Protest je demonstracija ili skup radi uticaja na javnost ili pak informisanja javnosti o nečemu što se događa u društvu.

Protest je demonstracija kojom se želi uticati na javno mnijenje, izraziti nezadovoljstvo, skrenuti pažnja na nepravdu ili podijeliti informaciju o nečemu što se događa oko nas ili nama.

Protest je ljudsko pravo i na njega se gleda kao na manifestaciju prava na slobodu okupljanja, prava na slobodu udruživanja i prava na slobodu govora.

Miran i nenasilan protest ne mora biti izraz građanskog neposluha, već je često izraz građanske zabrinutosti.

Imamo pravo protestovati i protestom uticati na mišljenje sve dok to činimo mirno i nenasilno, dok ne pozivamo na nasilje, ne huškamo na rat tj. ne širimo ratnu propagandu, i ne zagovaramo nacionalnu, rasnu ili versku mržnju. To je definicija protesta. Legalnog protesta.

Dakle, možeš protestovati protiv svega što te brine, pa i onog što ti smeta, što ti se ne dopada, što ti se ne sviđa, što nije po tvom ukusu. O ukusima ne vrijedi raspravljati, ali kako stoje stvari: imamo pravo protestovati, mirno i nenasilno, pa makar taj naš protest ne bio nekom po volji ili po ukusu.

I to je ono što čini građansku i pravnu državu državom – to da nam ustavom garantuje elementarna ljudska prava i građanske slobode – slobodu protesta, okupljanja, izražaja, govora.

Ja danas protestujem.

Mirno i nenasilno protestujem.

Danas, i svaki put kada gledate ovaj video, u bilo koje doba dana ili noći – ja javno protestujem protiv nasilja – prije svega i iznad svega: nasilja nad umom.

Nasilje nad umom nije fizičko nasilje, ali je ništa manje nasilje. Tako se i zove: nasilje nad umom.

Vjerovatno ćete se složiti sa mnom da je zastrašivanje i generalno strah najveće nasilje nad umom. Kada smo preplašeni – ne možemo razmišljati. Potpuno se izbezumimo.

Ostanite sa mnom da vam objasnim kuda ovo ide.

Ja ovdje javno protestujem protiv takvog nasilja u društvu, nasilja nad umom, a naročito protiv činjenice da je to nasilje strukturalno. Šta znači kada se kaže “strukturalno”? To znači da ga provode određene strukture.

Ne znam da li ste primijetili da određene strukture, određene društvene strukture, kao npr. određene partije, krugovi, provode pomoću svojih medija i institucija države koju su zarobili – strukturalno nasilje nad umom, nad slobodnim umom, nad zdravim razumom – već decenijama. Tri decenije. Koriste jedan vid paradržavne, parainstitucionalne partijske represije protiv slobodoumnih i naprednih ljudi.

Represija kao način vladavine svojstven je autoritarnim režimima (represivni režimi). Kada govorimo o autoritarnim režimima, represivnim režimima, obično se radi o partijama koje su preuzele državu i podredile je sebi, svojoj ideologiji, svom vođstvu, svom vođi.

U savremenim demokratijama pravo države i njenih organa na upotrebu sile regulisano je zakonom. Pravna država je stoga važnija od političke vlasti, od toga koja partija i koalicija je na vlasti. Mora postojati neki kontinuitet, neko ozračje pravne države, vladavine prava, vladavine zakona koji štiti građane i od same države, tj. od onih koji su na vlasti.

No, “unas” su partije važnije od države, a vođe, lideri ili starogrčki “hegemoni” tih partija su važniji i od njihovih partija. Tako da preostaju oni kao najvažniji u državi.

Oni koje se vole predstavljati i nazivati “državotvornim” oni zapravo žele time reći: “država to sam ja”. Zanimljivo je da se vole nazivati državotvornim i pored činjenice da nisu ustavotvorni – ali što je zabrinjavajuće – ove stranke koje su države u državi, paralelne države, paradržave u ovoj zarobljenoj državi – preuzimaju malo po malo državni monopol represije protiv neistomišljenika. Koriste državni monopol represije za svoje stvari, šalju inspekcije, policiju, “zapakuju” neistomišljenike, suparnike, protivnike, opoziciju. Koriste čak i civilne sudove, ustavne sudove… To je represivni režim na djelu.

Ako kažete da volite državu, onda je morate odbraniti od takvih “državotrovnih” partija, a građane/civile odbraniti od militantne partijske države jer ona nije dobra za građane, nije zdrava, štetna je po građansku/civilnu slobodu.

Građanska država i ustavna demokratija nije samo “jedan čovjek jedan glas”. To je i pravna država koja štiti građane od partija, zakon štiti građane od države. Od represije.

Ja ne slutim, ne insinuiram, već tvrdim da postoji represija koja izaziva veliku depresiju, i protestujem protiv te represije i te depresije koju izaziva nasilje nad umom.

Strukturalna represija je represivna netrpeljivost od strane jačeg, brojnijeg, moćnijeg.

Strah je osnovni oblik nasilja nad umom. Strah je sredstvo zaglupljivanja. Ko god vas drži u strahu – vrši nasilje nad vašim umom, vrši psihičko nasilje – zlostavlja vas psihički jer vas praktično tjera da mislite ono što taj neko želi da mislite, da se osjećate onako kako želi da se osjećate, a to je: Alarmantno. Uznemireno. Nesigurno. Želi da strahujete, da ih molite za pomoć, da se utičete njima, da ih pitate za zaštitu, da ste ovisni o njima. U takvoj situaciji, u takvoj psihozi, prinuđeni ste na mnoge kompromise sa sobom, sa sopstvenim uvjerenjima, ljudskim, profesionalnim, političkim.

A prinuda je obrnuto od slobode. Po definiciji.

U Bosni i Hercegovini se početkom devedesetih desio rat u kojem su najviše nastradali civili. Mnoge vojske i paravojske su međusobno ratovale, a stradali su ponajviše civili.

Nije svijet odlučio da zaustavi rat zato što je to bila agresija države na suverenu državu, niti zato što je to bio strašan vjerski rat, ideološki, etnički ili nacionalni sukob nekih radikalnih, militantnih vjerskih, ultradesničarskih ekstremista, stranaka i politika, već zato što su u tom sukobu najviše stradali nedužni civili. Do te mjere da se sticao utisak da se radilo o ratu protiv civila. O zajedničkom organizovanom pothvatu raznih razuzdanih militanata protiv civila.

Radilo se, dakle, o teroriziranju civila. I kada se svijet uvjerio da ovdje generali ne znaju ratovati, da nisu čuli za običaje ratovanja, da je “ušao majmun u tenak”, onda su zaustavili rat. Prekinuli su utakmicu. Zbog civila. Nastao je mirovni sporazum i došle su mirovne snage, nastupila je demilitarizacija i razoružavanja. Nastao je OHR. Dakle nije niko nikog pobijedio, već je svijet intervenisao zato što su ginuli civili. Previše ginuli civili. Dejtonski mir je potpisan zbog civila, a ne zbog mudrih i briljantnih lidera, ma šta oni o sebi mislili i pričali na državnim televizijama i zvaničnim verzijama historije. Oni su morali potpisati Dejton jer nisu bili u stanju zaštititi civile. Ljudi su im u Dejtonu napisali ustav, dakle ovi nisu ni ustavotvorni da bi se zvali državotvornim. Ali su zato iz rata izašli kao multimilioneri. I trideset godina ne prestaju ratovati – manje-više iste tri pobjedničke partije.

Ja se pitam: zar ne bi bilo krajnje vrijeme, nakon skoro trideset godina dejtonskog mira, da te iste partije koje su i tada figurirale konačno puste civile na miru, pa makar to bio i tzv. Dejtonski mir?

Možda bi bilo dobro da damo tom miru šansu, za promjenu. Sve smo pokušali osim toga. Miru, pa makar on bio i Dejtonski – nemojmo ga podcjenjivati, Amerika je tu učestvovala, velike sile, nije mala šala da mu se rugamo, a rugamo mu se od početka. Hajde da mu damo šansu. A da ovima koji ne mogu nikako da se smire, da damo neku terapiju, pa da se svi malo smirimo, makar pet godina. Za promjenu.

Dejtonski mir nije fantomski mir. To nije mit. On je ozvaničen, potpisan “crno na bijelo” – postoji dokument. Zna se ko ga je potpisao. Pa smirite se onda već jednom. (Obraćam se partijama i partijskim huškačima i zavojevačima.)

Ili, u suprotnom, da civili, civilizovane građanke i građani, naprave svoju verziju civilnog mira, bez generala, političara i političkih predstavnika – da civili naprave sebi svoju paradržavu, kao što su generali, šverceri, ratni profiteri, komandanti, predsjednici i sinovi sebi napravili svoju? Kao što su oni sebi napravili vojnu demokratiju i partijsku paradržavu, da civili naprave liberalnu demokratiu i civilnu, tj. građansku državu. Pa da i civile konačno sunce ogrije u ovoj zemlji. Da civili više ne cvile. Da se prekine to psihičko nasilje, ta represija koju militanti vrše nad civilima utjerujući strah i nemir u kosti civilnog stanovništva.

Možda je krajnje vrijeme da civili tuže političare i lidere i da im se sudi za remećenje javnog reda i mira, za ratnu propagandu, za širenje vjerske, etničke i rasne mržnje, za uznemiravanje javnosti.

Zastrašivanje civila – to im je, izgleda, omiljena aktivnost koja nije prestala od rata do danas. Postoje i oni građani, simpatizeri, glasači, članovi tih stranaka koji su uvjereni da je takvo ponašanje posve legitimno i legalno. Da je poželjno i neophodno. Oni kao da vjeruju da stranke imaju legitimitet većine birača da provode represivnu netrpeljivost, da intimidiraju, zastrašuju i prijete, javno linčuju druge slobodne građanke i građanke ove zemlje, da ih razapinju po svojim portalima, stavljaju mete na čelo, huškaju, linčuju.

Napomenuo bih da takav legitimitet ne postoji u ustavnoj i liberalnoj demokratiji.

Niko nema legitimitet da intimidira i prijeti bilo kome, da zastrašuje, uznemirava javnost saopštenjima i svojim stranačkim medijima, na javnim skupovima, naročito stranačkim. To nije po zakonu, nije po ustavu. To je više nalik na represivne režime koji su obrnuto od ustavne i liberalne demokratije.

Ne postoji taj legitimitet – bez obzira na broj glasova.

Zato govorim o protestu. Svi imamo pravo protestovati zbog nečeg, uputiti protestnu notu, pismo, ali ne možemo pretendovati na totalitarnu vlast nad čitavim društvom i autoritarno negirati bilo kome pravo da bude jednak nama.

Svjedočimo militantnim liderima i njihovim sljedbenicima koji zastrašuju i targetuju nedužne i nenaoružane civile i civilne predstavnike, samo drugačijim sredstvima nego što su to radili u ratu.

Šta je još novo u BiH? Mogu li nas iznenaditi nečim novim? Nekom novom paradigmom? Nekim novim konceptom?

Stalno jedno te isto, za svake izbore. Ratni bubnjevi.

Barem toga smo se nagledali i naslušali u ovoj zemlji u reprizama svake izborne godine. Militanti koji verbalno zlostavljaju i zastrašuju civile raznim fizičkim prijetnjama, ratnim slutnjama i propagandom. Ko to još radi, ko se tim bavi osim ratnih zločinaca i terorista?

Postoji mir i postoji rat. Postoji sloboda, i postoji prinuda.

Budu li nastavili uznemiravati, i mene i javnost u ovoj zemlji koja je i naša zemlja, obraćam se ovom prilikom ovim protestnim video zapisom svim političarima i političkim strankama – budu li, dakle, remetili ne samo javni red i mir, već moj privatni mir moje porodice, šire familije svojim uznemirujućim kampanjama i propagandama, ja ću ih javno optužiti za remećenje javnog reda i dejtonskog mira.

Budu li u tom procesu negirali bilo kome, pa i meni – moj civilni status, ustavna prava i građanske slobode, ja ću biti prinuđen da ih smatram teroristima, a njihove partije terorističkim organizacijama koje vrše teror i zločin nad civilima i civilnim, tj. građanskim društvom.

Dakle, na jednoj strani imamo pravo na mirne i nenasilne proteste protiv onog što nam nije po volji i po ukusu, a ta njihova represivna netolerancija i strukturalno psihičko nasilje nad umom mi nije ni po volji ni po ukusu – imam pravo to izraziti, to komunicirati, saopštiti, javno u formi protesta i to spada u slobodu govora.

U drugu ruku – rečeno je da o ukusima ne vrijedi raspravljati, ali evo vidimo da se može protestovati. No tu je i treće, a to je da se sa teroristima ne pregovara. Ne raspravlja niti pregovara. Ako si me jednom ili par puta nastojao zastrašiti ratom, ako si silovao moj um, ako si me zlostavljao, ako si me terorizirao strahom – ja ti to ne mogu oprostiti, ja ti to ne smijem oprostiti, pogotovo ako vidim da nemaš namjeru prestati – nikada. Ja te jednostavno moram smatrati terorističkom organizacijom, organizacijom koja terorizira um i dušu, koja vrši represiju, nasilje nad umom, nad mirom u ovoj zemlji.

Sa teroristima se ne pregovara i svi oni koji pregovaraju s vama se stavljaju na stranu terorista, podržavaju vaš terorizam. To govorim kao civil, kao običan građanin, državljanin ove zemlje, skoro trideset godina nakon krvavog rata u kojem su civili najviše stradali.

Ko se iz međunarodne zajednice ili evropske unije usudi pregovarati s njima o bilo čemu, ako ih mi civili, državljani ove zemlje smatramo terorističkim organizacijama.

Ne znam ko glasa za njih, možda njihovi taoci moraju glasati za vas, možda im prijete da će ostati bez posla koji ste im sredili ili naplatili, bez bespravno napravljene kuće koju ste im legalizovali ili obećali da ćete ih legalizovati, možda imate stotine hiljada talaca, ne znam ko su članovi vaših organizacija, ali ako nastavite sa strukturalnim nasiljem, sa represijom, represivnom netolerancijom svih drugih građana koji nisu dio vaše organizacije – moraću vas početi smatrati terorističkim organizacijama, jer ovo ide u tom smjeru.

Sve više terorišete neistomišljenike i generalno civilno stanovništvo strahom i terorom – što vas kvalifikuje kao teroriste. Proizvodite i koristite strah i teror među civilnim stanovništvom za vaše političke ciljeve i lično bogaćenje. To je terorizam.

Možda je vrijeme za neki širi civilni pokret koji će zaštiti ovo društvo od terorističkih organizacija, ako je već država pala u njihove ruke.

Civilni pokret koji će demilitarizovati i pacifizirati ovu zemlju tako što će javno osuditi teško uznemirene i zločinačke umove militantnih sugrađana i njihovih političkih lidera koji terorišu civilno stanovništvo.

Ja ovim videom ne tražim ništa od pravosuđa, ne tražim ništa od društva, od javnosti, od građana i građanki BiH ja samo javno protestujem protiv terora, protiv strahovlasti, protiv nasilja nad umom, protiv represivne netolerancije – i kažem da svakoga ko me organizovano terorizira smatram terorističkim organizacijama, a ne političkim, zato što je teror sva njihova politika – širenje straha i terora nad slobodnim umom.

Ko god me teroriše – a ja svjedočim da me teroriše i dozvolite meni da definišem kažem ko me i kako teroriše – taj je za mene terorista. Nije možda tebi i za tebe, jer tebe ne teroriše, ali jeste meni i za mene, jer mene teroriše, a ja imam pravo da slobodno, mirno i nenasilno protestujem protiv te pojave i onih koji me terorišu. Dakle ne plačem, ne kukam, ne žalim se, već protestujem – mirno, nenasilno, dostojanstveno.

Ne želim teroriste u svom životu. Ne želim strah u svom životu. U životu najbližih i najdražih. Ovo zlostavljanje mora stati i prestati nakon trideset godina specijalnog i konstantnog medijskog i psihološkog rata i terora.

Neka civile konačno puste na miru i to je moja poruka OHR-u i Schmidt-u.

Militantni i ratoborni insistiraju na tome da su državotvorni – ali šta će kome država ako u njoj nema mira, nikad.

Šta će kome dom, šta će mu kuća ako u njoj nema ni mira ni slobode. Ako si građanin drugog reda, obespravljen, žigosan…

To nije dom, to nije domovina – to je pakao.

Stvarali su pakao trideset godina.

Ko god nije mirotvoran taj nije ni državotvoran u Bosni i Hercegovini, jer Bosna i Hercegovina vapi za mirom.

Pridružite se ovom protestu. Lajkate, podijelite, ako se osjećate slično, ili ako saosjećate.

Ja sam za civile, za mir, za pomirenje. Ko nije sa mnom, taj je protiv mene. Ko nije za civile, za pomirenje, za moj privatni mir, za moju slobodu, za moj prosperitet – taj je moj neprijatelj, taj je neprijatelj mog mira i slobode, taj je meni zločinac i terorista – i prinuđen sam smatrati takve zločincima i teroristima, a sve one koji im pomažu u njihovoj kampanji protiv mene – njihovim saradnicima i saučesnicima u tom terorizmu.

Smatram ih neprijateljima slobodnog, otvorenog, naprednog, građanskog društva, neprijateljima javnosti, neprijateljima civila i civilnog života, civilnih sloboda, slobodoumlja, slobode govora.

Podržaću one koji mi to obezbjede, koji mi to obećaju – civilizovan i sadržajan život jednog civila, a one koji bi da me mobilizuju, uniformišu, postroje, pretvore u broj i odvedu daleko od porodice, koji bi da nas razdvoje, da razdvoje roditelje od djece, očeve od majki, prijatelje od prijatelja, i to rovovima – takvi nisu ništa naučili ni o ovoj zemlji, a ni o životu generalno.

Zašto misle da je strah i nesigurnost ono što ljudi žele? Pogotovo u jednoj Bosni i Hercegovini u kojoj ih ljudi mole, mole za mir i prosperitet već trideset godina – i oni ne znaju ništa drugo do uznemiravati javnost i držati stanovništvo u ratnoj psihozi.

Umjesto da im pomognu da se vrate životu, da izgrade život.

Ne moraju oni izmišljati nove načine kako da umremo, umrijećemo svakako. To je garantovano. Hajde se pozabavite životom, kako i od čega ćemo živjeti. A ja ću umrijeti kako god okreneš, s njima ili bez njih, o svom trošku. Bar to ne zahtijeva neku veliku pamet i trud. Ali Ne plaćamo mi njih nam srede da umremo, već da nam urede da živimo. Prihvatimo se mi života. Valja raditi, valja živjeti. Valja liječiti bolesti. Daj da vidimo šta ćemo sutra. Daj da se radujemo sutrašnjem danu.