Na pitanje voditelja Aleksandra Stankovića da li bi se principom “jedan čovjek – jedan glas” ostvarila bošnjačka dominacija u BiH, Komšić nije odgovorio odrično, već je postavio kontra-pitanje Stankoviću da li ga je strah u Hrvatskoj u kojoj su Hrvati etnička većina i da li se osjeća ugroženim kao pojedinac. Stanković je rekao da ga nije strah, da se ne osjeća ugroženo, na šta je Komšić pitao/konstatovao: “Pa što to ne bi moglo biti tako i kod nas?” čime je praktično potvrdno odgovorio na prethodno postavljeno pitanje o bošnjačkoj dominaciji.

Javno je priznao da ispod površine “građanske države”, tj. da iza “građanskog koncepta” praktično stoji koncept Bosne i Hercegovine kao bošnjačke nacionalne države u kojoj su Bošnjaci etnička dominanta.

Stanković mu u nastavku razgovora reče da je zajedno sa drugim gostima iz BiH mnogo puta zaključio da “nema te Bosne (u kojoj je jedno) – dominantno, o kojoj vi pričate Gospodine Komšiću…” Na šta Komšić dodatno potvrdi: “Ima, ima, ona je uvijek tu, ali joj ne damo da izađe na površinu.”

Ostao sam zatečen ovom hrabrom izjavom koja je raskrinkala potajne želje svakog iskrenog bošnjačkog nacionaliste. Naravno da postoji ta tendencija bošnjačke dominacije i da joj “ne damo da izađe na površinu”, ali nije mi jasno da li Komšić smatra je li to dobro ili nije? Zapravo otvara se više pitanja.

Prvo je: da li Komšić misli da je to dobro, a da nije dobro da se potiskuje, tj. da treba pomoći Bošnjacima da njihova želja za dominacijom konačno izađe na površinu i da se javno promoviše kao legitiman zahtjev i zvanična politika?

Drugo je: da li Komšić misli da ta želja za etničkom dominacijom nije dobra i da je dobro što joj ne damo da izađe na površinu?

Treće je: da li Komšić misli da ta želja Bošnjaka za etničkom dominacijom u BiH nije dobra, ali da nije dobro ni da joj se ne da da izađe na vidjelo, jer ako se radi o potisnutoj, opasnoj, skrivenoj namjeri onda je bolje da pomognemo da “izađe iz ormara”, na površinu, da se upriliči “parada nacionalnog ponosa” kako bi konačno bila vidljiva i artikulisana, da sav svijet vidi, da se dokaže i potvrdi činjenica da Bošnjaci žele BiH za sebe, da žele dominirati njom, da žele od BiH napraviti nacionalnu bošnjačku državu?

Ne znam šta da mislim. Puno je upitnika.

Kako da okarakterišem Komšića?

U principu se slažem sa Stankovićem i sa svima koji vjeruju u Bosnu i Hercegovinu u kojoj ne postoji etnička dominanta, kulturna, vjerska ni bilo kakva hegemonija, prevlast niti jednog naroda nad drugim narodima, već je, kao što je to još u ZAVNOBiH-u rečeno, BiH država podjednako “i jednih i drugih i trećih”. To bi bilo najbliže ili barem dobar put prema građanskoj državi, tom građanskom društvu, pluralističkom ali “neutralnom” ako je težište na individualizmu i individualnim pravima, a ne kolektivizmu, kolektivitetima, itd. No Komšić, na moje iznenađenje, insistira na dominaciji jednih i uopšte mi nije jasno zašto to čini.

Da li Komšić igra igru nekog ko ne samo da ruši dejtonski “etnički koncept”, već i odrednice ZAVNOBiH-a kojeg je današnja BiH pravna nasljednica u njenim međunarodno priznatim AVNOJ-skim granicama?

Da li je Komšićeva uloga da povede i navede Bošnjake da izjave i zatraže nezamislivo, da im stvori privid i uvjerenje da je bošnjačka nacionalna država na dohvat ruke, da oni to mogu i imaju pravo zahtijevati sve dok ih on vodi; da im je on, kao Hrvat, najbolji štit i podrška?

Ako je sebi uzeo tu mesijansku ulogu (kao u nekom “bosanskom avataru”), ako to zaista iskreno misli i planira, ako je to njegova životna misija, to je onda interesantna tema za neki istorijski roman za koji ne znamo kako će završiti (mada takve priče obično završavaju neslavno ili tragično).

No šta ako se radi o nekom ko ima zadatak da probudi državni nacionalizam u bošnjačkom narodu, da pobudi Bošnjake da nakon tri decenije dejtonskog mira zatraže revanš, “sve ili ništa”, bošnjačku nacionalnu državu?

U tom slučaju bi bilo sasvim moguće da on, ili ljudi bliski njemu koji su ga ohrabrii u toj ulozi, to rade za strane obavještajne službe i u interesu onih koji upravo i žele da ovog puta Bošnjaci “prvi počnu” kako bi onda opravdali svoj otpor, samoodređenje, samoodbranu i, ultimativno, otcjepljenje i priključenje teritorija “matičnim državama”.

Jer ako slušamo posljednjih mjeseci Dodika, njegova retorika “mirnog razlaza” i “nemogućnosti suživota” upravo priprema teren za takav scenario u kojem bi glavna uloga, ili okidač, bio niko drugi do Komšić.

Ne znam da li je Komšić toga svjestan. Ako nije, ako ga “proigravaju” njegovi bliski saradnici ili koalicioni partneri koji su već iza kulisa dogovorili podjelu, onda će, po provjerenom scenariju obavještajnih službi, Komšić definitivno na kraju biti “žrtveni jarac” na kojeg će etnonacionalisti svaliti svu krivicu i podijeliti BiH između sebe, eventualno napraviti negdje etnički čistu “bošnjačku republiku” i tako to…

Ne znam. Ali ono što sigurno znam jeste da glave treba ohladiti i da ne treba klimati ono što imamo, a imamo mir koji je najvažniji. Zdrav zub ako klimaš trideset godina – ispašće.

Ne gradi se kuća od krova, već od temelja, a temelj građanske države je slobodan građanin – individua (po definiciji građanske države). Ako nemamo toga (a nemamo jer prevladavaju čopori, horde, sekte, navijački mentalitet košnice), ako nemamo individualističku kulturu, barem kritičnu masu (koju su kolektivisti razbili i rastjerali iz zemlje), već imamo samo i jedino dominantne blokovski podijeljene kolektivističke kulture – onda nemamo građansko društvo i nemamo uslove za građansku državu.

Uslov je slobodni i slobodnomisleći građanin/građanka, a mi trenutno imamo tri-četiri jednoumlja, kolektivne identitete, kolektivitete koji su kurirani i menadžerisani od strane partija i partijskih lidera iza kojih stoje strani uticaji i “investitori”.

Ono što zapravo želim reći je da “građanski princip” u principu ne mogu iznijeti i provesti ostrašćeni građani koji ni do dan-danas nisu u stanju prihvatiti sugrađane druge vjere i nacionalnosti. Ako malo razmislimo, u svemu tome su “Dejtonski Ustav”, povratak, pomirenje, reintegracija društva najsvjetlije tačke i na strani običnog čovjeka, Bosanaca i Hercegovaca bilo koje pripadnosti.

Mi moramo zajednički graditi obrazovanje, privredu, poljoprivredu, energetiku, itd, itd. Dokazali smo u prošlosti da smo to u stanju zajedno raditi kao jednaki i slobodni Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, “mješoviti”, you name it, i funkcionisalo je. Itekako. Mi to možemo opet. “Nacionalni ključ” ni tada nije stajao na putu progresu i prosperitetu naše zajedničke Bosne i Hercegovine.