Kakvi smo ljudi i kakve “ljudine” biramo

Vidi se da su ovi predsjednici stranaka koji su po ko zna koji put kandidati za predsjedništvo BiH veoma otuđeni od stvarnosti. Jer da žive životima običnih ljudi znali bi da su generalno međuljudski odnosi “unas” postali veoma loši, da je psihosocijalno okruženje generalno postalo veoma loše.

Malo kome možeš vjerovati da će ispoštovati dogovor, da će ti završiti posao na vrijeme, da te neće zakinuti, prevariti, itd. Naročito unutar “sopstvenog naroda”. Jer sada svako zna da nemaš puno opcija niti alternativa, da nema puno konkurencije pa te može ucjenjivati koliko hoće. Tako, na primjer, ako odeš Srbinu ili Hrvatu (kolokvijalno: “četniku” ili “ustaši”) u nabavku, ili da ti završi neki posao onda si automatski izdajnik, itd, itd…

Takva politička ekonomija i životna filozofija vjerovatno nekom etničkom čistuncu zvuči moralno, lijepo i milo u teoriji, ali u praksi se pokazuje kao mračna stranputica našeg društva i naše ekonomije.

Bilo bi korisno da svi ti opetovani predsjednički kandidati, svi ti stranački i narodni lideri ostanu bez posla i pozicije na malkice duži vremenski period, da ne odu samo da se tuspase na birou, već počnu raditi obične poslove i konačno živjeti realnost koju su ideološki kreirali, u koju su zapakovali “svoje” narode, a s njima usput i ostale (ili Ostale) građane.

Bilo bi korisno za njih same da shvate da je njihov partikularizam samo jedna konstrukcija koju su namaštali u dokolici, nemajući prečeg posla, te da ono što vide i ne vole u drugom: drugom narodu, drugom lideru, sve te loše osobine, navike, karakteristike koje intimno ili javno asociraju sa nekim narodom ili njihovim liderom nisu toliko posebne i karakteristične samo za njih, već su zapravo univerzalne i karakteristične za ljudski rod te da ih, kada bi se “razmagnetisali” od te svoje ideologije rasne čistote, “krvi i tla” i sišli među obične ljude u svakodnevnicu, među “svoj narod” i počeli živjeti obični život, shvatili da je sve to “u pet deka” (kao što to i sam narod voli reći za političare).

Nakon nekog vremena bi ih počeli nervirati razni “Bakiri”, “Dodici” i “Čovići” na poslu, i to među “svojima”.

Hoću da kažem da se ne radi o konstitutivnim narodima, niti o njihovim liderima, već o ljudima. A mi smo takvi ljudi.

Za nekog ko toliko pažnje pridaje i toliko vremena provodi elaborirajući “kakav je k’o čovjek”, nekako su nam se potkrali najgori ljudi i najveći neradnici na najvažnijim rukovodećim pozicijama.

Vjerovatno je to zato što smo “prekucali” u toj svojoj evaluaciji “čovječnosti” da više ne znamo ocijeniti kakav je neko uistinu. Kao što se za notornog alkoholičara ne može očekivati da je najbolji sommelier ili degustator vina (već upravo suprotno – posve mu je svejedno kakvu brlju pije) tako i mi više nismo eksperti za ljudski karakter kao što smo nekoć bili jer smo opijeni višedecenijskim intenzivnim konzumiranjem i procjenama ljudi.

Možda bi bilo dobro da se konačno otrijeznimo iz tog višedecenijskog delirijuma i da ovaj put biramo nekog “običnog šupka” ili nezanimljivog štrebera, ali koji odlično radi svoj posao.