Ako ste jedni od onih kojima krv proradi u proljeće pa bi odmah negdje landarali, negdje bi se uspentrali na neku čistinu, na planinu, pa legli na sunce, udisali miris one trave, snjegova što se tope, slušali žubor potoka, blejanje ovaca – to znači da je u vama proradila krv vaših predaka, gen čobana, pastira, koji bi u ova doba polako kretali sa ovcama na “gornje trave” pa poslije na izdig, da u junu budu na planinskim pašnjacima, u katunima.

Džaba to je jače od vas, dinarski geni koji su se hiljadama godina ovdje razvijali, formirali, srodili se s ovim dinarskim velegorjem i sa ovim našim autohtonim vrstama, pasminama: bušama, pramenkama.

“Krv nije voda.”

Ako ste od onih koji ujutro izađu iz kuće pa se ne vraćaju do predveče, već landaraju, to je taj čoban u vama, taj dinarac kojeg je još Jovan Cvijić opisao u svojoj etnogeografiji Balkanskog poluostrva.

Imate instinkt bosanskog tornjaka koji mora preko dana obići krug sa stadom. Nešto vas tjera, a vi ne znate šta je.

Brakovi pucaju zbog tih stvari. Neshvaćeni ste. Pogotovo ako ste porijeklom bosanci i hercegovci koji danas žive u ravnicama, u raznim evropskim, svjetskim gradovima.

Džabe vam je, ali vi jednostavno niste domaćinski tip ratara da sjedite na imanju, na farmi. Da sjedite i sabirate.

Drugačiji vam je gen. I stomak vam je drugačiji, nikad nije navikao na puno tjestenine, napuše vas pa vas vjetrovi raznose, pa nigdje niste prispjeli, ni u svoju ni u tuđu kuću.

Niste građeni za stomačine, da se gojite, već žilavi, tanki, poput koza…

Motiku ne možete da smislite, pa ljudi misle da ste lijeni, a niste lijeni, nego geni.

Druga sorta, druga pasmina. Zovu te planine, širine, zovu te pašnjaci, vjetar ti donese u grad miris planinskih pašnjaka i otopljenih snjegova i hoće nešto da ti bude. Hoće nešto da mi budeeeeee!!!! Visoravni ti se ukazuju, stećci i blećci bleje.

Bojiš se da će neko misliti da si lud, da te ne spengaju i zatvore u ludnicu, ali gore, u vrletima – to je zdravlje, sloboda, život od iskona.

Sa tvoje tačke gledišta ludnica je u dolinama i kotlinama, u prljavim i zagađenim gradovima, pokvarenim, korumpiranim, lažljivim, prevrtljivim, pretvornim i prevarantskim centrima.

Al’ Džabe, većina odlučuje, kulturna hegemonija sjedilačkog načina života, sjedilačkog, minderskog, naprđivačkog, sesilnog i senilnog koja zaboravlja na planine, pašnjake, koji nomadskim čobanima ne priznaje pravo na mobilnost, ne priznaje konstitutivnost u ovoj državi, ne prepoznaje i ne priznaje gorsko-planinska područja – ni na mapi ih nema, nema kategorizacije, nema nikakvog plana, nikakve strategije razvoja katuna, očuvanja pasmina, ruralnog razvoja preko šesto-osamsto-hiljadu metara.

Evo nekih podataka: Samo 5% površine BiH čine svi njeni gradovi, ili drugim riječima: 95% površine BiH je ruralno i na njoj živi 81% stanovništva BiH ili drugim riječima: 81% stanovništva BiH je ruralno stanovništvo koje glasa za ljude koji potom odlučuju u gradovima.

Kako i šta odlučuju ti ljudi već trideset godina, za koga, u čije ime i čoju korost ako je 70% poljoprivrednog zemljišta neiskorišteno već trideset godina, ako su sela opustošena, ako su mladi napustili sela, i ako u Federaciji BiH, na primjer, uvozimo 80% hrane?

Šta su ti ljudi koje je izglasala većina naroda, ruralna većina, uradila za ruralni razvoj.

Podaci govore da negdje do 2017. nisu ulagali ama baš ništa – NULA MARAKA u ruralni razvoj.

A onda su počeli jer ih je natjerala Evropska Unija. Sada planiraju uložiti nekih pedesetak miliona, što je više nego ikada prije, ali bi trebali ulagati tristo miliona samo za ruralni razvoj i povratak mladih na selo, repopulaciju zavičajnim i autohtonim vrstama.

Prema informaciji iz “Strategije za upravljanje poljoprivrednim zemljištem na području FBiH” (2011.), više od dvije trećine poljoprivrednog zemljišta u FBiH je u privatnom vlasništvu (67,35%), dok je jedna trećina (32,65%) zemlje u vlasništvu države.

Većina poljoprivrednog zemljišta u privatnom vlasništvu nalazi se u TK (93,17%), SrednjeBosanskiKanton (90,61%) i Posavskom kantonu (88,80%), dok se većina zemljišta u vlasništvu države nalazi u Kantonu 10 (63,58%), te u HNK (39,83%) i u KS (34,69%).

Većina poljoprivrednog zemljišta koje je u vlasništvu države u FBiH sastoji se od velikih područja – pašnjaka (72,91%). Pašnjaci su takođe većinom prazni i neiskorišteni.

Oranice u državnom vlasništvu čine 26,74%, sa sljedećom strukturom: livade 50,88%, obradive površine 44,44%, voćnjaci 3,76% i vinogradi 1,65%.

Najveći dio zemljišta najbolje kvalitete, za intenzivnu poljoprivredu (oranice, voćnjaci i vinogradi) u FBiH se nalazi u vlasništvu porodičnih poljoprivrednih gazdinstava.

Znači obradive zemlje ima, najviše u privatnom vlasništvu, a i pašnjaka u državnom vlasništvu, ali nemamo proizvodnju, ili je imamo, ali ti proizvodi ne dolaze do gradova zato što su pijace u gradovima pune uvoznom robom koja je i pored transporta u kamionima i hladnjačama iz drugih krajeva svijeta, iz Australije, Argentine – opet jeftinija od domaće, a li ne zato što je domaća toliko skupa, već zato što je ta roba toliko jeftina i često upitnog kvaliteta.

Tu jeftinu hranu domaći kupci plaćaju zdravljem, što znači da ta roba skupo košta ovo društvo na druge načine – kroz lijekove koje država mora sufinansirati, ili kroz bolničko liječenje i hirurške operacije.

Uvoznici praktično koriste građane i čitav sistem kao jedno veliko postrojenje za prerađivanje bjelosvjetskog otpada.

Istovremeno, zbog tih domaćih uvoznika domaći privrednici ne mogu plasirati domaću robu na domaćem tržištu, pa im se ne isplati proizvoditi hranu, stoga zatvaraju farme i napuštaju zemlju.

Rješenje nije ni proizvodnja organske hrane jer nema sistema koji će preraditi i plasirati organsku hranu. Sistem je prepisan, prilagođen i podešen na biznis, na profit, na zaradu, na količinu, na kvantitet, a ne na kvalitet, na zdravlje. I umjesto da proizvodimo i plasiramo organsku hranu, mi se na ovo naše malo zemlje takmičimo sa velikim proizvođačima, sa korporacijama, da proizvedemo još istog onog što oni već imaju na bacanje. Zašto?

Zato što niko nema viziju ni plan ni pravac razvoja poljoprivrede i ruralnog razvoja u tom smjeru. Plaše se odvažiti se u tom pravcu jer o tome ne znaju ništa, nemaju pojma, nisu školovani.

Znaju samo ono što im masovni proizvođači kažu – ono što je u brošurama i uputstvima – da uzgajaju uvozne sorte i pasmine onako kako piše u uputstvu, sa koncentratom, đubrivom i pesticidima koje dobiju u paketu sa sjemenom, sadnicama i grlima.

Niko domaći ne učestvuje u planiranju razvoja, ne oslanja se na tradicije, na autohtone vrste, potpuni hrkljuš i globalizacija.

Tako mi gubimo dodir sa ovom zemljom. Tako što smo obezglavljeni. Radnici i zemljoradnici i stočari bi radili, ali ne znaju gdje udaraju i kuda da uprave jer nema umova, nema pametnih i školovanih glava, nema vizije, uprava je loša, vlada budibogsnama, raspad sistema.

Ljudi, molim vas. Mijenjajte ih, zar ne vidite da su pregorili, sve jedno te isto, preskaču ko pokvarena ploča, ukrug u ćevrntiju. Mijenjajte ih ako boga znate da dođu mladi, školovani, učeni ljudi i da se kao društvo organizujemo konačno. Već treću deceniju ga pušimo.