Svaka osoba ima svoj svijet u kojem živi i svoje snove koje slijedi. Jednom kada postane punoljetna – stiče pravo glasa i slobodu da sama odlučuje o sebi, postaje odgovorna za sebe, za društvo i prirodni okoliš u kojem živi. Nema više tutora, skrbnika, staratelja.

Niko ponaosob, niti jedna prosta ni dvotrećinska većina ne mogu odlučiti nešto što je štetno po nju. Neki tvrde da mogu i to nazivaju demokratijom. To jeste demokratija, ali nije ustavna demokratija. To je obična tiranija većine, a ustavna demokratija štiti prava i slobode individue upravo od tiranije većine.

Tiranija većine nije slobodno, otvoreno, građansko, pluralističko, multikulturalno društvo već jednoumlje i kult, pogotovo ako taj kult organizovano vode prepoznati politički lideri. Taj kult je obično totalitaran, ako podrazumijeva totalno društvo, ako pretenduje na čitavo društvo, ako insistira na kolektivizmu, ako percipira, progoni i osuđuje slobodoumlje i individualizam kao neposluh i izdaju kolektiviteta, i ako koristi državu za nametanje kulturne hegemonije, svojih vrijednosti i odluka svakom pojedinačno. To je kult koji prvo simbolično, a potom sistemski lišava elementarnih prava i sloboda svaku individuu koja nije njegov sljedbenik.

Takav kult može biti destruktivan i u jednom trenutku odlučiti da čitav kolektivitet koji tvrdi da predstavlja, čitava grupa, čitav narod, nacija, nacionalno društvo krene destruktivnim putem, tj. preduzme akcije koje su praktično samoubilačke.

Pitanje: građanin ili građanka kao kao pojedinac tj. pojedinka, osoba, individua koja ne želi slijediti samoubilački put lidera, nacije, nacionalnog društva, bilo da se radi o alfa mužijaku ili nekoj “narodnoj matici” da se tako izrazim – kakve mehanizme zaštite vitalnog individualnog i racionalnog interesa ima?

Konkretno, u slučaju BiH, ima čitav Član 2. Ustava. No to malo ko čita zato što većina nema vremena za te stvari jer je zauzeta dnevnom politikom i čitanjem medija, pisanjem komentara na društvenim mrežama.

No ostaje pitanje zašto su mahom svi politički subjekti, sve stranke (u kojima ima pametnih i pismenih ljudi) toliko fokusirani na politiziranje kolektivnih prava i zlo/upotrebu mehanizma pokretanja zaštite vitalnih nacionalnih interesa, a skoro niko na politiziranje Člana 2. Ustava i upotrebu mehanizma pokretanja zaštite individualnih prava i sloboda, tj. zaštite građanskog društva, ili drugim riječima društvene samozaštite građana?

Izgleda da i oni samo čitaju medijske portale, društvene mreže i rejtinge, i znaju da individualna prava i slobode, slobodoumlje i individualizam, slobodno, građansko, otvoreno, pluralističko društvo – nisu popularni. Ne privlače pažnju i ne zaokupljaju maštu, fantazije i strahove tzv. “širokih narodnih masa”. Drugim riječima – ne donose glasove. Tim su se bavili prije nego što su ušli u politiku, u političke stranke, nekada davno kada su bili u nevladinim organizacijama, u građanskom tzv. civilnom sektoru, kada su “stranci” davali pare da pričaju i pišu o građanskom, slobodnom, otvorenom, pluralističkom društvu i individualnim pravima i slobodama. Otkako im niko ne plaća, ne isplati im se ni pričati ni pisati o tome. Ni novca, ni glasova.

Ja mislim da je to, u najmanju ruku veoma loše i tražim sagovornike i saradnike koji su dovoljno inteligentni i informisani da u ovome prepoznaju suštinu problema bosanskohercegovačkog društva koje srlja u samouništenje; da prepoznaju suštinu problema bosanskohercegovačkog slobodoumnog individualca ili slobodoumne individualke koji ne moraju biti po svaku cijenu i intelektualci (jer nije svaki slobodoumni individualac intelektualac, niti je svaki intelektualac slobodoumni individualac, ima ih koji su se stavili na raspolaganje “višim” ciljevima, većim grupama, interesnim grupama iz nekih svojih interesa i motiva), no ono što je zajedničko svim slobodoumnim individualcima i individualkama, intelektualcima i intelektualkama jeste ta društvena stigma, etiketa koju im ovo korumpirano, totalitarno, isključivo, nasilno i destruktivno društvo u kolapsu dodjeljuje, bilo iz straha, prezira ili sažaljenja.

Prag tolerancije prema individualcima, individualistima u ovom pluralnom društvu tri kolektiviteta, troumlja (tj. tri jednoumlja) je sve niži, tako da sve više slobodumnih, progresivnih, liberalnih građana i građanki napušta ovu zemlju, ovaj sistem, ovakvo društvo.

Nekada su to radili samo najliberalniji, najnapredniji, “najslobodoumniji” (ako se tako može reći), oni koji se od samog početka nisu uklapali, koji se nisu prepoznavali u kolektivitetima, nisu identifikovali s njima (preferirali su individualni intelekt u odnosu na kolektivni identitet), a sada je sve više onih koji se ne uklapaju u zvanična jednoumlja tri kolektivizma koji postaju sve radikalniji, ekstremniji.

Tranzicija iz jednoumlja, kolektivizma i samoupravnog socijalizma u pluralizam, liberalnu/građansku demokratiju, kapitalizam i individualizam nije uspjela. Možemo projekt proglasiti promašajem, propalim, jer se pod budnim okom međunarodne i evropske zajednice, praktično patronatom, desio prelaz u etnovjerski nacionalsocijalizam, u istinski i dosljedni fašizam, ako pod fašizmom podrazumijevamo korporativnu partijsku državu koja se, za razliku od one koju su vodili komunisti, bazira na etnički i vjerski čistim teritorijama, gradovima, javnim institucijama, preduzećima, školama, brakovima, itd.

Ne tvrdim da se dezintegracija tj. kolaps društva desio pod “budnim okom” međunarodne zajednice (OHR) pošto se on desio devedesetih, već samo kažem da ga nisu reintegrisali, da nisu uspjeli ponovo uspostaviti, izgraditi građansko, otvoreno, slobodno, demokratsko, pluralističko društvo.

Bosanskohercegovačko društvo je, nažalost, moramo to htjeli ili ne priznati, bilo daleko više otvoreno, slobodno, građansko i pluralističko u onom sistemu, što je apsurdno i nadasve poražavajuće za tranziciju i liberalnu ideologiju, za čitav Slobodni i demokratski svijet koji je bio direktno umiješan u ovaj BH tranzicijski eksperiment.

Što bi rekao “maratonac”: “Ala je opravio, svaka mu čast!”