Danas sam bio na skupu podrške Denisu Bećiroviću u Zenici. Podržao sam zajedničkog kandidata, ali moram reći da se ne mogu složiti sa njim kada je u svom govoru insistirao na tome da je država svetinja.

Država je obični servis, usluga građanima i ništa više od toga.

Čim država postane nešto više od toga, nad slobodnim građanskim društvom se nadvije tamni i zlokobni oblak. Doktor Bećirović bi kao doktor nauka i historičar to trebao znati.

Idolatrija države i svaki nacionalizam (a naročito državni) često završe žrtvovanjem čitavih generacija mladih ljudi, tj. prinošenjem ljudskih žrtava “na oltaru domovine” i ja sam uvjerenja da je država generalno, a naročito nacionalna država lažni idol i bolest ”modernih vremenа”.

Narodi koji su u prošlosti bili zaraženi nacionalizmom i tim modernim kultom (nacionalne) države, narodi koji su, da se tako izrazim, bili “oboljeli od države” (naročito nacionalne države i nacionalnog identiteta) u prošlosti su jedan za drugim prouzrokovali mnoge nedaće i sebi i drugima šireći tu opasnu i zaraznu bolest. Svjedočili smo tome i sami u svojim životima.

Država je neživa stvar i glupo je uzdizati je na nivo nekakve svetinje, nekakvog božanstva koje nas štiti, hrani i od kojeg zavise naše sudbine jer to je opaka laž, iluzija koja završava loše po sve koji povjeruju u nju.

Možda kada kažemo “država” mislimo zapravo na vlast, na vladare koje ponekad poistovjećujemo (ili se sami poistovjećuju) sa državom, koje “kujemo u zvijezde”, od kojih pravimo božanstva, mesijanske figure, gradimo kultove ličnosti (i to smo radili u prošlosti), ali moramo se uvijek sjetiti da je država samo sredstvo, aparat, alat, oruđe, a vlast i vladari su ti koji ga (zlo)upotrebljavaju. Drugim riječima: alat nije gospodar ljudima, već obrnuto.

Ako insistiramo na sekularnoj državi, onda to ne znači samo da se država ne smije miješati u religiju, niti znači samo da se religija ne smije miješati u državne stvari, već znači i to da se država i religija ne smiju pomiješati – da ne bi trebali pomiješati sveto i svjetovno, već da se ponašamo po onoj: “Caru carevo, a Bogu božije”.