaj put? Hoće li biti struje, plina, hoće li građani u redovima za vodu i hljeb biti zaštićeni?

Na stranu naoružanje, to je vojna tajna… Da li je kralj počeo kupovati i skupljati zalihe hrane i lijekova za svoj narod i hirovite građane svoje prijestolnice ili je formirao poseban odred profitera, perjanika koji će ponovo profitirati i izvlačiti ušteđevine nesretne sarajevske buržoazije?

Nemam ja ništa lično protiv glavnih aktera ove retrogradne, nazadne politike. Oni su se zadesili na toj strani političkog spektra. Da nisu oni, bili bi neki drugi akteri. Ovo su moja politička, ideološka ubjeđenja i ja moram, ja sam dužan reagovati iz tih uvjerenja i pozvati sve sugrađane koji su istih ili sličnih političkih uvjerenja, da i sami reaguju. To nam je dužnost, kao građana ove države. To je naše ustavom zagarantovano pravo i obaveza. Mi ne smijemo dozvoliti formiranje autokratskih despotskih režima, feudalnog društva i poretka, ne smijemo izgubiti svoju slobodu, ličnu slobodu, građansku slobodu, a izgubićemo sva građanska prava i slobode onog trenutka kada proglase policijski sat i neposrednu ratnu opasnost, što je cilj onih koji pripremaju državni ili vojni, tj. paradržavni i paravojni udar.

Izgubićemo pravo na javno okupljanje, izgubićemo pravo na političko djelovanje. Nestaće civilnog, građanskog društva.

To ne smijemo dozvoliti i tu poruku moramo poslati, ne domaćim političarima, već međunarodnoj zajednici, svjetskoj javnosti – da smo svjesni o čemu se radi i da postoje političke snage koje zastupaju građanske interese, interes radnih ljudi i građana, radnog naroda i građanskog sloja društva, srednje građanske klase i da bez nas nema pregovora i razgovora.

Da li na proljeće da očekujemo rat ili revoluciju?

Kada kažem revoluciju mislim na dvije moguće revolucije.

Jedna je desničarska Konzervativna revolucija. (Ništa ne izmišljam, ovo su naučni termini, slobodno proguglajte i pronađite, informišite se, obrazujte se:

Konzervativna revolucija oživljava tradicionalne konzervativne motive i vrijednosti, ali im daje i jednu novu dimenziju, a to je RAT – rat kao izvor istinskog morala i istinske zajednice. Ratno herojstvo vidi kao suštinu konzervativne revolucije.

Konzervativna revolucija vidi narod kao čvrstu i monolitnu zajednicu koju prožima jedinstvo i bliskost ratnih drugova i koja teži totalnoj, sveopštoj mobilizaciji čitavog naroda, proizvodeći jedno militarizovano, hijerarhijsko nacionalno društvo, društvo koje nije slobodno i civilno/građansko, u kojoj pojedinci nisu slobodni, već su podređeni državnim i partijskim autoritetima koji im komanduju, jedno militarizovano vojno društvo u kojem vlada sistem subordinacije.

U takvom društvu konzervativci vide nacionalnu moć, moć naroda, “snagu naroda”.

Konzervativni revolucionari preuzimaju od liberala taktiku korištenja organskog jedinstva nacionalne zajednice, a od socijalista preuzimaju revolucionarnu strast i mržnju prema buržoaziji i njenim institucijama, naročito prema parlamentarizmu, prema predstavničkoj, parlamentarnoj demokratiji.

Zato su naveli široke narodne mase da preziru građanstvo slobodnih gradova, da preziru i progone građanski, tj. srednji društveni sloj i sve što ima veze sa građanskim životom i sekularnom građanskom kulturom, da progone iz gradova sve one koji predstavljaju slobodni, slobodoumni, nezavisni, poduzetni, liberalni, progresivni, građanski svijet.

Oni teže prezidencijalizmu, oni žele predsjednike konzervativnih partija na pozicijama predsjednika totalitarne države.

Oni spas vide u autokratiji, u totalitarnoj državi, u apsolutizmu.

Ne moram reći da je njemačka Konzervativna revolucija bila uvertira za nacionalsocijalizam zato što proizvodi duhovnu klimu i platformu za uspon nacionalsocijalizma, proizvodi ideje koje nacionalsocijalizam koristi.

U jednoj tipičnoj da se pjesnički izrazim: “zemlji seljaka na brdovitom Balkanu” bi ta konzervativna revolucija bila nalik na boljševičku oktobarsku revoluciju, s tom razlikom što jedna partija, jedna ideologija ne bi (u nedostatku radničkog proletarijata zbog neindustrijalizirane zemlje) iskoristila seljaštvo da izvede državni udar i sruši monarhiju, aristokratiju, plemstvo, cara, kralja, već bi današnje novo staro plemstvo iskoristilo klasu seljaštva da sruši ustavnu liberalnu, tj. građansku demokratiju, da ukine republikansko uređenje (nakon što je već ukinulo republikansku atribuciju BiH države), da uništi građansku, u smislu buržoasku, državu i protjera buržoaziju, srednji društveni sloj iz gradova: politički nezavisne i slobodne trgovce, obrtnike, činovnike, pravnike, liječnike, profesore, itd. da ih protjera van države kao što je to bio slučaj i prije, za vrijeme prošle revolucije i prošlog režima.

Ili će se konačno desiti GRAĐANSKA REVOLUCIJA koja je po definiciji revolucionarna promjena kojom se ruši feudalni poredak i uspostavlja građansko društvo i država, kojom se ukidaju kmetstvo, tradicionalna pravila i privilegije vladajuće klase, promjena koju vode liberali protiv desničarskih pristalica vladajuće dinastije, a koja znači transformaciju u demokratsko i sekularno društvo, u ustavnu republiku ustavom zagarantovanih građanskih prava Jevrejima i Romima, i crncima, kao što je to bio slučaj prije 230 godina u Francuskoj.

Da li postoji kritična masa slobodnog građanstva u trenutno okupiranim gradovima, da li postoji klasna svijest građana o tome šta uopšte znači srednja građanska klasa, šta znače individualna građanska prava i slobode, da li su svjesni građanske nacije, republike kao slobodarske-liberalne revolucionarne građanske tradicije? Od toga koliko su svjesni, prosvijećeni, obrazovani i emancipovani – zavisiće šta će biti i kakva revolucija će se desiti.

Ja moram odmah reći da mi se nasilje gadi i da prezirem oružanu revoluciju, državne udare i vojne pučeve. Zato prizivam i pozivam na političku revoluciju, na zbijanje redova, konsolidovanje slobodarske-liberalne/građanske ljevice, građanske klase i slobodnih građana u jednu političku snagu koja će mirnim, pismenim i demokratskim putem osvojiti vlast i transformisati ovo društvo u prosperitetno građansko društvo.

Upravo zato očekujem mnogo od socijal-liberala i socijal-demokrata prije svega u “prijestolnici”, a potom i u svim ostalim slobodnim gradovima BiH, tj. slobodarskim gradovima koji teže oslobođenju od desničarske autokratske, despotske vlasti i vlastele. Očekujem ozbiljnu saradnju i koaliciju. Očekujem i građane da ustanu za svoja prava i svoj interes. Građani ne samo da su dužni izvesti političku revoluciju olovkom i pismeno, već bi trebali to biti i u stanju. Bio bi red, konačno.