Krenuo je rat, a sa ratom i ratno profiterstvo, u kombinaciji sa COVID i postCOVID profiterstvom.

Neki su utrostručili svoje bogatstvo tokom pandemije pa su ovi drugi vidjevši da su u zaostatku požurili da ih sustignu. Moćnici su odlučili zaraditi na čovječanstvu, nadoknaditi dvije godine propuštenog, krenula je inflacija cijena, a onda je počeo rat u Ukrajini (koji može izaći na Treći svjetski, nuklearni rat) kao po nekom scenariju, da se cijene energenata udvostruče, da se ošišaju ovce i pokupi harač čovječanstvu. Krenula je utrka cijena. Ko ih može zaustaviti, koja država, koja legislativa?

Ako ti nećeš da kupiš po toj cijeni – ima ko hoće, a kada nestane, nećeš pitati za cijenu. Kupuje se žito, prave se zalihe hrane. Na kraju se sve svelo na ono što smo najviše zapostavili: poljoprivredu.

Ni plavog dizela nemamo za poljoprivrednike. Ni to im nismo obezbijedili za trideset godina države. Šta smo radili? Pretvarali društveno u državno, a državno u privatno. Bavili se prvobitnom akumulacijom kapitala. Proizvodili bogataše, tj. najbogatije familije koje su potrebne za funkcionisanje neoliberalnog kapitalizma. Tako su nam objasnili. To je preduslov da se upadne u globalnu igru. Tako mora. Ne može drugačije.

Bez multimilionera i milijardera niko te ne shvata ozbiljno, tako da je neko od nas morao biti multimilioner. Trebali su nam volonteri, dobrovoljci, ne toliko zbog njih samih, već zbog naroda, zbog države, pa su se javili ovi koji su pregovarali, ovi na vlasti, kad već niko drugi nije htio da se žrtvuje za narod i državu.

I tako su članovi ratnog predsjedništva, jadni, morali postati ratni profiteri kako bi postali multimilioneri, kako bi kapitalistički svijet ozbiljno shvatio našu državu, jer oni ne vjeruju državi bez multimilionera, oni ne vjeruju društvu bez milijardera – zato što u suprotnom nemaju s kim sjesti razgovarati, pregovarati; nemaju koga potkupiti, ucijeniti, prevariti, namamiti; nemaju se za koga uhvatiti, nema ko potpisati. Neće valjda sa nama običnom rajom i fukarom, goljama pregovarati?

Sa inflacijom su počeli i krediti, namjenski, nenamjenski, na svim televizijama. Tuku ko neće. Nakon kraja pandemije i sa početkom rata probudili su se kamatari svijeta, nude vam da kupite novac. Uzmite odmah – platićete kasnije. Doveli su vas u situaciju da nemate drugog izbora. Cijenu svega će platiti obična raja i fukara.

Da li ste primijetili nešto? Kada je sve u redu, kada je mir, blagostanje – onda su najbogatiji ljudi nedodirljivi polubogovi, titani koji vode svijet u budućnost inovacijama, novim tehnologijama.

Čim se zarati – odjednom je svijet toliko krhak da se čini da će sve otići u neku stvar preko noći, čitava planeta zajedno sa milijardama obične buranije.

Nešto od to dvoje je onda iluzija.

Ili to da su multimilijarderi toliko jaki i stabilni, toliko promišljeni i sračunati, toliko nepobjedivi, čak i na građanskim sudovima, nedodirljivi državnim regulativama, legislativama, porezima, poreznim obveznicima, građanskim tužbama; ili je iluzija to da je obična buranija, raja i fukara, proletarijat i prekarijat – tako krhka, tolika “talašika” kako to korporativni mediji predstavljaju, tj. kakvu predstavu su nam stvorili o sebi. Jer u jednom trenutku slušamo o ovim “bogovima” planete i njihovom kapitalu, njihovom umu kao nečemu solidnom, postojanom, stamenom; dok je sve u redu – oni su ti koji su zaslužni za red, za sklad, za razvoj, napredak – zaboga, pustimo ih da rade, da vode čovječanstvo… Onog trenutka kada počne kriza – rasprši se sve, odjednom je čitavo čovječanstvo toliko krhko i obična buranija mora da plati cijenu goriva, hrane, svega… Gdje su ti multimilijarderi u tim trenucima?

Ja mislim da je sve to narativ, iluzija koja funkcioniše po onoj: “u straha su velike oči”, kao i onoj: “koga stigoše – toga i jebaše”. Radi se o situaciji u kojoj se lovi u mutnom i stvaraju novi profiteri i bogataši. Njihova taktika je jednostavna, kao i kod lovaca-sakupljača u prvobitnoj ljudskoj zajednici, a to je da preplaše krdo i nagnaju ga u stampedo potrošnje nakon svjetske pandemije, niz liticu, i tu se lovi u mutnom dok je svima prašina u očima. Sprema se gozba i za razne lešinare. Mnogi će da zarade na tragediji obične buranije.

Ali gdje su toliki lideri, ti multimilijarderi, demigodi, polubogovi, titani, mitske i legendarne ličnosti, gdje su te korporacije da vode svijet, da plate, da doniraju u ratnim vremenima? Šta rade, čime se bave? Pa profiterstvom. Nemaju oni vremena da se bave humanitarnim radom. Odjednom je to sve, kako se čini, isključivi posao države, državnih budžeta, što je u prijevodu novac poreznih obveznika, u najvećoj mjeri novac obične raje i fukare, obične buranije.

Drugim riječima multimilijarderi nam poručuju: snađite se sami u krizi, cijena vam je tolika i tačka, tržišna cijena, tržište diktira, nisam ja, tržište tako hoće, Bog tržišta, Merkur, pitajte državu da vam uleti pola, a mi ćemo se vratiti da vam budemo lideri kada prođe stampedo profiterstva, trenutno smo zauzeti.

Kada se nadolme i obogate na KOVID, postKOVID i ratnom profiterstvu – kada ogule sirotinji kožu s leđa, kada im otmu sve što su generacijama imali – kamatama i ovrhama – onda će da budu humanisti, filantropi, da otvaraju univerzitete, institute, da sole pamet, da budu lideri, nedodirljivi multimilioneri, multimilijarderi, stubovi društva, uzori masama, da ih slijedimo i slušamo, da ih pustimo da vode čovječanstvo.

Oni su ponudili kiflu, kifla je poskupila, država im ne može ograničiti rast cijena jer je tržište slobodno, ali država može platiti pola kifle sirotinji, kao da državni novac i budžet ne dolazi uglavom od pdv-a i poreza koje plaća upravo ta sirotinja, taj prekarijat.

Hrana, lijekovi, energenti. To su prioriteti.

Ne treba pitati ko proizvodi hranu i lijekove, već prije svega ko proizvodi glad i bolest? Ko proizvodi stres, iznurenost masa?

Druga važna pitanja su gdje se i kako proizvode hrana i lijekovi?

Hrana se proizvodi na zemlji.

Čija je zemlja? Kome pripada? Čije je vlasništvo?

Kako se proizvode lijekovi, ko je vlasnik recepta, formule, čije je intelektualno vlasništvo jedan lijek? Zašto ne možemo sami proizvesti, zašto nije “commons” da svako može proizvesti? Znamo i kako, možemo, imamo laboratorije, stručnjake, informaciju, ali ne smijemo jer nemamo licencu.

Ko proizvodi energente, odakle dolaze?

Iz zemlje, od rijeka.

Čija je zemlja, čije su rijeke, čije vlasništvo? Zašto skupo plaćamo ono što pripada svima, čovječanstvu? Kako su nam preoteli sve to, kako su nam otuđili?

I na kraju krajeva, pitanje: u šta vjerujemo? U silu, u oružje, u rakete, tenkove? Vjerujemo li u nauku?

Zašto se naučnici ne potrude, zašto uvijek traže najlakši put. Rješenje svakog problema je da zamute neku hemiju i u procesu otruju, proizvedu nove bolesti. Na kraju ispada da ti naplate uzrok bolesti, pa ti potom naplaćuju lijekove za tu bolest, lijekove koji imaju nuspojave i uzrokuju neke druge bolesti, itd…

Koliko lijeni su “stručnjaci” govori i interesantan podatak o kafi. Druga najveća roba poslije nafte je kafa – dakle droga, kofein, samo što je legalna. Pitate li se koliko su stabala posjekli, koliko hektara tropskih šuma iskrčili da posade tolike plantaže kafe da bi na kraju otkrili da kafa bolje raste u sjeni stabala?

“Stručnjaci” često prevaziđu same sebe. Sada su domaći “stručnjaci” našli da pune zalihe, kada je najskuplje. Sada su se sjetili da nema žita, da nema plavog dizela za poljoprivrednike. Gdje je sada svo ono smilje, gdje su maline, brusnice, gdje su svi ti propali projekti za koje su isti ljudi dobijali subvencije od države. O kakvim se prevarama, piramidalnim shemama se radi?

Profiteri vode društvo i profit im je profeta. Imamo profesore koji profesiraju profit, propovijedaju gospel profita, lažni profeta.

Trideset godina nezavisnosti smo proslavili 1. marta. Za trideset godina nisu uspjeli obezbjediti poljoprivrednicima plavi dizel. Jedini ga mi nemamo – zašto? Zato da bi profitirali oni koji trguju naftom – da bi ogulili farmera, običnog seljaka. Znači nije da nisu umjeli, znali, da nisu mogli, već nisu htjeli. Hoće da profitiraju na radnim ljudima, na farmerima. Poslije će da otvaraju univerzitete, da budu filantropi, humanisti.

To je patriotizam? To je profiterski patriotizam ili patriotsko profiterstvo – odanost i lojalnost profitu, profitoljublje, domoljublje, ali sopstvenog doma, sopstvene familije.

A na kome se profitira? Na društvu koje je u nemilosti takvih lidera koji sebe čine multimilionerima na vlasti. Na društvu kojem su oteli društveno vlasništvo i privatizirali resurse. I sada kupuju žito od drugih, opet ga ne kupuju od domaćih, jer ga kupuju jeftinije da bi profitirali na domaćem tržištu.

Profiterstvo je jedina religija u ovoj zemlji. Profit je jedini profeta kojeg profiteri slijede i vode društvo u dugove, u dužničko ropstvo, u propast. Slijepac slijepca vodi i to u rupu koju su sami sebi iskopali. Trideset godina suvereniteta i nezavisnosti smo proslavili prvog marta, za svo to vrijeme – niti jedne petoljetke, nikakve agrarne politike – proizveli smo uslove za glad, neimaštinu, siromaštvo, bolest i zagađenje – i uvozimo hranu i lijekove na kojima profitiraju oni koji ih uvoze. Proizveli smo ovisnost države o strancima, a potom i domaćih o državi.

Profiterstvo je državna religija državnika, ali je iznimno kompetitivno. Svi oni vjeruju u istog boga – u profit. Slijede istog profetu – profit, samo što imaju različite džepove tj. bankovne račune. I tu se razilaze. U tom grmu leži zec, tj. u tom džepu leže naši novci, završava bruto društveni proizvod, subvencije, poticaji, podsticaji, donacije, dotacije, javna potrošnja, tenderi itd.

Kada sam pisao deklaraciju protiv COVID-profiterstva još prije dvije godine, na početku pandemije – deklaraciju koju smo usvojili u Kantonu – zamjerili su mi s gađenjem što sam u njoj pomenuo i ratno profiterstvo.

Evo sada, kada je počeo rat u Ukrajini, kada smo na ivici Trećeg svjetskog rata – mogu li sada napisati deklaraciju koja će se odnositi na ratno profiterstvo? Da li je sada primjereno i politički korektno pomenuti ratno profiterstvo? Vidjećemo na narednoj sjednici. I vidjećemo koliko ta deklaracija uopšte išta kome znači, ta volja građana, predstavnici građana, te baze koja će platiti najveću cijenu, koja će nakon svega ostati osiromašena, dok će pojedini postati multimilioneri, nedodirljivi, polubogovi iznad zakona, stubovi društva, lideri društva, uzoriti.

To su predatorski profiteri koji pljačkaju društvo, otuđuju mu sve čime bi trebalo raspolagati i ravnomjerno raspoređivati.

Gdje je sad ta nevidljiva ruka tržišta, stihijske ponude i potražnje koja ide iz krajnosti u krajnost – od luksuza do hrane i lijekova?

Mi smo zemlja u kojoj važi isti PDV za luksuz, za lukzuzne limuzine kao i za knjige i hljeb, za pelene. Našli se, valjda, na pola puta – “udarili” neki prosjek.

Šta mislite kome to više odgovara – bogatašima koji ne plaćaju porez na luksuz i bogatstvo ili običnoj raji i fukari, sitnoj buraniji koja plaća dodatni porez na sve što konzumira, na osnovne namirnice? I kada taj novac ode u budžet – kome ide za subvencije: lažnim ili pravim poljoprivrednicima? Do koga dođe taj novac, nekom kome je zaista potreban, ili onima kojima je on bijeli hljeb preko pogače – čista zarada?

Gdje je razum, gdje je planiranje, koristi li iko prednji režanj ili samo gušterski mozak za preživljavanje i lov u mutnom? Ko vodi društvo? Profit i profiteri? Kuda idemo?

Kao što vidite, ja sam u suštini veoma konzervativan. Konzerviranje u prevodu znači očuvanje. Ja sam veliki konzervativac, upravo sam postao svjestan toga. Iz dva razloga. Prvi je taj da vjerujem u očuvanje prirodnih resursa, što znači da se “oni resursi od kojih zavisi održivost čuvaju, pa čak i poboljšavaju agronomskim upravljanjem. Organska materija u tlu je dobar primer resursa ekosistema koji se lako smanjuje bez efikasnog upravljanja.”

Ali naše upravljanje je nikakvo. Mi smo izgubili kontrolu i niko ne upravlja. Ne možemo zamijeniti organsku materiju neorganskim, vještačkim materijama jer nas one truju, proizvode bolesti – tako da ispada da na mostu dobijemo, ali na ćupriji izgubimo.

Šta je održivost? Kako održati Bosnu i Hercegovinu, bosanskohercegovačko društvo?

Ne može se održati bez očuvanja prirode, ali nije ovo šuplja. Ovo je konkretno da konkretnije ne može biti.

Bez prirodnih, fizičkih resursa – život je neodrživ! Niko i ništa se ne može održati!!

“U najširem mogućem smislu, održivost se odnosi na sposobnost nečega da se održi tokom vremena. Kada govorimo o biznisu i politici, granice održivosti određuju fizički i prirodni resursi, degradacija životne sredine i društveni resursi.”

Politički oportunisti govore o održivosti ove zemlje u geopolitičkom smislu (“međunarodno priznata” i to), proslavili smo suverenitet i nezavisnost, ali šta je s održivosti društva, života unutar ove zemlje, šta je sa međunarodnom svijesti i prisebnosti unutar ove zemlje; šta je sa suverenitetom i nezavisnosti od međunarodne pomoći, kredita, hrane, lijekova, energenata? Šta radimo na tom planu i koliko smo uistinu nezavisni i suvereni sami sa sobom? Pusti ti sad međunarode, svjetske sile.

Svi govore o održivosti BiH u okvirima AVNOJskih granica, govore o podijeljenosti društva duž etničkih granica, no malo ko govori o održivosti života unutar granica koje nisu ni AVNOJske, ni etničke, ni vjerske, koje nisu političke, već koje postaju sve vidljivije, koje se sužavaju i stežu obruč, a koje definiše sve veća degradacija životne sredine, sve manje prirodnih resursa i naročito sve manje društvenih resursa, s čim se suočavamo – zbog velikog odlaska ljudi i zbog bijele kuge. Možda se političari sjete progovoriti o tome onda kada bude prekasno da bilo šta učine.

Da li je moguće da su lideri toliko zasljepljeni lažnim profetom – profitom?

Ja sam jako konzervativan i tradicionalan čovjek, tek sam posljednjih dana otkrio. Ja stojim uz one koji vjeruju da se ljudi moraju pridržavati određenih pravila ako žele da društvo opstane, da se konzervira, očuva, da se organizuje, da se održi, da život bude održiv u ovoj pustinji koju su opustošili za trideset godina, da očuvamo i unaprijedimo resurse prije nego dođemo u situaciju da se pokoljemo oko njih poput divljaka.

Šta je to što nas tjera ka samouništenju, ka kolektivnom samoubistvu, da tako lako izgubimo svaku nadu, da ljudski život izgubi vrijednost? Kako tako lako izgubimo dostojanstvo i samopoštovanje i postajemo ubice, ultimativno – kolektivne samoubice? Kako je moguće da se društvo tako razgradi, da nestane ljudskog poštovanja, veza, odnosa u društvu? Kakve smo mi to zvjerke?

Profit! Primat profita i liderstvo profitera koji nas vide kao robu, koji iscrpljuju i društvo i prirodu, i društvene i prirodne resurse, zato što sve to vide isključivo kao plijen (ratni ili izborni), kao robu koja je na prodaju, za iznajmljivanje. Kao što predator vidi plijen pa se oblizuje, tako i profiteri znaju da nas mogu pojesti za doručak. Oni vide plijen, profit, dobit, zaradu u nama i u prirodnim resursima koji pripadaju svima.

To je zvijer u čovjeku. Kanibal u duši koji proždire, konzumira biće i imanje drugog čovjeka, brata, sestre. Čak i rođenog brata ili sestre. Njihove djece.

Oni tvrde da to nije bezakonje, oni tvrde da to što čine nije ilegalno, oni kažu: “sve je po zakonu!” Drugim riječima: možda nije moralno, ali definitivno nije ilegalno, jer nije protuzakonito. Oni poznaju zakone i znaju da čine sve po zakonu zato što su oni pisali te zakone. Naravno da je “sve po zakonu”, ali po zakonu koji su oni donijeli za sebe, u svoju korist, ali ne po humanim, čovječnim, pa ni božijim zakonima.

Zato sam shvatio da se moramo držati nekih zakona, mora biti neki kodeks kojem se moramo naučiti, “rule of conduct”, pravila ponašanja, barem onih sedam Noahidskih zapovijedi koje važe za čitavo čovječanstvo, ako već nemamo zdrav razum ili ljudsku savjest koja će nam reći šta je u redu, a šta nije, šta je fer i pošteno, a šta nije, šta je red, a šta je haos.

Mnogi brkaju haos sa anarhijom, tj. anarhiju nazivaju haosom.

Anarhija jeste bezvlašće, ali anarhija nije bezakonje. Anarhista se sam pridržava zakona, ima vlast i kontrolu nad sobom, vlast je tako decentralizovana, tj. centrirana u svakom pojedincu, individuizirana.

Ako se svi pridržavamo zakona, ako ga provodimo sami sa sobom, onda ne treba autoritarna država, ne treba policija da nametne silu zakona.

Anarhija je sistem organizovanog društva u kojem se svaki pojedinac drži zakona i provodi zakone.

To je daleko bolji sistem od apsolutizma i samovlašća, autokratije, diktature, ili od zakonitosti tržišne ekonomije koja ima svog vladara, imperatora, diktatora, a to je profit koji eksploatiše i iscrpljuje prirodne i ljudske resurse, iscrpljuje čovjeka pa tako patimo od stresa koji nam takva kultura, takvo društvo, takva religija profita konstantno proizvodi i nameće.

Anarhija je kada ne postoji vladar, već svako vlada sobom, po pravilima, zakonima, ljudskim, humanim; kada ne postoji “vrhovni komandant” koji nam komanduje, zapovjeda kako on hoće, po sopstvenoj volji, samovolji, samovlašću, već postoje pisane komande, zapovjedi, po kojima mi sebi sami komandujemo, po kojima upravljamo sobom, tj. samoupravljamo. Ustav za čovječanstvo.

Jer šta će zaustaviti moralno propadanje, moralnu degradaciju društva, bespravlje, bezakonje, nepostojanje bilo kakvih pravila, ako to nećemo sami? Mi to možemo. Odmah. Samo reci NE! Stop, dosta, basta! Historijsko NE!

Čak i najbolja vlast se učini kao nasilna, autoritarna, naročito onda kada želi najbolje društvu. Ispada kao neko ko disciplinuje društvo.

Ako sami sebe ne disciplinujemo, ako sami sebe ne kontrolišemo, tu kontrolu onda predajemo drugom i samim tim sami sebe proizvodimo u podčinjene, tj. priznajemo da smo obična stoka.

Moramo sami sebe kontrolisati, slobodnom voljom odlučiti i odabrati da sami sebe disciplinujemo da bi bili slobodni, jer nismo slobodni ako nas drugi disciplinuje, bilo koja institucija.

Sloboda je vlast nad samim sobom. Da bi bili slobodni moramo vladati sobom, a ne dopustiti da nam drugi vlada. Moramo se pokazati kao boljim vladarima sebe od tih drugih, no mi to ne činimo. Mi ne vladamo sobom. Mi robujemo drugom, robujemo svemu što je izvan nas, a ne gospodarimo sobom unutar sebe.

Nemamo nikakvih pravila.

Ja ne tražim vladavinu suverena, jednog čovjeka, diktatora, cara, cezara, monarha, ja tražim vladavinu zakona, insistiram na zakonu i pravilima kojih se svi moramo pridržavati, a ne da se igramo mačke i miša sa državom, sa pravnom državom, sa sudovima, policijom, da tražimo rupe u zakonu kroz koje ćemo švercovati i profitirati.

To je veoma konzervativna ideja. Starozavjetna ideja.

Insistiram na zapovjedima i pridržavanju zapovjedi, provođenju zapovjedi. Ako već ne možeš sam dokučiti šta je dobro, a šta loše – počni sa pravilima ponašanja.

Jer nema apsolutne slobode. Ograničeni smo prostorom, vremenom, resursima – u fizičkom svijetu. Stoga moraju postojati pravila kojih ćemo se pridržavati, ako želimo opstati, ako se želimo održati, očuvati.