Izbori će pokazati ne samo ima li ljudi u Kantonu Sarajevu koji bi glasali za radikalne prijedloge i planove koje namjeravam sprovesti u Federaciji BiH, već i to ima li uopšte ljudi za koje to sve vrijedi raditi.

Često se pitam u posljednje vrijeme: da li je u našoj zemlji ostala kritična masa ljudi za koju se vrijedi potruditi, sa kojom se vrijedi družiti, u koju vrijedi vjerovati?

Jer vidite, svi smo mi razočarani i svima nam je dosta razočarenja. Ja sam prilično razočaran u ljude kojima mir i sloboda nisu dovoljni da naprave nešto od sebe i svog života, koji traže sebi lidere, hegemone, gospodare, nude im svoje usluge, vjernost i odanost u zamjenu za egzistenciju, ili za privilegije; pogotovo onima koji su se nekoć hrabro borili za slobodu i jednakost svih građanki i građana, a koji se danas utiču režimu i održavaju ga na vlasti.

Razočaran sam ljudima koji nisu sretni jednakošću, koji smatraju pravdom i pravednošću to da neki budu građani drugog reda, koji smatraju da njihov nedužni komšija mora ispaštati u ovom gradu, u ovoj zemlji, u ovom životu za svo zlo koje je zadesilo ovo društvo u posljednjih trideset godina. To je bolesno, složićemo se, ali to je realnost na terenu, bolesno ispolitizirana realnost na kojoj ovaj višedecenijski režim opstaje, ova partijska etnonacional-socijalistička država u nikad dovršenoj tranziciji.

Pitanje je da li se ta bolest uopšte može izliječiti, koliko zapravo ima onih koji uopšte žele da se društvo depolitizira i ozdravi, a koliko ima onih koji će se uvrijediti ako određeno stanje i razmišljanje nazovemo bolesnim i smatramo patologijom.

Javno zdravlje (prije svega mentalno zdravlje) i prevencija bolesti, prehrambene navike, kvalitet hrane, kako uvozne tako i domaće (ne čujemo ništa o brucelozi i antraksu kojim smo opkoljeni), sve to je zapostavljeno jer politika o tome ne vodi računa. Nema dovoljno kapaciteta da se uspostavi kontrola, ali političari ne govore o tome. Imaju prečeg posla. Sve je to “na čekanju”. Meni je zabrinjavajuće koliko stranke i političari malo govore i vode računa o društvu.

Politika nije samo vođenje javnih preduzeća i institucija, politika je unaprijeđenje i izgradnja održivog društva.

A naše društvo je prepušteno raznim uticajima, obično najgorim uticajima iz vana, uticajima o kojima ljudi ne mogu sami odlučivati jer su im nametnuti, jer su prinuđeni prihvatiti ih kao svoju stvarnost, kao novu normalnost. Građani su prepušteni toj stihiji koja niti je zakonski regulisana, niti ih iko edukuje i upozorava na nove zamke i prevare. Djeca i omladina su prepušteni sebi. Posve nezaštićeni. Stari su mete prevaranata koji ciljano zloupotrebljavaju ovakvu klimu totalnog nemara i nehata.

Etika i moral u politici, u vođenju društva, u vladanju sobom je posve zaboravljena tema, a to je glavna tema političke filozofije. Na čemu temeljimo društvo, koji je ugaoni kamen izgradnje društva, koje su to vrijednosti, šta je to najbolje od civilizacije što želimo sačuvati i njegovati – to su pitanja na koja moramo sami odgovoriti i riješiti, a ne čekati da nam odgovore i rješenja nameću drugi, samo da bi ih onda mogli kriviti za neuspjehe, ili im prigovarati.

Politička filozofija je bazirana na etici: šta je to dobra i pravedna vlast. Vlast nije samo političko pitanje, već prije svega etičko, filozofsko pitanje: kako i zašto vladati? To je pitanje koje sebi, nadam se, postavlja svako ko se na demokratskim izborima utrkuje za vlast. To je istovremeno i motiv iza svakog kandidata: kako zamišljamo dobru i pravednu vlast i kako je želimo sprovoditi?

I svi imaju naljepše zamisli, ali kada dođu na vlast – bave se državom kao firmom koju moraju voditi, bave se institucijama, službenicima, uposlenicima, i nemaju mnogo vremena za društvo. Gotovo sav novac, vrijeme i energija su utrošeni unutar glomaznog državnog aparata i vrlo malo toga dolazi do društva, do građana.

Sigurno ste i sami zabrinuti time kuda ovo društvo srlja. Sigurno vam te misli ne ulijevaju mir, već naprotiv: uznemireni ste. Želite vjerovati da neko negdje vodi nekog računa, da ima stvari pod kontrolom. Nema. Niko se ozbiljno ne bavi društvom. No to nije ni cilj demokratije – da neko vlada društvom, da vlada vama, da vi budete vladani, da se stara o vama. Ko god vam to obeća, taj vas obmanjuje. To je najveća zabluda masa i najveća prevara koja dolazi od vlasti – otkako je vlasti i države. Svako misli na sebe. Zato i vi morate misliti na sebe. Morate imati jednaku kontrolu, kontrolu nad onima koji odlučuju, morate učestvovati u odlučivanju, imati svoj glas u parlamentu, imati svoje predstavnike.

Svjestan sam da ne predstavljam većinu, da ne predstavljam široke narodne mase. Postoje ljudi koji se tako predstavljaju. Ja se ne predstavljam tako. Ako mene pitate koga i šta ja predstavljam, mogu vam samo reći da predstavljam najugroženiju manjinu u ovoj našoj zemlji, a to je individua. To sam ja: individua, slobodni građanin. Ja predstavljam povratnike, logoraše, manjine, obespravljene, zlostavljane, prognane i progonjene, diskriminisane individue, naciju “frikova”, sanjara, ako hoćete, koji žele živjeti u miru i slobodi u ovoj našoj zemlji, koji se uzdaju u sopstveni rad i trud, u svoj talent, u svoju kreativnost, inventivnost, u nauku i umjetnost, u obrazovanje i vještinu, u rad, u proizvodnju i koji smatraju da je ovo i njihova zemlja, da je ovo i naša zemlja, nas koji smo “stranci u svom plemenu” kako to pjesnik reče, kojima su otuđili i od kojih su otuđili ovu zemlju u svakom smislu, ne samo u fizičkom, već i u metafizičkom smislu (obzirom da se etnonacionalizam oslanja na svoju metafiziku: biće i identitet naroda i njegove teritorije, duhovi predaka, itd.).

Zato se bavim politikom: zato što ne prihvatam tu njihovu visoko ispolitiziranu metafiziku za zvaničnu interpretaciju svijeta, već zahtijevam svoja ljudska prava i građanske slobode, svoje mjesto pod suncem na ovoj i u ovoj zemlji, svoju slobodu i svoj mir, svoj komad sreće i radosti, a i ono malo duše i ljubavi što je preostalo u ovom nemirnom moru bezdušne mržnje i prijezira koje je poplavilo našu zemlju. Tražim to ostrvo sreće – taj nulti građanski entitet u našoj zemlji – u našem društvu. Tražim tu univerzalnu individuu koja nestaje u toksičnoj močvari partikularizma i kolektivizma.

Svako od nas ponaosob je “ground zero” nad kojim je detonirana etnonacionalistička bomba koja je razorila naše društvo, ali prije svega je razorila naše individualne živote, naše snove, naša uvjerenja, našu slobodu mišljenja. Mi se moramo međusobno povezati i razumijeti: mi odbačeni, otpadnici, odmetnici bolesnog dezintegrisanog društva. Mi se moramo solidarisati. Organizovati. Mi moramo zahtijevati svoje: svoja ustavom zagarantovana prava i slobode, svoje mjesto pod suncem, svoje mjesto u demokratskoj vlasti, u zakonodavnoj vlasti, svoje zakone. Mi ne moramo imati zajednički ideal, ideju vodilju, cilj.

Kažem: ne moramo imati svoj zajednički ideal i boriti se za njega svim političkim sredstvima koja su nam ustavom dozvoljena i garantovana, pismeno, pametno, demokratski, ali moramo imati neke zajedničke principe. Moramo se držati nekih zajedničkih principa. Temeljnih principa ispod kojih odbijamo ići.

Koji su to principi?

Da li ste ikada razmišljali na kakvim se principima temelji vaš ideal, vizija, cilj, san?

Moramo usaglasiti principe, a tek potom politike, no prije svega moramo vidjeti imamo li principe i kakvi su to principi, prije svega moralni principi.

Svi moraliziramo. To je masovna pojava. Ali da li smo ikad razabrali da li to činimo posve arbitrarno, ili temeljimo svoj sud na nekim principima, i ako temeljimo – da li znamo nabrojati koji su ti principi, kako se zovu, ili su oni previše apstraktni za naš prednji režanj te se stoga oslanjamo na naš arbitrarni lični sud bez ikakvog ličnog iskustva, empirije, bez ikakvog osnova, znanja, potpune i tačne informacije, i pod velikim uticajem drugih.

Tek kada započnemo javnu raspravu o moralnim principima – kada počnemo govoriti o principima, kada osvijestimo svoje principe kojih smo očigledno nesvjesni jer forsiramo arbitrarni sud – osvijestićemo sebe, a i svoju političku filozofsku poziciju, postaćemo politički osvješteni i angažovani. Jer politička borba je borba za principe. Razmislite o svojim principima i glasajte u skladu s njima. Glasajte iz principa.

Ko je zavadio ovakve kao što smo mi? Ko nas je vrbovao i okrenuo jedne protiv drugih? Zapravo – ima li nas uopšte? Jesmo li preostali?

Ja ne mislim da sam odlutao. Trubim i ponavljam iste stvari koje sam govorio i prije, koje govorim čitavog svog odraslog života. Vjerovatno sam dosadio i tebi, a i samom sebi, vjerovatno nisam više interesantan, ali to nije zato što nemam ništa novo za reći, već zato što se držim određenih principa.

Ali mnogi su uvjereni da principi zastarjevaju, da su prerasli i prevazišli te principe, da su nadrasli neke elementarne stvari kao što su mir, sloboda, pomirenje, povratak, ljubav, bratstvo i jedinstvo svih naroda svijeta. Prestali su ih smatrati vrijednostima. Ali je zato politikanstvo i palanačka, ultralokalna dnevna politika i mahalanje mnogo zanimljivije nego razmišljanje o tome kakav ćemo svijet ostaviti svojoj djeci, budućim generacijama.

Ja poštujem njihovu slobodu izbora, ali ne poštujem, ne cijenim vrijednosti koje su izabrali, jednako kao što ni oni ne cijene ono što sam ja izabrao za sebe kao sadržaj svojih misli, svoje ličnosti.

I u tome smo jednaki. To je dobro, ta jednakost da jednako kao što oni imaju pravo slobode da promovišu svoje principe, uvjerenja i vrijednosti, svoj ideal, svoj san, viziju, i ja imam isto pravo na svoju slobodu i svoju viziju, jer ovo je i moja, i tvoja, ovo je i naša zemlja, ne samo naša zemlja Bosna i Hercegovina, već i naša Zemlja, sa velikim Z, planeta Zemlja.

Ne vidim ništa čudno u tome da jedan Bosanac i Hercegovac djeluje lokalno, a da razmišlja globalno, kao građanin svijeta. Ne pristajem na to da budem građanin trećeg reda na ovom svijetu samo zato što živim u zemlji Trećeg svijeta, naprotiv: upravo u takvim neuređenim, zarobljenim, disfunkcionalnim, korumpiranim državama – životna sredina je najugroženija, priroda je nezaštićena, a samim tim i društvo, samim tim i svako od nas ponaosob, naša hrana, naša voda, naš zrak, naša zemlja.

Mi se sami ne možemo boriti protiv toga. Samo zajedno, internacionalno, organizovano možemo uzvratiti. Zato je internacionalizam važan u toj borbi. Zato je važno da na našu lokalnu borbu obrate pažnju i međunarodne organizacije, da se povežemo sa ljudima iz čitavog svijeta, da internacionaliziramo problem sa kojim se suočavamo u našoj zemlji, da upozorimo svijet, da čitav svijet zna za našu borbu, našu borbu za život – život u miru, ljubavi, zdravlju i slobodi – da inspirišemo i druge na isto, da nam se pridruže na tom putu, da nismo sami.

Za tako nešto moramo prvo pobijediti i prevazići svoj strah, svoje komplekse i predrasude, svoj cinizam, letargiju, malodušnost, mušičavost, svoj rasizam, nacionalizam, tribalizam. Moramo iščupati taj zli korijen koji nas hrani toksičnim osjećajima i morbidnim mislima i pokrenuti se s mrtve tačke, sa “ground zero”, prestati lizati svoje rane, prestati samosažaljevati se i očekivati sažaljenje, prestati konformisati se, prestati biti pasivni posmatrači i komentatori svoje stvarnosti i uzeti je u svoje ruke, oblikovati je prema sopstvenim principima i uvjerenjima.

Moramo se “ištekati”, “drop out” iz mainstream kulture, iz kulturne hegemonije, probuditi se iz transa, iz duboke kome, kreirati sopstvenu kulturu – kontrakulturu u kojoj se osjećamo “kod kuće”, u kojoj možemo intelektualno preživjeti, opstati, ali i rasti; kulturu u kojoj i iz koje možemo spontano djelovati. Moramo ustanoviti svoj sistem vrijednosti na svojim principima. Moramo imati svoje klubove, svoja mjesta, svoj prostor, svoju teritoriju, svoj “entitet”, u svakom gradu, na selu, u brdima, u planinama. Moramo ispasti iz glavnih tokova i kulturnih ratova i kreirati svoju sopstvenu kulturu, kontrakulturu, svoju oazu, ostrvo mira i slobode, ljubavi, bratstva/sestrinstva i jedinstva svih dobrih i vrijednih duša. Moramo se početi prepoznavati, upoznavati, spoznavati, poštovati, razumijevati.

Svi ljudi koji žive “u svom svijetu”, da bi opstali u tom “svom svijetu”, da bi taj “tvoj svijet” uopšte opstao u ovom svijetu moraju prvo osigurati da svijet opstane – ne samo naše društvo, ili regionalno, već kompletna civilizacija koja sutra može kolabirati, propasti u dosad (ne)viđenom nasilju.

Da li taj kolaps može donijeti i nešto dobro – zavisi od naše odluke, a potom i volje i odlučnosti šta ćemo od ove civilizacije sačuvati i nastaviti njegovati i praktikovati nakon, da li ćemo od nje preuzeti ono najgore ili ono najbolje što je u njoj. Koji sistem vrijednosti će pobijediti: zakon jačeg, divljeg, ratobornijeg ili zakon ljubavi, miroljubivog, pitomog – to je odluka koju mora donijeti svako za sebe, sam sa sobom, u svom srcu, u miru, na miru i slobodno razlučiti i odlučiti, još danas. Moramo je donijeti i za one koji su još mali i mladi da bi je oni donosili. Moramo misliti na njih.

Ako budemo tu odluku donosili u zadnji tren, na brzinu, ishitreno, u nemiru, strahu – to neće biti slobodna odluka. To će biti ucjena, lijepo upakovana prinuda, tj. prisila.

Odlučite se za princip: rata ili mira, mržnje ili ljubavi, straha ili sreće, ropstva ili slobode, nasilja ili nenasilja, sirove snage i ostrašćenosti na jednoj ili uma i mudrosti na drugoj strani, destrukcije ili kreativnosti, mraka ili znanja.

Odlučite se još danas.

Na nama je ta odluka, i na nama je odgovornost. Na ovoj generaciji. U našim rukama nije samo naša sudbina, već i sudbina svih budućih generacija u našoj zemlji i na našoj Zemlji. Birajte mudro. Ne budite impulsivni, ne dajte se izmanipulisati. Odlučite sami, sa sobom, u miru i na miru.

Ne moramo imati nikakav ideal, nikakav cilj, ali evo: imajmo principe, budimo principijelni, pokažimo principijelnost i zrelost.