VER SACRUM

Dugo se čeka na posao u ovoj zemlji.

Skoro pa do penzije.

Zato mladi odlaze.

Ne zato što nemaju strpljenje, već zato što im niko ne ukazuje povjerenje. Niko im ne daje ni prvu, a kamoli drugu šansu. Niko ne vjeruje mladoj osobi da je sposobna bilo šta raditi, da posjeduje potrebno znanje i vještine. Omalovažavamo ih, podcjenjujemo, diskriminiramo, marginaliziramo…

Naše društvo patronizira mlade, pa čak i zlostavlja. Rastjeruje, protjeruje, tretira ih kao delikvente. Puno je predrasuda da su mladi problematični, da su “probisvjeti”, skloni porocima, kriminalu. Zanimljivo je da su te iste predrasude postojale i prije, prema mojoj generaciji u vrijeme socijalizma. Dakle, nije to do sistema, već do kulture.

Sve što mlada osoba očekuje jeste da je neko ozbiljno shvati i da joj ukaže povjerenje kako bi preuzela odgovornost. No to nikada neće dočekati. Znam iz iskustva. Dugo sam bio eksploatisan zato što sam bio mlad.

Ovo društvo je razvilo jednu monstruoznu patronizirajuću kulturu prema mladima. Kao da postoji zavist prema nečijoj mladosti, pa se društvo sveti tako što uporno omalovažava i podcjenjuje mlade. Svjedočio sam da stariji profesori nazivaju svoje kolege “mladim kolegama” do njihove pedeset i neke godine.

U ovom društvu i ovoj kulturi posao, zaposlenje čini nekog zrelom, kompletnom osobom. No izgleda da ni sazrijevanje ni rad nisu ljudsko pravo nego nekakva privilegija koju imaju stariji, dok su mladi slobodni da se sklone s puta, sa javnih mjesta i površina, da se negdje sakriju kako ne bi smetali radnim ljudima i građanima koji rade ili se odmaraju nakon posla. Mladi su potrebni samo kada treba ratovati. Onda se traže mladi i vojnosposobni ljudi: da ginu i ubijaju za starije. Da se uhvate puške i obuku uniforme, da služe vojsku, da se “žrtvuju na oltaru domovine”, da pucaju u druge mlade ljude.

Mnogi od nas smo prezirali militantnost bivšeg društva i države, tu pagansku militantnu legionarsku dogmu koja je u suštini fašistička. No to sve postoji i danas. To je nešto što je dio kulture ne samo ovdašnjih naroda. Kao i u mnogim drugim stvarima, tako ta kultura pretjeruje u svom šizofreničnom odnosu prema djeci i mladima. Prvo ih pretjerano štede, maze i tetoše, štite od svake odgovornosti i neugodnosti, a potom dolazi hladan tuš: nastoje ih naglo dovesti u red, istrenirati, dresirati, očeličiti i pripremiti za život.

Dok su mali sve im dopuštaju, stvaraju im posve nestvarnu sliku svijeta, a onda u jednom periodu nastoje napraviti rez i probuditi mlade ljude u jednoj surovoj stvarnosti, do te da ih se počinje psihički zlostavljati. Mladi nerijetko doživljavaju kulturšok, pa čak i traumu. Odjednom shvataju da se nalaze u svijetu koji nije nimalo prijateljski raspoložen, u svijetu koji ih smatra suparnicima, konkurencijom, koji ih istiskuje, progoni, protjeruje iz javnog prostora, iz javnog života, iz “javne stvari” – iz države. Mladi um to doživljava kao izdaju, kao prevaru. I naravno da se onda mladi pobune na razne načine koji nisu produktivni ni za njih, a ni za društvo u cjelini.

Čudan je odnos prema mladima. Tjeramo ih da se osamostale, ali ih istovremeno pravimo ovisnicima o sebi jer mi stariji ne želimo ostati sami i napušteni. Želimo ih zadržati pod svojim okriljem, pod kontrolom. Tako se ponaša i ova zarobljena partijska država: čini od naroda socijalnu kategoriju umjesto da ga osposobi za rad i proizvodnju. Uvodi ga u prava i ovisnost o budžetu, umjesto da ih izvedu u život, u realni sektor da pune budžet. Patronizira ih, a ne emancipuje. Kontroliše ih, a ne daje im slobodu.

Emancipacija znači ostvarivanje političkih prava i ravnopravnosti prethodno obespravljenih grupa. Sama riječ dolazi iz latinskog u kojem emancipare znači svečanu ceremoniju polaganja ruku i puštanja odraslog sina ili roba iz mancipiuma (status podređenog) na slobodu.

Mladi moraju raditi. Moraju biti slobodni, emancipovani, oslobođeni, jer u suprotnom nisu zreli, odrasli i samostalni. Mora im se na vrijeme prepustiti sve: da rade, da proizvode, jer u suprotnom ne samo da neće osnovati porodice i tako nećemo imati potomstvo, već nećemo imati ni penzije. Mi smo krajnje sebični, ali smo i glupi u toj sebičnosti. Ako želimo ostati dosljedni svojoj sebičnosti, moramo mudrije misliti na sebe i pustiti mlade da preuzmu sve poslove, da počnu proizvoditi, razvijati privredu. Moramo napraviti veliku smjenu generacija i zamladiti našu zemlju – prepustiti je mladima. Ako im možemo dati pušku u ruke da oduzmu nečiji život za državu u ratu, onda im možemo dati i samu državu u miru: javne institucije i preduzeća dati mladima u ruke da grade sopstvenu zemlju i žive sopstvene živote. Moramo im dati kontrolu nad sopstvenim životima, vratiti njihove živote u njihove ruke, vratiti im slobodu – osloboditi ih, a naučiti odgovornosti prema sebi i potomcima. Kakvoj ih odgovornosti prema potomcima učimo ponašajući se sebično kako se ponašamo, kao da će nakon nas biti potop?

Moramo napraviti “mirovni sporazum” sa mladima, jer, kako stvari stoje za sada, ovo ostarjelo i zastarjelo iracionalno i dementno društvo koje je ostalo u devedesetim godinama prošlog vijeka i milenijuma mlade gotovo da smatra uljezima u ovoj zemlji bezumlja, smatra ih nepoželjnim, “strancima”, outsiderima, odrođenim izrodima, doseljenicima, “povratnicima”, pa čak i “dezerterima i izdajnicima koji nisu bili u ratu”, naročito slobodoumnu progresivnu omladinu koja nikako nije “po ukusu” ostarjelom i konzervativnom glasačkom tijelu.

Mladi nisu neprijatelji, nisu okupatori, nisu izdajnici – mi smo njihovi neprijatelji, mi smo njihovi okupatori, porobljivači. Mi smo njih izdali: izdali smo njihovu budućnost ako im još danas ne prepustimo kontrolu nad sopstvenim životima. Mladi ne trebaju da slijede nas i naše zablude. Ne trebaju da slijede nas u našu prošlost, već moraju da vode ovu zemlju u njenu budućnost. Ako do toga ne dođe oni će se razići i snaći u drugim zemljama, a mi ćemo propasti. Mi ćemo nestati. Nestaćemo kao društvo ako ih ne integrišemo, ako ih ne počnemo poštovati i tretirati kao punopravne članove društva, kao jednakopravne, odrasle, punoljetne, zrele radne ljude, saradnike i sugrađane u punoj snazi i naponu; ako im ne počnemo prenositi svoje znanje i iskustvo, ali i uvažavati njihovo; ako ne budemo imali zajedničku viziju i zajednički san naše zemlje.

Sve ovo zvuči logično i racionalno, svi to znamo, ali postoji nešto duboko iracionalno u nama što nas sprječava da se logično i racionalno ponašamo. Mislim da je ovo protjerivanje i žrtvovanje mladih kojem svjedočimo u modernom društvu ostatak jednog prastarog evropskog paganskog rituala koji se učahurio u našoj podsvijesti, našem kolektivnom nesvjesnom, koji je sastavni dio naše kulture, našeg društva ali ga mi nismo svjesni. Podrazumijevamo ga, osjećamo ga kao nepisani zakon, pravilo, kao generalni odnos društva prema mladima, ali ne znamo odakle potiče, gdje izvire, od kada je i zašto u našem društvu, našoj kulturi, našoj folklornoj tradiciji, našoj podsvijesti.

Zato sam nazvao ovaj tekst “VER SACRUM”.

“Ver sacrum” nije samo naziv službenog časopisa Bečke secesije koji su osnovali Gustav Klimt i Max Kurzweil.

“Ver sacrum” (“sveto proljeće”) je religiozna praksa drevnih italskih naroda, posebno Sabinjana. Prema Georges Dumézilu “Ver sacrum” je samo utvrdio praistorijske migracijske prakse Indoevropljana i to se desilo na kraju željeznog doba, tj. na početku historije kada su uspostavljeni stabilni sjedilački uslovi stanovanja.

Ova vjerska praksa se sastojala od toga što je čitava zajednica zavjetovala (votum) bogu Marsu (bog rata) cjelokupnu generaciju novorođenih u proljeće naredne godine bilo da se radi o ljudima ili stoci (kod Sabinjana je to bio period od 1. marta do 30. aprila).

Praksa je povezana s “devotio” u rimskoj religiji. “Devotio” je ekstremna verzija “votuma” (jedan od primjera je kada rimski general zavjetuje bogovima zemlje i podzemlja svoj život u zamjenu za pobjedu, tj. žrtvuje sebe).

Bilo je uobičajeno da se praksama žrtvovanja pribjegava u trenucima posebne opasnosti ili razdora u zajednici. Neki naučnici vjeruju da su u ranijim vremenima djeca bila zaista žrtvovana, ali je kasnije žrtvovanje zamijenjeno progonom. Dionizije iz Halikarnasa navodi da je praksa žrtvovanja djece bila jedan od uzroka koji je doveo do pada Pelazga koji su bili urođenici (barbari) većeg dijela Grčkog svijeta prije nego što su helenizirani.

Ver sacrum je bio religiozna praksa po kojoj su djeca koja su bila određena za žrtvovanje morala napustiti zajednicu sa 20 ili 21 godinu. Bili su obredno predani bogu Marsu na zaštitu i odvođeni do granice etničke teritorije sa pokrivenim licem. Grupu mladih, koji su nazvani “sakrani”, dalje je u nepoznato često predvodila totem-životinja pod okriljem boga Marsa. Uživajući zaštitu boga rata kretali su se naprijed sve dok ne bi naišli na neko naselje, protjerali njegove stanovnike ili ih pokorili, tj. prisilili na pokornost i osnovali svoje.

Plašim se da mi kolektivno već godinama podsvjesno, posve nesvjesno izvodimo taj ritual i progonimo naše “sakrane” iz zemlje. Žrtvujemo našu djecu u periodu velikog razdora, straha i opasnosti u našem društvu.

U nedostatku solidarnosti, zdravog razuma i organizovanog društva, u nedostatku dobrih i humanih ideja i rješenja, proradio nam je “instinkt”, duboko ukorijenjeno praistorijsko pagansko folklorno vjerovanje i uvjerenje u kojem vidimo jedino rješenje u ovoj zemlji bezakonja gdje ni božiji ni ljudski zakoni ni za koga više ne važe.

1 komentar na “VER SACRUM

Komentari su isključeni.