Izgleda da smo se svi naučili umijeću ratovanja.

To je vještina kojom svi raspolažemo. Svi vodimo neke svoje ratove. Vodimo privatne ratove, specijalne ratove ekonomske ratove, medijske ratove, cyber-ratove, vjerske ratove, informacijske ratove… Vodimo ih na svim nivoima, kako globalno tako i lokalno, u svim sferama društva: na poslu, na ulici, u kući, u porodici… Stari protiv mladih, mladi protiv starih, muškarci protiv žena, žene protiv muškaraca, klase protiv klasa, ljevica protiv desnice, desnica protiv ljevice, sjever protiv juga, jug protiv sjevera, istok protiv zapada, zapad protiv istoka, aktivno ili pasivno-agresivno, kolektivno, individualno… Karijeristi, nezaposleni, besposleni okončavaju karijere uspješnih ne bi li se uvalili na njihovo mjesto ili samo utješili. Horde, linč rulje protiv napuštenih pojedinaca, pojedinci protiv čitavog svijeta…

Govor mržnje je samo jedno od brojnih sredstava, oružja tog sveopšteg svjetskog rata. Najjeftinije oružje. Svako si ga može priuštiti, ali prethodno si mora priuštiti pametni telefon i pristup internetu. Pametni telefon je novo oružje tog svjetskog rata koji se svakodnevno vodi na internetu. Dođe kao pištolj: napuniš ga i pucaš na koga hoćeš.

Sve je veponizirano: kultura, umjetnost, nauka… Sve služi ratu, sve je dio rata: rata za teritorije, za tržište, za pažnju; sve te teorije zavere, dezinformacije, informacije…

Mi smo se svi izvještili ratovanju u svakodnevnici. I mi sami smo u službi rata. Umijeće ratovanja ili umjetnost rata je mainstream kultura. Svi ratujemo za nešto, protiv nekog.

Ako do sada nisi pronašao sebi svoj rat – nisi se pronašao.

Pronaći sebi svoj rat je važnije nego pronaći posao. Ratovanje je glavni posao. Ratovanje je smisao života, životni poziv. Ako nemaš svoj rat, a dobar si u ratovanju – budi nečiji plaćenik, prodaj svoje usluge, budi bot. To najbolje znaš raditi: ratovati.

Sada ako malo razmislite, pitaćete se: kako to da su toliki ljudi toliko vični ratovanju? Gdje su završili škole za tako nešto? Mnogi su samouki, ali bez obzira da li imaju formalno obrazovanje u ratovanju ili ne, definitivno se čini da većina ljudi ima talent za ratovanje.

Možda nisu sposobni nešto izumiti, izgraditi, ali su vješti u razaranju. Možda nisu konstruktivni, nisu kreativni, ali su zato destruktivni, pa čak i autodestruktivni. Možemo reći da su kreativni u svojoj destruktivnosti – izmišljaju i grade razne narative, podvale, klevete, dezinformacije… Sve u cilju rata, destrukcije…

Ako se toliko ljudi aktivno bavi ratom i ratovanjem, iako su toliko vični ratu i ratovanju, onda mora da to nije neko umijeće, neka vještina kojoj se treba diviti, koju treba cijeniti. Vjerovatno je to sve precijenjeno, obzirom da je danas svako ekspert i doktor ratovanja.

Prosto je nemoguće da toliki ljudi, od kojih su mnogi zaostali u mnogim drugim stvarima, disciplinama, obrazovanju, koji ne znaju mnogo toga napraviti, proizvesti, uzgojiti, odgojiti, pa čak ni napisati običnu molbu ili zahtjev, da znaju ratovati, da su svu svoju pamet, trud i vrijeme uložili, usmjerili u ratovanje.

Mnogi ne znaju ni sopstvenu zemlju, društvo ili sopstveni život dovesti u red, a uvodili bi red drugima, otimali bi drugima zemlju i oduzimali živote. Mora da to nije neka vještina, neka umjetnost, već neko od svega toga pravi čitavu nauku, čitavu filozofiju življenja, a zapravo se radi o običnom nasilju i nasilništvu.

Velika većina ljudi se bavi tim umjećem, ako ne profesionalno, onda amaterski, u slobodno vrijeme, iz hobija – bavi se umijećem ratovanja i umjetnošću rata – ratujući na poslu, u kući, komšiluku, na ulici, protiv najbližih, bližih i daljih susjeda, drugih naroda, kultura, kontinenata… Ostala je jako mala manjina da se bavi umjetnošću mira, umijećem mira.

Veoma mala manjina čuva, njeguje, gaji mir, dobre međuljudske i međususjedske odnose, lijepe manire, koristi lijepe riječi, zdrav razum.

Kultura više nije kultura ako nije kultura ratovanja. Rat je postao smisao svega, smisao života. Bez obzira da li se radi o vjerskom, bratoubilačkom, etničkom, ideološkom, psihološkom, medijskom, ekonomskom, informacijskom ratu ili kombinaciji svega toga, zajedničko svim tim ratovima je sam rat koji je suština civilizacije. Ako nemamo otvoreni rat, onda je rat u podtekstu, u formi konkurencije, takmičenja, igre nulte sume u kojoj da bi jedan pobijedio, drugi mora izgubiti.

Ispada da mir nije dovoljan, nije zanimljiv, nije privlačan. Imamo simulaciju mira, ili, bolje rečeno, mir je postao simulacija rata u kojem nema pobjednika bez poraženog. Mi smo stvorili kulturu koja je surogat za rat. Sport je simulacija bitke, rata. Navijači ratuju. Ratovi su (“negdje”) počinjali na tribinama, potekli od navijača. Rat je najvažnija sporedna stvar, glavna razbibriga. Kada ne brinemo o ratu i kada ne strahujemo da će početi neki novi rat, mi u međuvremenu i u slobodno vrijeme vodimo razne ratove.

Da li to znači da smo, kao vrsta, razvili psihičku ovisnost o ratu koja se odražava u našoj popularnoj i mainstream kulturi, u našem načinu i filozofiji života, u našoj demokratiji na primjer?

Svake dvije ili četiri godine su izbori čiji cilj više nije da svako od nas izabere svoga predstavnika da ga predstavlja u skupštini, parlamentu, opštinskom vijeću (kako bi to trebalo biti normalno u pluralizmu), već je raspisivanje izbora objava rata partija kojom počinje igra nulte sume, počinju igre gladi, igre prijestolja u kojima samo jedan može pobijediti i vladati. To nije dogovorna demokratija, već neko mora izgubiti da bi neko drugi pobijedio. Često je važnije ko je izgubio nego ko je pobijedio. Mnogi ne glasaju za svog predstavnika zbog svog predstavnika, već glasaju protiv određenog kandidata glasanjem za drugog.

Izbori su navijački, ratoborni, u našim prilikama i ratnohuškački. Prati ih i ratna psihoza, govorkanje o ratu. Predizborne kampanje su nalik na ratne kampanje, doslovno. Ponajmanje odražavaju liberalno demokratsko, svečano raspoloženje, praznik slobodne volje, slobode izbora, slobode odlučivanja.

Demokratija bi trebala biti sistem u kojem svako bira svoga predstavnika, a ne sistem koji obezbjeđuje dominaciju, hegemoniju jačeg, brojnijeg, većine, a gorki poraz manjine, manje brojnih; kažnjavanje onih koji su pomislili da mogu slobodno izabrati svoje predstavnike i samom tom pomisli zabili nož u leđa onima koji ih patroniziraju i majoriziraju.

Rat je duboko u nama jer bez rata nema pobjednika. Bez rata kao principa nema ni ideje pobjede i pobjednika – nema šta da se slavi i nema ko ni koga da slavi. Slavljenje pobjede je jedan od najvažnijih rituala. Pobjednički osjećaj je možda jedan od najuzvišenijih i najljepših osjećaja koji možemo iskusiti u životu, ali ga, nažalost, dugujemo ratu. Kada pobijedimo bolest kažemo da je to pobjeda života. Ne možemo, doduše, reći da je to ultimativni trijumf nad smrću, jer smrt je neizlječiva i neminovna, ali je naredna slična stvar, najsličnija simboličnoj pobjedi nad smrću. No nije li bolje spriječiti nego liječiti? Nije li ultimativna pobjeda nad bolešću ta da smo je spriječili, da smo je iskorijenili, da ne postoji, da do nje ne dolazi, da je nema više? Možemo li, umjesto da pobjedimo u ratu, pobijediti sam rat?

Miroljubivi pojedinac je u fatalističnoj kulturi rata osuđen na permanentni rat: sve počninje i završava se ratom. Rat je taj koji rađa i koji proždire, okončava. Periodi mira u kulturi rata ratobornih kultura su samo pauze između ratova, predasi između ratova. Često možemo čuti da se rat vodi radi mira. Naravno, ako neko vodi obrambeni rat protiv neke imperije, neke sile koja ga nastoji okupirati i na silu mu oduzeti slobodu i mir, uspostaviti svoj mir, donijeti svoju kulturu, svoje vrijednosti, svoja pravila, svoj način života, iskorištavati ljudske i prirodne resurse, porobiti čitavu populaciju, onda je taj rat opravdan – oslobodilački, odbrambeni rat.

No ono što moramo razumjeti u vezi rata jeste da je on suštinska negacija mira, tj. da ne uništava mir samo na površini, već ga uništava duboko u nama, u hramu ljudskog bića.

Svako društvo mora zadržati, odbraniti, očuvati i njegovati, prezervirati, konzervirati duboko u sebi MIR, kulturu mira i umijeće, umjetnost mira. Sačuvati sjeme mira u trezoru, silosu, hramu nacionalnog ili ljudskog bića, kako bi ga posadili, posijali nakon vihora rata, kako ne bi živjeli u ratnoj pustoši dovijeka, kako ne bi postali ovisnici ratu, o ratnom adrenalinu i nakon rata nastavili tražiti nove ratove, nove sukobe. Moramo sačuvati, očuvati i njegovati sjećanje na mir, a ne samo sjećanje na rat, kako ne bi postali krvožedni, kako ne bi postali krvnici, krvoloci.

U suprotnom nema pobjednika. U suprotnom niko nije pobijedio u ratu, a ponajmanje mir, ljubav, čovječnost. U suprotnom je rat pobjednik.

Zadatak filozofa, naučnika, umjetnika, intelektualaca, tzv. kulturnih radnika nije taj da analiziraju i pokušavaju proniknuti u esenciju suštinu rata, nasilja, ubistva, bratoubistva (samoubistva ljudskog roda), u esenciju zla. Mi već živimo u kulturi koja je opčinjena ubistvom, dokumentarcima o ubicama, raznim perverzijama, ratnim filmovima, nasiljem, oružjem…

Mi možemo analizirati i kritikovati tu kulturu, sopstvenu kulturu, i to onda nije izučavanje nekog fenomena, neke pojave, nekog izuzetka, ekstrema, već pravila. No takve analize samo potvrđuju psihozu koju nazivamo kulturom i utvrđuju postojeće, etablirane strahove, stavove i mišljenja da je rat neminovan da je rad sudbina, da je rat usud – način života. Takva umjetnost je u suštini konformistička i samo perpetuira rat, očaj, strah, dramu, nasilje, labilnost. Takva umjetnost nije revolucionarna. Ništa što hrani isti princip i nastavlja isti problem nije u suštini revolucionarno, već konzervativno i utvrđuje status quo. Takvoj umjetnosti, umjetnosti i industriji koja oponaša ili koristi princip rata svjedočimo svakodnevno u video igrama, u filmovima, serijama, sportu, kvizovima, raznim reality shows.

Naša djeca već na video igrama uče kupovati oružje, uče kako oružje funkcioniše, kakvu štetu otprilike može prouzrokovati, kakvu preciznost, domet ima, ponekad kupuju virtuelnu vojnu opremu za pravi novac. Praktično su trenirani kao ratnici još od malih nogu. Upravljaju dronovima. Skupljaju poene, bonus, gaze preko živih i mrtvih. Virtuelno naravno.

Seks i nasilje su roba koja čini industriju vrijednu nekoliko stotina milijardi. To je kultura u kojoj živimo. To je softver društva, program, matriks. Mi smo opkoljeni, okupirani kulturom i umjećem rata i mislim da umjetnici, filozofi, intelektualci i angažovani umjetnici nemaju šta tražiti u toj industriji i promociji nasilja pa čak i onda kada ga kritikuju ili analiziraju.

Mislim da je posao umjetnika danas baciti misli na drugu stranu i pokušati pronaći suštinu mira, a da nije “dosadno”; pokušati pronaći smisao u miru, filozofiju mira, esenciju mira, drugarstva, prijateljstva – pronaći šta je to što nas motiviše za mir. Šta je argument mira? Šta je interesantno u vezi mira?

Jer ljudi su nezainteresovani za mir, okrenuli su mu leđa. Srljaju u rat, u susret ratu, a ne u susret miru. Gravitiraju ratu. Gravitacina sila rata ih privlači, taj “sublime” kojim su opčinjeni, hipnotisani zure u oko ratnog vihora, tornada, uragana, u ambis haosa kao jelen u farove automobila na autoputu.

Naravno, privlači ih drama, horor, teror, triler, ep, ali šta je na ovoj drugoj strani? Postoji li filozofija mira i umjetnosti, a da nije bazirana na hedonizmu, na uživanju, na seksu, hrani ili neradu onda kada se ne radi o zaradi, profitu i potrošnji, konzumiranju kao jedinim preostalim argumentima za mir, jedinim preostalim, shvatljivim i veličanim vrijednostima mira koje nude i promovišu korporativni marketing i potrošačko društvo? Zašto, uostalom, korporacije definišu i promovišu mir i prosperitet, život u miru, od kada su one zadužene za životnu filozofiju?

Nije onda ni čudo da je mir postao sinonimom za uživanje, za plandovanje, za konzumiranje (seksa, hrane, robe, prirode, itd.).

Da li je ta filozofija spasila svijet, motivisala svijet, pomogla svijetu – taj korporativni marketing filozofije blagostanja, prije svega ličnog blagostanja? Vidimo da nije, jer brzo dosadi.

On vrijedi dok sanjamo i žudimo za nečim što nemamo, ali nakon “akvizicije”, vrlo brzo uvidimo da nismo sretni, da nam roba nije donijela sreću. Zato tražimo nadgradnju, kulturnu nadgradnju, kulturu u kojoj je roba fetiš, idol, status simbol. Tražimo smisao u posjedovanju, smisao koji će nam osmisliti život, donijeti sreću, koji će nam donijeti neki identitet, društveni status. Tražimo nadmetanje, tražimo akciju, dramu, konflikt, kockamo se sa imovinom, tražimo nekog da porazimo, nekog da pobijedimo, nekog da proizvedemo u bijednika kako bi mi bili pobjednici.

Jer ako svi imamo sve, onda je to isto kao da nemamo ništa. Vrijednost nije vrijednost ako vrijedi za sve i ako svi raspolažu njom. Zato moramo druge proizvesti u “luzere”, zato što pobjeda nema smisla ako luzeri ne svjedoče našoj veličini i svom jadu, kako to Hegel reče. Igra nulte sume iliti, kako se to “unas” kaže: dok jednom ne omrkne – drugom ne osvane.

Šta čovjek treba da radi u životu? Šta čovječanstvo treba činiti?

Treba da se harmonizuje, da kultiviše duh, da se civilizuje, ali ne u teoriji, već u praksi. Svi znamo reći šta bi moglo i “trebalo”, svi imamo neku generalnu ideju, ali ne znamo to primijeniti u praksi. Primjena ideje u praksi je domen umjeća, umjetnosti, vještine.

Zato moramo istraživati i razvijati umjetnost koja inspiriše na mir, na harmoniju, ljubav, stil; umjetnost koja komunicira vrijednosti života i mira. Moramo se baviti umjetnošću i proizvesti umjetnost koja nije roba, koja nije proizvedena zbog profita, zbog novca i za novac, već koja služi čovječanstvu, ljudskom biću, ljudskom duhu, čovječnosti, koja budi zaboravljenu čovječnost, koja propagira i širi umijeće življenja, uči ljude kako da žive u miru.

Šta je to život u miru, sjeća li se iko? Kakav je to život u miru? O čemu se radi u životu umiru, kako naučiti mlade da žive u miru ljubavi bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti svijeta?

Kako naučiti sebe da živimo u miru sa sobom, kako, naučiti čovječanstvo da prestane biti samoubilačko, autodestruktivno? Kako postići mesijansku eru? Kako doći do nje? Ko će nas naučiti kako da živimo sa vjerom u sebe (kada kažem u sebe onda mislim: jedni u druge, ljudi u ljude, narodi u narode), da se ne plašimo jedni drugih, da se ne plašimo sebe – da se ne plašimo šta sve nažao možemo učiniti sebi, drugima i ovoj planeti, Zemlji na kojoj živimo? Kako da se izliječimo od te bolesti koja se zove permanentni rat na nebesima i na zemlji?

Kako posijati sjeme mira i zatrti sjeme rata? Kako njegovati, čuvati, kultivisati mir? Kako napraviti mir podnošljivim? Kako ga napraviti svetinjom i voditi mir onako kako vodimo ratove? Onako kako smo rat učinili svetim ratom – da li možemo učiniti mir svetim mirom i kakav bi taj mir morao biti?

Kako to uraditi, kako to komunicirati, a da ne zvučimo patetično, sladunjavo, da ne ispada da solimo pamet, već da privučemo ljude koji imaju iole soli u glavi.

Dakle ne govorim o sukobu svih “dobrih ljudi” koji vjeruju da predstavljaju mir sa onim “zlim ljudima” koji predstavljaju rat, jer i to je onda rat, i to je sukob.

Govorim o tome da oni koji predstavljaju mir, zastupaju mir pozovu one koji zastupaju rat da se odreknu rata i prijeđu dobrovoljno i mirno na stranu mira. Ni u kojem slučaju da “mirni” agresivno napadaju one koji su za rat, jer na taj način i sami postaju ratoborni i time gube poziciju mira, gube od rata, i sami bivaju zaraženi ratom i agresivnošću, nasiljem, a onda nema nikog ko je preostao, onda samo preostaje totalni rat.

U toj borbi, bici, tom ratu koji ne smije biti ni borba, ni bitka, ni rat, ne radi se samo o fizičkom nenasilju, samokontroli, radi se o tome da krotki, pitomi, miroljubivi sačuvaju mir i prisebnost, pronađu “zlatnu planinu”, naprave svoj tabor i da pozovu ljude da im se pridruže. Da se odvoje, principijelno, u načelu od rata i od zaraćenog svijeta, da ne pristanu na totalni rat i uvjerenje da “nema mira osim rata”. U slučaju ratovanja za mir, cilj ne samo da ne opravdava sredstvo, već sredstvo negira sam cilj.

Do istinskog mira se ne može doći ratom, već mirom. Čovječanstvo je pokušalo ratovati za mir toliko puta i nije uspjelo. U procesu smo se samo izvještili u ratovanju, izumili novo, opasnije oružje, oružje masovnog uništenja.

Mi moramo pretvoriti oružje u plugove, nahraniti svijet, učiniti zemlju plodnom, vodu pitkom, zrak zdravim. To je daleko teži zadatak i zahtijeva istinsko herojstvo, ali i veliki udio ljudske inteligencije i čovječnosti: da obrađujemo zemlju, da uzgajamo stoku, da se povezujemo, da gradimo komunikacije, da putujemo, da se posjećujemo, da se upoznajemo, da se brinemo o djeci i starima, da nam djetinjstva budu sretna, starost ugodna, život dugovječan, a smrt prirodna. Čak i onda kada izgradimo hardver, kada izgradimo infrastrtukturu – moramo izgraditi softver, program, operativni program koji pokreće sistem, a to je umijeće, umjetnost, iskustvo; tehnika i tehnologija, ali ne kao roba, već besplatna tehnika i tehnologija življenja – umjeće življenja, umjeće mira, živa misao – kultura, pa čak i kulturna hegemonija kulture ljubavi, mira, bratstva i jedinstva svih rasa i naroda svijeta.

Bez tog programa – bez te svijesti, bez te kulture, bez umjetnosti mira i umijeća življenja – sve je samo prazna ljuštura, olupina.

Samo kultivisan duh može kultivisati zemlju, donijeti mir, ljubav, razumijevanje, sklad i red na zemlji. Podivljali um donosi razdor, razaranje, nasilje, pljačku, ropstvo, rat i haos. Moramo kultivisati čovjeka. Ne uzimati nauku, umjetnost, kulturu i obrazovanje zdravo za gotovo ili formalno. Ne pretvarati sve u robu i uslugu koju ćemo naplatiti, ne podređivati sve profitu, dobiti.

Radi se o društvenom dobru, o dobrobiti društva, čovječanstva.

Ne smiju neki danas kapitalizirati i profitirati na onome što su nam ostavili naši preci u naslijeđe. Ne smije niko imati ekskluzivno pravo, certifikat, patent, postati ekskluzivni intelektualni vlasnici ljudskog znanja, monopolizirati znanje, profitirati na znanju, stvarati (vještačku) nestašicu znanja, stvarati pustoš stavljajući se između novih generacija i mudrosti prošlosti. Moraju znanje proglasiti komonsom, pustiti ga u opticaj, preplaviti nas znanjem, nađubriti nas iskustvom, da bi akumulirano znanje i iskustvo moglo uroditi plodom u društvu. U suprotnom režemo granu na kojoj sjedimo, rušimo temelj na kojem počiva čovječanstvo – steriliziramo um, duše, duh.

Zato je važno da nauka, umjetnost, obrazovanje postoje unutar jednog šireg operativnog, kako bih rekao, eko-sistema, jedne kulture koja se bazira na humanizmu, moralu, etici; jedne kulture koja će biti bazirana na miru i zajedništvu, miru i pomirenju prije svega onoga što je zavađeno i zaraćeno, a to su duh i razum, duhovnost i racionalnost.

Ne smijemo cijepati ljudsko biće i ljudski rod, zavađati “dva oka u glavi”. Ne smijemo biti isključivi i radikalni i misliti da je to revolucionarno. Svjetska revolucija je kada srušimo sve te zidove i prepreke, udružimo pamet i snage da spasimo čovječanstvo od propasti u koju srlja. Jer napredak, tj. progres prema propasti nisu ni sloboda ni progres, već “slobodan pad” čovječanstva u sveopšti rat, haos i ništavilo.