Nema proizvodnje, a bez proizvodnje svog domaćeg proizvoda, ne samo da nema bruto domaćeg proizvoda, obećavajućih brojki, već nema ni kulture, ni kulturne tradicije, ni identiteta.

“Con la cultura non si mangia.” Od kulture nema hljeba, navodno (biće da je lažni navod) reče Tremonti, nekadašnji ministar ekonomije i finansija Italije, očigledno ne znajući šta je kultura, ili to nisu znali oni koji su od njega tražili novac za kulturu. Da se od kulture ne jede – ne može biti dalje od istine, jer u kulturu spada i hrana. Sva materijalna i duhovna proizvodnja jednog društva.

Kultura je hljeb koji jedeš. Žito koje melješ, prije toga žanješ… Kultura je sve ono što proizvodiš – ne znam da li je prebanalno ili pogrešno reći: tvoj bruto domaći proizvod je tvoja kultura, ali bi to tako trebalo biti.

Kultura je, u prijevodu, sve ono što proizvedeš i što konzumiraš: što jedeš, piješ, oblačiš; ono što pjevaš, pišeš, dišeš, govoriš, ono što misliš – to je tvoja kultura, ili bi barem trebala biti.

No kod nas je to sve uvozno.

Mi smo se poklali oko identiteta, zbog kulturnih, vjerskih, folklornih tradicija, branili smo zemlju da bi za trideset godina, vođeni neoliberalnim konzervativncima – zapostavili zemlju i izgubili autentičnost, svoja svojstva, sopstvenost i ostali bez sopstvene proizvodnje na kojoj se temelji sopstvena kultura, kulturni identitet, kulturna tradicija – a ne na prodavanju magle i uvoznoj robi.

Kako se to desilo? Kao u nekom deliriju. Čime smo bili opijeni, ko nas je omađijao, opsihrio? Ne samo da smo napustili stare, tradicionalne načine života, nego su nas brojni kolonizatori, šverceri i profiteri prevaspitali tako da sramimo naših autentičnih, autohtonih, samoniklih dinarskih dobara, identiteta, čak im se i rugamo.

Mi smo zanemarili svoje domaće, autohtone sorte, rase, pasmine, proizvode…

Jednostavno rečeno: država se nikad nije pobrinula za te stvari jer državu su preuzeli novopečeni bogataši, oportunisti, ljudi koji su se nastojali obogatiti preko noći, brzom zaradom, praktično šverceri koji uvoze meso, uvoze hranu, uvoze odjeću, lijekove, medicinske aparate, sve i svašta, naročito u kriznim situacijama profitiraju na uvozu, zadužuju nas i uvoze sve od medicinske igle do lokomotive, tj. talgo vozova, samo ne više kroz tunele ispod aerodroma, već “sve po zakonu”, uzimaju svoj dio, svoju maržu i profitiraju tušeći nam često najnekvalitetniju, polovnu i bofl robu, second-hand robu iz inostranstva, robu kojoj je prošao rok upotrebe, decenijama staro i smrznuto meso koje je opasno po zdravlje, koje rezultiralo epidemijom malignih oboljenja, kancera utrobe. Nama tuše to smeće, truju nas njim i istovremeno guše domaću proizvodnju.

Uvoze jeftinu i nezdravu hranu, neadekvatne ili neispravne aparate, upravo onako kao što su to šverceri i profiteri oduvijek radili, i prije nego što su zavladali. U tom procesu uništavaju domaću proizvodnju, našeg farmera, našeg seljaka, stočara, čobanina.

Dolazi galopirajuća inflacija i moguća glad. Ne samo kod nas. Po ko zna koji put ćemo se osloniti na pomoć i donacije.

Ako donacije ne dođu – onda nam ne gine zaduživanje.

Političari koji su na vlasti će morati nahraniti Bosnu.

Ko nahrani Bosnu – on će pobijediti na izborima, i obratno: ko pobijedi na izborima – moraće nahraniti Bosnu.

E sad, da li će opet pribjeći nekoj improvizaciji, nekom “brzom fiksu”, tj. da li će nas političari koji su do sada vladali opet zadužiti kod svjetskih banki, jednostavno za naš novac uvesti jeftinu i lošu hranu pa kao i svi ratni i poratni profiteri i tajkuni do sada uzeti sebi svoj dio, profitirati na našoj gladi i tako nam pomoći da prebrodimo glad, jadni i žedni preko vode, sa epidemijom raka debelog crijeva kao posljedicom, ili !…—- ili će ti isti šverceri i profiteri na vlasti ovog puta doći do nekog novog, konstruktivnog, sistemskog rješenja za dobrobit svih nas, nakon trideset godina švercerske i profiterske vladavine i tradicije?

Šta vi mislite?

Da li vrijedi vjerovati i davati povjerenje kurvama i prevarantima od ljudi koji su vas stotine puta prevarili i nadati se da će konačno promijeniti dlaku i ćud i početi vladati pošteno nakon što su se nakrali i nadolmili?

Evo pametni moji analitičari i poznavaoci ljudi i prilika – skontajte sami do izbora.

A činjenice su sljedeće: naša domaća proizvodnja hrane je na 20% , a samo 30% poljoprivrednog zemljišta koristimo, što znači da smo prilično nespremni za inflaciju i veću svjetsku nestašice hrane.

To znači da smo veoma ranjivi i da će neko jadan morati profitirati na toj našoj slabosti. A kako i ne bi? Grehota bi bilo ne iskoristiti nas kada smo se tako dobro nacalili.

Prekaljen švercer i profiter ne bi sebi mogao oprostiti da propusti takvu priliku koja se jednom u životu dešava, nakon pandemije i u jeku rata, u praskozorje trećeg svjetskog. Ako ni zbog čega drugog, ako ne zbog sebe, onda zbog svog nasljednika, da sina poduči kako se to radi, da njega uvede u posao.

Više od polovine bruto domaćeg proizvoda odlazi na administraciju glomazne države, gigantskog državnog aparata – raznih ministara, zastupnika, službenika, raznih nivoa vlasti.

Ali ako se zadužimo previše, tj. ako nas opet šverceri uzmu za žirante onako đuture, kao društvo, populaciju – moraćemo prodati ili dati nekom nešto zauzvrat, jer mi novca nemamo. Nemamo ni zlata.

Moraćemo plaćati u “naturi”, tj. “prirodi” – ustupiti neke resurse, neke šume, rijeke, rudnike, neke atraktivne dijelove zemlje koji imaju neku turističku perspektivu, kao npr. naše planine, skijališta, recimo Bjelašnicu. I sve to da bi prehranili gradove jer sela su pusta i ne proizvode ništa, tj. proizvode samo 20% hrane na 30% poljoprivrednog zemljišta već trideset godina.

Nakon osam hiljada godina tradicionalnog pastoralizma transhumancije – Bjelašnica koja je ljetima vrvila humskim i bosanskim ovcama – pusta je. Kao da u tim pašnjacima i tom stočarstvu ne prepoznajemo nikakve resurse, ako već ne prepoznajemo svoju tradiciju i svoj identitet.

Postaćemo, zapravo ostaćemo žrtve ne toliko naše lijenosti, koliko naše kratke pameti i loše naravi, zbog našeg inaćenja koje koje je izrodilo loše lidere. To su šverceri i profiteri, novopečeni tajkuni i bogataši koji su se obogatili uvozom lošeg mesa, loše hrane, koji nam ne žele i ne čine dobro, možda ne namjerno, možda ne svjesno, već iz onako – iz nehata. Takva im je narav i ne mogu se oni tek tako promijeniti, osim ako ih vi ne promijenite, ne smijenite sa tih pozicija, pa neka se oni mijenjaju i popravljaju o svom trošku, privatno. Jer to su takvi ljudi – ljudi kojima je bit – lična dobit, a ne opšta dobrobit.

Kineska poslovica kaže: “Dajte čovjeku ribu; Nahranili ste ga za jedan dan. Ali Naučite čovjeka da lovi ribu; Nahranili ste ga za cijeli život.”

To znači da vam ne pomažu oni koji vam daju jeftinu hranu, pa čak i da je dijele besplatno, već oni koji vas nauče ili omoguće uslove da je sami sebi proizvedete. No ovi ne samo da vam ne pomažu, već vam odmažu, direktno vam uništavaju proizvodnju jeftinom robom koju uvoze i distribuiraju potrošačima.

Oni su posve zaobišli selo i domaćeg seljaka, farmera. Oni su napravili direktni put proizvoda koji ne vodi direktno sa domaće farme do trpeze već vodi direktno iz inostranstva, hladnjačama do trpeza građanstva i to su sve napravilli uz pomoć svojih kumova političara kojima su platili predizborne kampanje i priskrbili glasove, političara koje drže u džepu, sa kojima sjede po privatnim hotelima, restoranima i klubovima, dogovaraju biznise, uvoze jeftinu robu koja im donosi milione na našem tržištu koje su monopolizirali, kao što je to bio slučaj i sa respiratorima, ako se sjećate toga.

Ti ljudi su od naše Bosne i Hercegovine napravili deponiju smeća polovne hrane i drugih proizvoda, zastarjelih automobila i uopšte zastarjele tehnologije i to smeće dominira našim tržištem.

Monopolizirali su tržište smećem iz uvoza, uništili domaću proizvodnju, domaćeg seljaka, domaćeg poljoprivrednika, farmera i to ništa ne bi mogli bez svojih kumova, tastova, punaca, zetova, daiđa, amidža, baba i stričeva na političkim pozicijama.

Ali uništavanjem proizvodnje – manje je i poreza. Manje je onih koji pune budžet. Zar ne? Pa koji je njihov interes onda za takvom situacijom? Koji je njihov interes da nema proizvođača koji plaćaju poreze, da je manje poreznih obveznika?

Kao prvo – sa njihove tačke gledišta – domaći proizvođač im je konkurencija. Domaći proizvod je konkurencija robi čiji su oni generalni, ekskluzivni uvoznici i distributeri na domaćem tržištu.

A novac od poreza koji bi domaći proizvođači uplatili i nije neki, ako se odbiju podsticaji koji ionako idu lažnim poljoprivrednicima koji ionako ne proizvedu ništa – tj. stranačkim vojnicima i ortacima kao naknada za stranački rad. Ti podsticaji zapravu podstiču korupciju, kriminal i nerad.

Oni ionako ne oporezuju zemlju, pogotovo neobrađenu zemlju. Nema nikakvih dodatnih poreza za neiskorištene urbane prostore i neiskorišteno poljoprivredno zemljište. Nikakvih penala. Zato sve stoji prazno. Zato Gradovi nemaju sadržaja, i masa prostora je neiskorišteno, godinama prazno, ruševno – imovinsko pravni odnosi nisu uređeni – i niko trideset godina ne plaća nikakav porez na napuštene prostore i zemljište.

Kao da postoji neki prećutni dogovor sa narodom da neće oporezivati zemlju, nekretnine, ko fol zbog prognanika, raseljenih lica, tj. zbog povratka i povratnika. Čuo sam od jednog ekonomiste da ne bi trebalo povećavati porez na nekretnine da ljudi ne bi bili prisiljeni prodavati svoju zemlju i tako ostali bez zemlje, na taj način dovršiti etničko čiščenje. To zaista zvuči plemenito i ide na ruku običnim ljudima, ali isto tako su stvoreni uslovi da sami političari i bogataši, tajkuni i oligarsi danas imaju ogromne zemljišne posjede na koje ne plaćaju poreze: nepregledne rančeve po ruralnim djelovima zemlje. Mogu da naslažu sebi desetke stanova u novogradnji, praznih stanova po gradovima, u urbanim centrima, nekretnine na koje ne plaćaju poreze i to je sve mrtvi kapital od kojih društvo, obični ljudi nemaju nikakve koristi. Ništa od toga se ne ulaže u proizvodnju, u kreiranje novih radnih mjesta. Samo gomilaju. Napravili su od ove zemlje raj za bogataše. K’o sebi.

Ne trebaju njima proizvođači. Oni će sve uvesti iz inostranstva, sve što lokalnom stanovništvu treba – i biće mnogo jeftinije.

Porez na profit je među najmanjim u evropi i najmanji u regiji. Izgovor je: da se ohrabre strana ulaganja. A znate li zašto nema stranih ulaganja? Zbog političke nestabilnosti. A znate li ko proizvodi političku nestabilnost? Pa oni sami. Oni su rastjerali i domaće i strane ulagače praveći političku nestabilnost i sve je njima ostalo.

Neće oni oporezovati proizvođače, ni najveće ni najjače – ni najbogatije. Praštaju im milionske dugove jer svi oni najbogatiji ili oni sami, ili njihovi najbliži, članovi uže ili šire porodice, ili članovi stranke, vrha, rukovodstva stranke, saradnici i ortaci. Zašto bi naplaćivali porez sebi i svojima?

Oni naplaćuju porez potrošačima, porez na potrošnju, a to su široke narodne mase.

Kupe decenijama novac od obične buranije, obične raje i fukare. Ne diraju bogataše koji su se obogatili od javne potrošnje, od tog istog novca koji kupe sirotinji. PDV je njihov glavni izvor iz kojeg pune budžet. Godinama je već isti PDV bio i na luksuz i na hljeb. Isti PDV i na luksuzne džipove, limuzine, i na knjige, hranu, pelene.

Oni naplaćuju porez na rad, oporezuju radnika porezima na dohodak, a ne oporezuju dobit, ne oporezuju profit koji vlasnik ostvari.

I zato mase rade na crno, na divlje, u slobodno vrijeme švercuju razne luksuze – cigare, parfeme, automobile, kao i vladajući političari, s tom razlikom što vladari švercuju osnovne životne namirnice i to “sve po zakonu”.

Ne samo da je ova zemlja deponija smeća, već su ovi narodi, njihovi trbusi, stomaci, njihova tijela – prerađivači i filteri tog smeća. Ovi ih tove i zadojavaju smećem, a narodi prerađuju, vare i pretvaraju u fekalije koje onda idu u sam izvor Bosne, truju vodu koju pijemo, itd… Ovdašnja populacija praktično igra ulogu mikroba za razgradnju tog bjelosvjetskog smeća. Bosanci i Hercegovci nisu ljudska bića, građani, narodi – to su mikrobi za razgradnju bjelosvjetskog smeća.

Eto to je biznis-plan koji su šverceri i profiteri na vlasti razvili u BiH, to je njihova vizija i uloga Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkih naroda i građana u svjetskoj, globalnoj ekonomiji – mi smo na dnu svega, mi ne kupimo čak ni mrvice velikih proizvođača, mi razgrađujemo svjetski otpad, robu kojoj je prošao rok trajanja, ali je strancima preskupo da je skladište, unište i deponuju u svojim zemljama, pa im onda naša vladajuća mafija ponudi uslugu da uveze to sve kod nas i pri tom zaradi milijarde u ovih trideset godina. A vi zaradite rak debelog crijeva, probavnih organa.

Mi smo deponija, svaki od nas je po jedna individualna kanta za smeće.

Niko nas nije pitao da li želimo to biti. Niko nam nije predstavio, prezentirao tu viziju naše zemlje i naše ekonomije u dosadašnjim predizbornim kampanjama pa da možemo reći da smo mi na izborima sami, svjesno i slobodno odlučili da to želimo.

Sve nam je to urađeno iza leđa, netransparentno, ispod stola, ispod žita. Već decenijama, od završetka rata do danas uvoze opasno i nezdravo smeće – prije svega mesa i drugih prehrambenih proizvoda – koje rezultira velikim brojem malignih oboljenja i kardiovaskularnih bolesti za koje doktori nemaju objašnjenja.

Hajde barem da smo plaćeni za taj posao, za tu ulogu koji su nam naši političari priskrbili u globalnoj ekonomiji i poretku, već naprotiv – mi smo ti koji od svoje sirotinje skupo plaćamo i novcem, i imanjem, i zdravljem apsorpciju i preradu svjetskog otpada putem naših organizama.

Kada smo postali toliko glupi ili toliko jadni i očajni da ne vidimo? Ili vidimo, ali jednostavno smo toliko zlostavljani da se mirimo sa takvom sudbinom koju su nam namijenili profiteri, a koja uopšte ne treba biti takva, koja nije nikada ni bila naša sudbina.

Mi imamo zemlju. Nama ne treba uvoz sve dok imamo svoju zemlju.

Mi smo nekada proizvodili svoju hranu, imali svoje sorte. Mi smo nekada imali i znanje i imanje. Mi smo znali i umjeli preživjeti svjetske ratove i krize po bosanskim i hercegovačkim selima, brdima, planinama, visoravnima, dolinama. Hranili smo čitave vojske, i okupatorske, oslobodilačke. Mi imamo zemlju i jaki smo i zdravi smo koliko i naša zemlja koja nas može prehraniti.

Ali niko to ne smije reći od lobija švercera, kamiondžija, profitera koji su okupirali ovu zemlju, zarobili državu zajedno sa političkom mafijom. I našom i stranom.

Gordi, ponositi, mi smo se inatili svima, prkosili svemu, ali smo pali i propali uzdajući se slijepo u svoje prevarante, švercere i profitere. Nadali smo se da će umjeti prevariti neke tamo u bijelom svijetu, ali oni prevariše nas.

Zar ne vidite šta su učinili od zemlje? Uništili su privredu, uništili poljoprivredu. Opustošili selo, zatrovali grad.

Oboljeli smo od njih, od onih koji su obećavali blagostanje uz nerad. Pa to ne postoji nigdje. Niko nije opstao a da nije radio i proizvodio, naročito hranu. Niti jedna kultura, društvo, narod, civilizacija nije preživjela niti može preživjeti ako hranom zavisi od drugih, na šta smo mi dovedeni na ovaj način na koji oni to čine.

Narod koji ne može sam sebe prehraniti sa svoje zemlje – neće opstati u toj zemlji. Moraće živjeti kao sluga drugim narodima u drugim zemljama. A ne vidim da je Bosnu i Hercegovinu zadesila neka suša, neka prirodna nesreća. Bosnu i Hercegovinu su zadesili ljudski pasjaluci i lopovluci. Lijenost, bahatost, nehat, nerad…

Nas su nekad vodili i podučavali najbolji. Nismo pametovali već puštali struku, domaću pamet, da vodi, da nas prosvijetli, za našu, za opštu dobrobit, a ne za profit, za dobit.

Dr. Osman Pirija nam je pokazao šta se desi kada se udruže struka i motika. On nam je pokazao šta i kakva jedna krševita i kamenita Hercegovina može postati: istinska “Obećana zemlja” kako ju je on nazivao.

Hercegovina je postojala kao san, kao vizija jednog čovjeka i postala stvarnost za mnoge ljude.

Biti vizionar ne znači biti sanjar, sanjar se zadovoljava pustim snovima, a vizionar ih slijedi na javi, u praksi i čuda pravi. On povezuje dva svijeta – svijet ideja i materijalni svijet, nebo i zemlju.

Mi moramo povezati, premostiti dva svijeta – današnju stvarnost sa onim što smo nekad znali i čime smo se nekad bavili – sa snovima, vizijama i životima naših predaka koji su znali i poštovali ovu zemlju, koji su znali sebe, imali samopoštovanje. Koji su se nadali da se nećemo odmetnuti, odroditi od ove zemlje (a kada kažem zemlja ne mislim na politike, ideologije, već na zemlju, na crnicu, crvenicu, na pašnjake, voćnjake, bašte, njive, na katune i vodenice) već da ćemo unaprijediti to čime su se oni hiljadama godina bavili. Da ćemo biti svoji na svom, proizvoditi svoje, uzdati se u se i u svoje bosansko kljuse, svoju pramenku, svog vjernog tornjaka, svoju bušu i svoju bosansku dušu, a ne rugati im se i stidjeti svog porijekla, svojih predaka, čobana, vlaha, balija, kako jedni druge pogrdno nazivamo.

O svom pastirskom identitetu govorimo samo pogrdno i podrugljivo. Bosna i Hercegovina je hiljadama godina bila ovčarska zemlja. Nije bilo gradova u dolinama. Bile su samo gradine i tvrđave po brdima i hridima koje su bile privatne, velmoža, vlastelina. Ali narod – narod je bio ovčarski, polunomadski, napasao ovce po našem velegorju. Narod je bio slobodan, zdrav, čestit, vrijedan.

Svo naše mramorje, svi naši stećci su na ovčarskim putevima, u vrletima, na visoravnima gdje su u katunima ljeti živjeli i naši preci. Svi smo mi u nekom trenutku u historiji “šljegli” u varoši, kasabe, gradove, ako smo potomci bosanskohercegovačkih starosjedilaca, ovčara katunara i karavanskih kramara.

To je notorno, to je očigledno, to i čobani znaju, štobirekli, to ne treba dokazivati – ali na neki čudni i oberiskompleksiran način mi smo razvili slijepu mrlju za tu istorijsku činjenicu – da vodimo porijeklo od čobana.

Pa znate li gdje živite?

Nečije čobansko i gorštačko porijeklo je posve normalno ako živi u gradu koji se nalazi na 500 metara nadmorske visine u srcu Dinarskog velegorja, okružen planinama od preko 2000 m nadmorske visine, ali nije normalno da se toga srami, da odbacuje svoju prošlost, svoj identitet, svoju kulturu, svoje biće, svoju proizvodnju, svoje sorte, svoje pasmine, umjesto da ih čuva, zaštiti, njeguje, unapredi, veliča, kao što to rade drugi narodi koji su bili nomadski ili su još uvijek alpski, planinski, a koji se ne stide svog identiteta, svoje čobanske kulturne tradicije, svog bića.

Kakav je to kompleks? Kakva je to nesigurnost? Ko nas je tome naučio? Ko nam je uvalio te komplekse? Ko nas je zavadio sa zemljom, sa sopstvenim bićem?

Da li su to kolonizatori koji su kolonizirali ovu zemlju i ove narode jedan nakon drugog kroz vijekove, ispirali nam mozak, solili pamet, učili nas pameti, govorili nam ko smo i šta smo i šta nam je činiti, šta ćemo raditi, šta proizvoditi, a šta trošiti, kome služiti, za koga ratovati; kOji su nam nudili zaštitu, sigurnost, koji su donijeli novac, kupili, potkupili najgore od nas i od njih napravili nama vladare, a sebi vazale; koji su iskorištavali prirodna bogatstva ove zemlje i dobrotu i naivnost ovih izvaranih i opljačkanih ljudi.

Od zemlje su napravili deponiju, od naroda besposlene neradnike koji se danonoćno bave geopolitikom i etnonacionalnom kulturom, ali ne agrikulturom i stočarstvom.

VIDITE: Zemlja vrijedi koliko i narod koji je uređuje, kultiviše.

Kultura je ono kako kultivišemo zemlju, kako se brinemo o svojoj zemlji.

Mi moramo kultivisati sebe. Mi moramo promijeniti svoju kulturu, svoj odnos prema svojoj zemlji – ne kao privremenom boravištu koje ćemo uskoro napustiti i otići u neki bolji svijet (bilo da mislimo na “onaj svijet” ili neku naprednu evropsku zemlju) već iskonskoj, drevnoj zemlji svojih predaka, zemlji na kojoj ćemo posijati svoje potomstvo, koju ćemo ostaviti svojim potomcima – divnoj, krasnoj, miloj, gizdavoj zemlji kakva je nekoć bila, da žive u miru i ljubavi, u blagostanju, da se množe i napune je veselim janjcima, krotkim i pitomim potomcima.

Ako je ova zemlja naša zemlja ne ponašajmo se kao vukovi, kao čopori, kao da smo tuđini, uredimo je kao sebi i svojima, a ne ko ni sebi ni svom. Okrenimo se sebi, okrenimo se zemlji. Budimo složna braća i sestre dobre naravi, budimo zemljaci. Vratimo se planinama, rijekama, dolinama, vratimo se zdravlju i zdravom razumu, dođimo pameti, tako vam Boga jedinoga.