Koliko smo svi mogli shvatiti, peper-sprej i palica će služiti isključivo za samoodbranu komunalnih policajaca i policajki od ozbiljnih kriminalaca. Podsjećam da riječi kriminal i kriminalac, kada se doslovno prevedu na naš jezik znače: zločin i zločinac. Ova zemlja, kao i svaka druga, ima i takvih. Osim ako neko tvrdi da u BiH nema zločinaca, tj. kriminala i kriminalaca.

Mi bi ove sve zakone već donijeli da nismo petka 13. Decembra 2019. pometeni u našim nastojanjima i zelenim politikama. Vraćeni smo na početak – čak smo ponovo počeli printati materijale za sejdnice, što je porazno. Jedan korak naprijed – nazad dva.

Zato sve radimo u zadnji čas, ali opozicija to namjerno zaboravlja, pravi zamjenu teza tako što to želi predstaviti sada kao predizbornu kampanju. No to je njihovo mišljenje i njihovo pravo interpretacije.

Tužan sam što ponovo politiziramo i svodimo i ovaj zakon na partijski zakon i obračun sa političkim neistomišljenicima, kao i za “uhljebljavanje”, – sve se može svesti na to, sve se može predstaviti tako, i svaka opozicija može upozoravati na to, ima pravo slobode, ali mi se ne smijemo povoditi za tim slutnjama, tim cinizmom, ne smijemo se pokolebati i obeshrabriti, dovesti u bilo kakvu nedoumicu u vezi zelenih politika i radikalnih rješenja problema našeg okoliša. Moramo sagledati veću sliku.

Mi članovi komisije za okoliš i komunalno smo imali priliku postaviti pitanja na sjednici komisije i dobio sam zadovoljavajuće odgovore, zbog čega sam i glasao za ovaj prijedlog nacta i na komisiji. I ja sam pitao ista pitanja koja smo čuli danas, zašto to ne rješava inspekcija: zašto se ne rješava kroz postojeći sistem?

Problem je u tome što postojeći sistem ne funkcioniše i što mi moramo uspostaviti novi sistem i nova rješenja. Inspekcije su se pokazale neefikasnim na ovom polju jer inspekcijama treba jako mnogo vremena da istraže, pronađu i kazne. Moraju ser obraćati MUP-u, provjeravati identitet, saslušavati navodne počinioce više puta – čitav proces traje od tri mjeseca do dvije godine, pa i duže. Za to vrijeme šteta je nepopravljiva.

Inspekcije dolaze na uviđaj kada je zlodjelo počinjeno, odazivaju se na prijavu ili po službenoj dužnosti, ali one ne djeluju kao PREVENCIJA – ne mogu sprječavati pravljenje divljih deponija na primjer, one samo, da tako kažem – uspostavljaju dijagnozu i eventulano “liječe” problem kaznama, ali tada je kasno, ako se slažete. Zločin je počinjen, šteta je već načinjena i tlo je zagađeno, kao i voda. A ono što je specifično za toksične otpade jeste da je šteta ponekad nepopravljiva, bez obzira kolika je propisana kazna.

Zato je OD KRUCIJALNOG ZNAČAJA SPRIJEČITI, a ne liječiti. Bitna je PREVENCIJA – i na to se odnosi ovaj zakon o komunalnoj policiji, zato nam treba komunalna policija. Ovakav zakon predstavlja drugi pristup i drugačiji sistem od postojećeg koji se bazira na inspekcijama (liječenje posljedica i kažnjavanje). Fokus i težište ovog zakona i smisao komunalne policije je PREVENCIJA. Čudi me da to nije jasno.

Svako zna da policija u razvijenim zemljama ne služi samo za pravljenje uviđaja nakon počinjenog zločina, da se tako izrazim, kao što je to često “unas” slučaj, već ponajviše služi da svojim prisustvom spriječi, tj. odvrati od nezakonitih radnji, da do njih nikada ni ne dođe – dakle PREVENCIJA!(Zato godinama insistiram na prisutnosti policije na ulicama u centru grada, naročito vikendom.)

Policija služi da svojim prisustvom potvrdi prisustvo države, tj. zakona na svakom pedlju zemlje – da neko ne prošvercuje otpad u zelenilo, u rijeku, u vodozaštitnu zonu. Neko mora biti prisutan na terenu. To nama fali.

Nama ne fali onih koji će konstatovati, osuditi, kazniti zločin iz kancelarije, već nam fali PREVENCIJA. Fale nam ljudi na terenu koji će spriječiti zagađenje, koji će na licu mjesta djelovati i ja ću u javnoj raspravi zahtijevati da upravo to bude težište, najveći i najvažniji dio aktivnosti ove policije – PREVENCIJA. Dovoljno je da komunalni policajac svjedoči, zapiše, legitimiše i tim se skraćuje put do pravde. Inspekcije su trome. Na stranu što dolaze na lice mjesta kada je kasno, kada je šteta načinjena, već i sam proces kažnjavanja traje godinama. Mi nemamo više vremena za takav sistem. Mi ga sebi više ne možemo priuštiti. Mi moramo ubrzati kažnjavanje.

Nemoguće je problem okoliša riješiti bez efikasne i moderne komunalne policije koja će, opet kažem – sprječavati svojim prisustvom da se zločini zagađenja prema prirodi i stanovništvu dešavaju, policiju koja će na licu mjesta propisivati adekvatne kazne za sve one koji krše zakon i koji zločinački tretiraju okoliš. To znači ovaj zakon JESTE i put i način na koji MORAMO POD HITNO djelovati pošto dosadašnji sistem ne funkcioniše – trom je.

Divlje deponije niču svakim danom i mi nemamo vremena da inspekcije to rješavaju na način na koji su do sada rješavale. Nama hitno treba policija koja će sprječavati i rješavati stvari, odmah, na licu mjesta pisati kazne i to je smjer u kojem moramo ići ako želimo bilo šta mijenjati, ako ne želite da se ekološki osvješteni građani samoorganizuju u neku građansku miliciju koja će fizički zaštititi svoju životnu sredinu od invazije deponija, stranačkih ortaka i ahbaba, kabadahija zagađivača i njihovog masovnog i masivnog zločina prema ovoj zemlji.

Ja imam ideju, tj. inicijativu i za pravljenje sličnih snaga reda i na federalnom nivou, no o tom – potom.

Dakle ova komunalna policija – to nije ništa revolucionarno. Možda za nas u BiH jeste, ali to je evropski standard, norma, i hitna potreba.

Ako govorimo o uhljebljavanju i strahu od uhljebljavanja i zloupotrebe ove policije za stranačke obračune, ja se bojim da tek kada bi se opštine bavile ovim, kada bi se spustilo na opštinski nivo – tek onda bi imali “hrkljuš” – bilo bi i uhljebljavanja i nepotizma, i jaranstva, ortaštva i stranačkog djelovanja, zloupotreba, obračuna, i svega onog na šta upozoravamo i čega se plašimo da će biti na kantonalnom nivou, a već postoji na opštinskim nivoima sa opštinskim načelnicima kao lokalnim šerifima. Zato je ovo rješenje po meni mnogo bolje upravo zato što nije lokalno – i tako mora ostati. Jer lokalna samouprava često znači lokalno samovlašće i korupciju. Svi znaju svakog i niko ne prijavljuje nikog. Znamo kako to ide.

Ja mislim da moramo biti daleko odvažniji u ovim stvarima na ovom nivou, i generalno sa legislativom – zakonodavstvom u Kantonu Sarajevo. Mi se ne možemo zadovoljavati status quo – da ništa ne radimo. I mi i građani svjedočimo činjenici da institucije ne funkcionišu, da su zakoni zastarjeli, a to je zato što je pristup problemu zastario i pogrešan i mora se mijenjati. Mora se osavremenjivati i usavršavati.

Nije dobro politizirati i opravdavati svoj nerad problemima koji mogu da iskrsnu kada se radi. Naravno da kad se radi i kada se ide naprijed – da nailazimo na probleme, ali smo svi ovdje plaćeni da zasjedamo i da rješavamo probleme “u hodu”, kao što to bivša vlada i premijer Nenadić reče; dakle javnom raspravom, amandmanima, izmjenama i dopunama zakona, itd, ali se moramo kretati naprijed, prema Evropi, ako se slažete.

Ne smijemo građanima poručivati da legislativa, zakonodavstvo ne radi ništa, ne donosi zakone zato što je nešto “kompleksna problematika”. Sve je kompleksno ako želimo zakomplikovati – i sve je jednostavno ako neko ima petlju da presječe gordijski čvor i riješi stvari. Problematika se zakomplikovala proteklih trideset godina i mi moramo raditi sve što možemo da je rješavamo u svom mandatu. To nam je dužnost. Nećemo valjda sada prestajati i odustajati samo zato što se bliže izbori.

Šteta što smo bili prekinuti, zaustavljeni u koraku i snu – 2019. – kada smo se zahuktali. Očigledno to nekom nije bilo u interesu pa su učinili sve da uštopaju napredak i početni entuzijazam, no bilo pa prošlo. Sada je 2022. I mi kasnimo, kaskamo, i to u rikverc.

Kao što rekoh prošli put, oko zelenih politika se možemo, trebamo i moramo svi složiti, bez obzira da li pripadali progresivnoj ljevici ili konzervativnoj desnici zato što je konzervacija nezaobilazna kada se radi o okolišu, naime pojam konzervacija u ovom kontekstu odnosi se na zaštitu prirode uz održivo korištenje prirodnih dobara. Istovremeno ta konzervacija predstavlja najprogresivniju politiku koju možemo zajednički voditi danas u našoj Bosni i Hercegovini u kojoj odavno važi ona: “zagadi i vladaj”.

Odnos prema prirodi je odnos prema zemlji, a taj odnos predstavlja kulturu. Ne postoji nekultura. Svaka kultura je kultura, pa makar bila i najgora. U ovom društvu vlada kulturna hegemonija zagađivača i ogađivača kako prirode – tako i društva.

Na ovoj maratonskoj sjednici smo izglasali i planiramo izglasati mnoge prijedloge i nacrte bitnih zakona na koje građani Kantona Sarajevo dugo čekaju. Danas je važan dan kada imamo priliku izglasati ovakav jedan zakon bez kojeg kao društvo ne možemo dalje i nećemo moći bolje, a nepotrebno je da podsjetim da ovo trentutno stanje – ne valja. Nije dobro.

Ovakvi zakoni i ovakve mjere, komunalna policija – su prijeko potrebni. To je lijek za jedno bolesno i zagađeno društvo koje je oboljelo od nehata, nemara prema prirodi, prema sebi, prema svemu. Mi bez ovakvih zakona ne možemo ozdraviti kao društvo, a ne može ozdraviti ni priroda čiji smo sastavni dio; priroda, tj. zemlja koju tretiramo kao da je tuđa, kao da smo okupatori, invazori nečije tuđe zemlje, kao da smo kolonijalna sila koja će eksploatisati ovu zemlju kao koloniju i na kraju, kada iscrpi sva njena bogatstva – povući se u penziju na neka egzotična ostrva gdje su i bankovni računi.

Mi moramo prezevirati, konzervirati, sačuvati ovu zemlju za našu djecu, za potomke koji će je naslijediti, od kojih smo je, praktično, samo posudili – kako to kaže jedna domorodačka poslovica. Mi moramo spriječiti dalje propadanje okoliša.

Ja pozdravljam ovaj zakon i moram podržati ovaj prijedlog zato što mi to moja ekološka svijest i ljudska savjest nalažu. Apelujem na sve kolegice i kolege da izglasamo ovaj zakon danas – da se zajedno pokrenemo u tom pravcu, to nije mali korak, već bitan korak u pravcu jedne stroge discipline po pitanju odnosa prema prirodi, prema ovoj zemlji. Ne smijemo oklijevati, ni dana više. Nema više mjesta ni razloga divljim deponijama smeća u ovoj prekrasnoj prirodi koju smo naslijedili. To je nešto krajnje primitivno i predstavlja tužnu sliku našeg društva, stanja u našem društvu. Mentalnog stanja. Govorim to i kao umjetnik koji ne može naslikati ili fotografisati pejsaž a da u kadru nije neka nemila instalacija, intervencija primitivnog i toksičnog, zločinačkog uma u prostoru.

Ne smijemo više tolerisati, a kamoli navikavati se na divlje smeće koje zagađuje našu zemlju, našu vodu, našu hranu, naše društvo, smeće koje uništava naš okoliš, našu životnu sredinu, naš organizam. Naravno da moramo početi sprječavati i kažnjavati – i to rigoroznim kaznama. Neko mora platiti ceh, a to ne smiju i neće biti građani. Zločinci moraju platiti kazne za zločine koje čine protiv ove zemlje. Protiv naše zemlje, ako mi dozvolite da to tako postavim.

Mnogi su se obogatili, postali multimilioneri na račun zdravlja građana, tretirajući ovo društvo i ovu prirodu kao deponiju – toksičnih proizvoda, hrane upitne kvalitete, otpada kojeg se druge države i razne firme i korporacije nastoje riješiti, i to građani Kantona Sarajeva, glavnog grada BiH, grada koji je najveće tržište u BiH – plaćaju svojim zdravljem, svojim životima. Mi smo praktično opkoljeni, pod opsadom zločinaca, zagađivača i taj obruč se steže i ovaj zakon je jedan od onih zakona na koje su građani Kantona Sarajevo dugo čekali. Ovaj zakon je korak u pravom smjeru, proboj takoreći.

Kao umjetniku, građaninu, kao kantonalnom zakonodavcu i ekološkom slobodaru zelene ljevice naročito mi je drago što su zelene politike konačno na dnevnom redu i da konačno radimo na legislativi koja će konkretno zaštititi okološ i regulisati nešto što je trenutno van kontrole na terenu.

Komunalna policija koja će nametnuti ovaj zakon ima zadatak nametnuti nove standarde, jednu ekološki osvješteniju kulturu življenja, civilizacijske norme, spriječiti i kazniti zločine protiv okoliša, zločine protiv naše prirode, zločine koje neki čine protiv ove zemlje. Mora spriječiti zločine protiv okoliša i na taj način izliječiti naš okoliš.