Danas neću govoriti o sedam svjetskih čuda bh društva, već o sedam zala BH društva, sedam smrtnih grijehova koji su se udomaćili u BH društvu i postali nezaobilazni dio bosanskohercegovačkog načina življenja i službene, zvanične karakterne osobine prosječnog preostalog žitelja ove lijepe zemlje.

Paradoksalno je da su nestankom ateizma i nastankom ovdašnjih pobožnih vjerskih režima koji se oslanjaju na sveštenstvo – ovim zemljama i narodima zavladali grijesi. Ne jedan, ne dva, ne tri, ne bilo kojih i bilo kakvih, već svih sedam, i to kapitalnih iliti smrtnih grijeha. Sve smo ih čekirali, nema da zafali. Valjda je tranzicija iz socijalizma u kapitalizam nekom bila tranzicija iz ateizma u sedam kapitalnih ili smrtnih grijeha ili grijehova.

Sedam zala, sedam kapitalnih iliti smrtnih grijeha. Ako ne vjerujete, evo da prođemo kroz njih i da malo analiziramo.

Prvi smrtni grijeh je oholost. Šta je oholost? Oholost je bahatost, arogancija, drskost, bezobzirnost – kada ljudi misle da im pripada više nego što su zavrijedili, pa stoga otimaju, ne daju nikom ispred sebe, ja-pa-ja – to je oholost. Prvi smrtni grijeh. Nije li zavladao? Ne vlada li danas? Nije li na snazi?

Koji je drugi: škrtost (i pohlepa). Pogledajte vlasti i lidere u ovim zemljama – dijele li novac narodu ili ga zadržavaju za sebe, kaže: štede. Direktori i direktorice javnih institucija se u svojim izvještajima hvale koliko su uštedili – pa čak i zavoja na svojim pacijentima. A svake godine dobiju budžetski novac građana da ga potroše na građane, jer tako se preraspoređuje bogatstvo. Jok, Oni ga štede i još se hvale svojom škrtošću. Velike škrtice – tolike luksuzne vile i stanovi, a ništa za običnu raju, nigdje parkova, šetališta, javnog saobraćaja.

Treći grijeh je bludnost. Realno: Nema ko koga nije prevario. Nema ko je vjeran. Nema ko nema ljubavnicu, švalera. Ne zna se čiji je u čijoj. Neću sad o tome, imaju tabloidi, žuta štampa, šund, pa izvolite. S druge strane – nema ko ne viri, ne špijunira, ne zaviruje u tuđu intimu, u privatnost, nema ko se ne bavi tim. Ako već nije “sretnik” da se u prvom licu bavi bludom onda je voajer, rašomorac, zagleda, slini i bludi tako što proživljava tuđi blud. Najbolji spoj je spoj između voajera i egzibicionista – to je simbioza, dobitna kombinacija, još ako i voajeri i egzibicionisti istovremeno pate od potrebe za javnim komentarima i ispoljavanjem vjerskog morala – hladni tuševi smrtno ozbiljnih političkih i drugih tema na vruće erotske teme, fantazije i samozadovoljavanje na lik i djelo poznatih drolja i švalera – onda imamo blud koja nije samo fizička, već blud i na duhovnom nivou. Imamo sve na kamari – i politiku i religija i kriminal i drogu i prostituciju – i patriotizam i militantnost i modu i tradiciju i novotarije – dok se boje ne rastope i ne pomješaju u jedan bućkuriš s pohovanim mozgom.

Četvrti grijeh je zavist – nema ga ko ne zavidi. Selfiji je prave da ti zavide. Zavist je sve u ovom društvu. Auto kupiš da ti zavide. REklama je – auto za foliranje, a ne da se prevezeš od tačke a do tačke b. Više voliš da ti zavide nego da te vole. Kada ti zavide onda te i cijene i poštuju. Džabe ti što te i cijene i poštuju i vole, ako ti ne zavide. Prvo zavist, pa onda sve ostalo. Sami sijemo i širimo taj grijeh, iskušavamo druge, navodimo ih na grijeh zavisti, zato što i sami zavidimo, pa želimo da se i nama zavidi na nečemu.

Peti grijeh – neumjerenost u jelu i piću. Danas nema gladi, ali ima nezasitosti. Danas nije problem nahraniti ljude, nego natjerati ih da prestanu da se prežderavaju. Danas siromašni nisu mršavi, danas su siromašni debeli, nezdravo debeli, od jeftine, loše i nekvalitetne hrane, pune hemije, vještačkih okusa, zaslađivača, šećera – koji stvara ovisnost. Oči su gladne. Glad je jedini proizvod koji je neoliberalni kapitalizam proizveo u potrošačkom, proždiračkom, proždrljivom, tzv. konzumerskom društvu gladnih i gladeži. Trka za novim proizvodima, novim okusima. Svi se ponašaju kao da su iz gladi pobjegli, a svi pretilni, predebeli. Svi se bore da smršaju. Najskuplje je smršati.

Šesti grijeh je srditost. Gnjevnost. Nismo li svi nervozni, gnjevni, k’o na neku stvar nasađeni, jedva čekamo da planemo, da dreknemo. Svi smo na ivici, na rubu živaca, srditi, hiroviti, obijesni, nezahvalni, samoživi, nadmeni, uobraženi, gordi, ali istovremeno ljuti, gnjevni, srditi. Nema kome nismo zamjerili, kome nismo zahaterili, svakog mrko i poprijeko gledamo – samo čekamo da planemo, da napadnemo. Ta osobina je na spisku smrtnih grijehova, glavnih, kapitalnih.

I sedmi grijeh, najgori od svih – LIJENOST. LIJENOST je gora od bolesti. LIJENOST je zarazna. Kada jedan vidi da drugi neće da radi – i on odustane. Pokvari se i on. Jedna lijenčina pokvari čitav kolektiv. Lijenost se širi kao epidemija. Kroz kancelarije. Epidemija lijenosti je zahvatila javne institucije, preduzeća, niko neće da radi. Nema šta naš čovjek neće raditi samo da ne bi morao raditi. Jedna nam je država propala zbog tih radnih navika. Kao nekad: “ne možeš ti mene malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. “Radio ne radio – svira ti radio”. Otkud tolika lijenost? Gdje su nestale radne navike, radna etika?

Zašto niko ne želi raditi danas? Možda zbog one izreke: “ko radi taj i griješi”.

Za razliku od prošlog sistema za koji je bio karakterističan ateizam, diktatura proletarijata, tj. radničke klase, današnji etno i kleronacionalni desničarski režim je ultrakonzervativan, tradicionalistički, danas su svi vjernici, svi su bezgriješni – što manje radiš – manje i griješiš. Niko ne želi da bude griješnik. Gdje će ti duša?

Veliki radnici su i veliki griješnici. Zato je bolje ne raditi. Ko ne radi – ne može ni da pogriješi. On je bezgriješan. Bez greške. A onaj koji je bez greške, koji nema grijeha, koji nikada nije zgriješio, on može slobodno da baca drvlje i kamenje po svima, da traži trun u oku, dlaku u jajetu, da tjera mak na konac, može da kritikuje, da ruži, da dekoncentriše, ometa i podapinje sve one koji nastoje nešto uraditi. Sve one koji bilo šta rade, koji bi htjeli nešto da urade.

No ja mislim da je ljenost znak depresije, da dolazi od depresije. A ovo je veoma depresivna zemlja. Svi smo u crnjaku. Bez volje. Niko se više ni ne vadi iz crnjaka jer nije mahala “karala” Muju što je u crnjaku, već što se vadio.

Kad te vide da se vadiš iz crnjaka, da se koprcaš – padnu u još goru depresiju i još gori crnjak. Zato ljudi bježe odavde glavom bez obzira.