Mislim da razumijem šta Milanović želi reći. Milanović, po meni, uporno nastoji javno komunicirati da on ne razumije pojam genocida. Koliko sam shvatio, on misli da je genocid zločin koji mora biti velikih razmjera da bi se tako zvao.

Milanović poima i definiše genocid isključivo kao nešto što se mora dešavati u velikim razmjerama mada “Konvencija o genocidu nije propisala jasne kriterije i mjerila za utvrđivanje kvantitativne komponente zločina” (ne piše do kojeg broja ili postotka žrtava se radi o masakru, a od kojeg o genocidu). Milanović i dalje, kao i mnogi drugi, misli da genocid definiše brojka.

To nije ništa novo. Tako razmišljaju mnogi, naročito đaci u osnovnim školama. Tako zamišljamo genocid kada smo mali, tj. kada učimo o njemu u osmom razredu osnovne škole.

Genocid je imenica koja označava CILJ zbog kojeg je počinjen neki zločin. Jedan zločin može biti čin genocida ako je počinjen u cilju uništenja čitave grupe, tj. ako je dio jednog šireg “projekta” čiji je CILJ ili namjera uništavanje čitavog naroda, grupe. Nije važna brojka pojedinačnog masakra, nije važno dokle se sa brojkama, tj. sa zločinom, stiglo tog dana, mjeseca, godine, na toj i toj teritoriji, u tom i tom mjestu, ako je to “zločin u progresu”. Nije presudna ni tehnika, tehnologija koja se koristi u genocidu: da li se radi o mačetama ili “Ciklonu” i u kojoj mjeri je primijenjivana i provedena, o čemu je Milanović takođe javno i naglas meditirao, već o tome u kojem cilju, u koju svrhu je zločin počinjen i na osnovu toga neki zločin ocjenjujemo i tretiramo kao izolovan incident, ili pak kao sastavni ili početni dio ili fazu jednog šireg projekta čiji je cilj fizičko uništenje čitave jedne grupe, etničke, vjerske, i dr. na jednoj teritoriji.

Dakle, neki zločin, masovni zločin ili masakr se može percipirati kao izolovan incident, ali može se na njega gledati i kao na dio ili fazu jednog državnog, partijskog ili drugog projekta čije namjere i ideje same sebe definišu kao genocidne. Ako se može dokazati genocidna namjera ili cilj, onda se radi o činu genocida. Teško je dokazati tzv. “genocidnu namjeru”, a ona je najvažnija u slučajevima kada genocid nije dosegao velike razmjere, tj. ako je u međuvremenu spriječen vojnom ili nekom drugom intervencijom. U principu svi oni koji negiraju genocid, iako se fokusiraju na brojeve, u suštini negiraju genocidnu namjeru, tj. da je postojao plan ili namjera sistemskog uništenja jedne grupe. Često pri tome činjenicu da su nečijom intervencijom zaustavljeni ili osujećeni u svom planu, namjeri, nastoje iskoristiti kao olakšavajuću okolnost. O sistemskom skrivanju i premještanju masovnih grobnica kao sastavnom dijelu prikrivanja dokaza, što po sebi ide u prilog postojanja namjere organizovanog i sistemskog zatiranja jedne grupe, ne moramo sada.

Možda bi Milanoviću i svima koji imaju njegov sindrom mogli ovako objasniti:

Zamislite da je genocid isključivo kvantitativno definisan (kao što je to slučaj sa Milanovićevim shvatanjem genocida) i da je neko nekad zapisao postotak grupe, tačan vremenski okvir ili tačnu brojku žrtava koja od nekog masovnog zločina čini genocid. Recimo da se radi o 30.000 nevinih žrtava, pripadnika i pripadnica jedne određene etničke ili vjerske grupe koji su pobijeni u roku od pola godine. (Primjećujete li da ovdje stupamo u “zonu sumraka” objašnjavanja zločina protiv čovječnosti psihopatskom umu, no o tome ću na kraju teksta.) I zamislite sada da neka organizacija pobije 29.999 pripadnika te grupe (vjerske ili etničke ili oboje) u nekom gradu u nekoj državi u roku od dvije sedmice.

To se i dalje ne bi kvalifikovalo kao genocid jer zločin, iako masovan, nije zadovoljio brojku, zar ne? No, to nije sve: zamislite sada da ta organizacija pošalje par svojih članova da ubiju još jednu osobu koja pripada istoj toj grupi, ali koji živi u drugom gradu, u drugoj državi. I taj tim profesionalnih ubica otputuje po zadatku u taj grad i izvrši ga nakon pet i po mjeseci, tačno na vrijeme, prije isteka “zakonskog roka”.

Da li je sada to genocid, po toj kvantitativnoj logici?

Ako se složimo da jeste, da su zadovoljeni sve propisane norme i brojke, onda će sigurno iznenaditi ako zaključim, po toj istoj kvantitativnoj logici, da se ubistvo tog jednog čovjeka u tom drugom gradu, u drugoj državi, gotovo pola godine kasnije također smatra genocidom, i to kvantitativno, u smislu da je jedna jedina žrtva na nekom udaljenom mjestu, pola godine kasnije žrtva istog genocida.

Dakle genocid, tehnički, čak i kada insistiramo isključivo na brojevima, na kvantitativnoj komponenti zločina, može biti i genocid nad jednom osobom u kuhinji dvosobnog stana na petom spratu na toj i toj adresi u tom i tom gradu, te i te države: genocid u dvosobnom stanu, a kamoli jedan genocid u Srebrenici.

Da rezimiram: ubistvo koje je počinjeno u kontekstu genocida, s CILJEM i NAMJEROM provođenja genocida, pa čak i jedno individualno ubistvo je čin genocida nad cijelom grupom, vjerskom ili etničkom ako je ubistvo počinjeno s istim motivom, s istim ciljem, a ne zato što je dotični nekom dugovao neki novac ili mu spavao sa ženom.

Ubistvo može biti u afektu, iz nehata, s predumišljajem, planirano, može biti djelo serijskog ubice, masovnog ubice, no ako karakter počinjenih ubistava nije terorizam ili ni jedan od prethodno navedenih, već je motiv, namjera i cilj sistematsko uklanjanje jedne populacije – onda se takva ubistva, gdje god bila i u kakvom god broju bila počinjena, nazivaju genocidom. Genocid je posebna kategorija ubistva, da tako kažem.

Dakle genocid je definisan kvalitativno, a ne kvantitativno, pa čak i onda kada insistiramo na kvantitativnom.

ZAKLJUČAK:

Razumijem da djeca ne mogu pojmiti ovaj koncept, ali kada odrasla osoba tako razmišlja i tako se ponaša, onda nema opravdanja, onda se radi o nekom za koga možemo reći da je glup, zar ne? (Bez namjere da vrijeđam). I sam sam, naivno, genocide zamišljao nekoć kao i Milanović, kao masovna ubistva velikih razmjera, ali onda sam naučio nešto o tome. Prije svega naučio sam da sam bio glup, jer ne radi se o broju, već o cilju, o namjeri. Ne radi se o kvantitetu, već o karakteru zločina. (Razlog više za Muzej Holokausta u Sarajevu, kao i za više prostora u nastavi o tome.)

Da je Milanović malo dijete ja bih razumio da on ne razumije ovaj koncept. Ali on je odrastao čovjek, i nije ni glup. Inteligentan je, a ovo nije kvantna fizika. No izgleda da on posve iskreno ne razumije koncept genocida, da je needukovan po tom pitanju, pa nam se svima javno požalio zbog toga u više navrata. Svima nam poručuje da on jednostavno ne može da shvati značenje samog pojma “genocid”, niti kako mu pristupiti, kako ga upotrebljavati i zašto.

Ali zašto onda srlja i dijeli lekcije ostatku svijeta oko sebe?

Postoji samo jedno objašnjenje, a to je da Milanović uistinu ne razumije i ne može razumjeti pojam genocida iz razloga koji su druge prirode, a kojima se bavi psihopatologija. Oprezno s ovim! Nemojte me pogrešno shvatiti: niti mu se rugam, niti ga optužujem, već kažem da moramo uzeti u obzir i mogućnost da Milanović ima ozbiljnu hemijsku neravnotežu u mozgu, jer je posve moguće da nikoga ne mrzi, da svjesno i namjerno podcjenjuje ičiju tragediju, već da jednostavno ne može pojmiti ili osjećati neke stvari. Moguće je da iskreno ne razumije šta čini jedan zločin zločinom, pa tako i jedan genocid genocidom, te da to sve nema veze sa politikom, već isključivo sa hemijom u njegovom mozgu. Posve je vjerovatno da on iskreno misli da niko od nas ne razumije genocid jednako kao ni on, tj. da se svi mi samo “pravimo pametni”, a da zapravo špekuliramo, polemiziramo i teoretiziramo – upravo onako kako on to čini – da svi mi politiziramo i relativiziramo genocid zato što je, iz njegovog ugla, genocid zapravo jedna velika i nepojmljiva misterija. (Ovo sve do kraja teksta sam uistinu napisao nekoliko dana prije nego što je Milanović izjavio da se radi o “političkoj metrici”.)

Sasvim je moguće da je on iskren u svemu tome i da je tako nešto njemu zaista nepojmljivo jer nema empatiju, što ne znači da je kriv za to već da postoji realna mogućnost da on jednostavno nije psihički stabilan i zdrav, mogućnost koju vrlo ozbiljno moramo uzeti u razmatranje.

Možda je on ovim samo “odao”, tj. otkrio svoje psihičko stanje. Možda je ovo sve svojevrstan “poziv u pomoć”, nesvjesan, podsvjesan “poziv u pomoć” jednog izgubljenog čovjeka. Možda on ne glumi, već ne uspijeva više sakriti i odglumiti da nije to što jeste. Možda je to sve do sada potiskivao u sebi.

Bilo kako bilo, ja Milanovića počinjem vidjeti kao jednu zalutalu dušu, kao jedan dezorijentisani um, kao jednog potencijalnog pacijenta i pretpostavljam: možda čovjeku stvarno nije dobro.

Pomozimo mu. Možda moramo napraviti neku prijateljsku intervenciju, kao što to prijatelji čine kada se radi o nekome koga poznaju, nekom ko očigledno ima takvih ili sličnih problema, problema sa ovisnošću, depresiju i sl. Možda mu se mora ukazati stručna pomoć. Vrijedi razmisliti. Ako njegov um iz nekog razloga nije sposoban za empatiju i razumijevanje ljudskog, koji je razlog da naš ne bude?