Neko me je valjda gledao na TV i veli da izgledam i pričam “k’o da ne znam da li sam pošao ili došao”. Na prvu mi nije prijala ova kritika, ali kada sam razmislio, shvatio sam koliko je u pravu i od srca se nasmijao. Shvatio sam zašto ne volim da idem u TV studio i zašto reagujem i izgledam onako kako reagujem i izgledam.

Isprva sam bio temeljit i detaljan, ali su me voditeljice i voditelji prekidali, požurivali, dok mi nisu totalno uništili i koncentraciju i takt, i ton, i tempo, i tok misli… Sada više ne znam ni šta da im pričam. Ne znam ni da li ih interesuje tema o kojoj me pitaju jer vidim da im u bubice kažu šta da pitaju ili im prethodno pripreme pitanja. Ti odgovaraš, a oni ni ne slušaju, imam osjećaj. Nije im važno da javnosti objasniš neke stvari, već im je bitno nešto drugo, a ti ne znaš šta.

U suštini sve se svodi na to da te zovnu na desetak minuta gostovanja i ti “klapneš” do Alipašinog polja, tamo se javiš na recepciju, neko dođe po tebe i odvede te u suho i suro, tamno srce sive betonske zgrade nalik na atomsko sklonište. Nekih desetak-dvadesetak minuta pričekaš pod žmirkavim neonkama u pepeljari od hodnika i onda te puste u studio iz kojeg izlazi prethodni gost ili gošća. Brzo pozdravite jedno drugo, onda te zakite mikrofon-bubicom na reveru i ubace uređaj s baterijama u unutrašnji džep, ti sjedneš na klimavu barsku stolicu za klimavi sto na koji se ne smiješ nasloniti da ne bi nešto prevrnuo, brišeš naočale i pokušavaš se utrpati i popraviti prije nego što krenemo u program., Zamoliš u zadnji tren za malo vode, ali ni to se ne smije. Zašto? Neko je rekao, ne zna se ko, da flašica ne smije na sto. Ali može ako se skine naljepnica. Ili možda ne može ni to… Ne znam. Svi smo u dilemi… Misterija.

I onda, ha si doš’o, nisi ni počeo pričati kako treba, moraš ići. Isteklo je tvojih desetak minuta, dolazi drugi gost ili ide prilog sa lica mjesta. Raskopčavaš se, vadiš onu bubicu…

U svemu tome ti obavezno u sredini razgovora ili pred kraj naprave neku krajnje zlonamjernu i opaku sačekušu nekim pitanjem koje bi trebalo da te pomete, izbije iz cipela i po mogućnosti okonča karijeru, život i egzistenciju u Sarajevu. Al’ onako, usput.

Vjerovatno to sve utiče na čovjeka. Pogotovo ako moraš pričati o nečemu što nema nikakve veze sa prethodnim prilogom ili gostom, a slušao si ga ili nju u hodniku na monitoru dok si čekao i posve zaboravio zašto si tu jer je razgovor bio interesantan i problematika krajnje važna.

I fakat, kada malo skontaš – svaki moj nastup odražava tu atmosferu i proceduru, taj kontekst koji gledalac u svom domu niti vidi, niti ga je svjestan. Hoću da kažem da ako izgledam i zvučim kao da “ne znam da li sam pošao ili došao” – to je zato što je to sve stvarno tako. Ja obično nemam nikakvu agendu, dođem da porazgovaram s voditeljem, da uživam u nekom prijatnom dobronamjernom razgovoru, da izvjestim javnost i svoje birače na svojoj televiziji koju i sam plaćam, koja je javni emiter, o onome što radim za njih, ali se na meni, izgleda, vidi atmosfera kroz koju sam prošao i u koju sam došao i koju samo odražavam, reflektujem. Za razliku od voditelja i voditeljica ja nisam naviknut na tu mašinu, niti sam utreniran da je ignorišem ili sakrijem. Svaki put sam zabezeknut tom industrijom koja kreira našu stvarnost, zapravo naše viđenje naše stvarnosti i moram reći da sam, kao umjetnik, veoma ljubomoran na moć koju imaju nad društvom, a koja je krajnje sugestivna. Zadivljen sam tom rutinom i površnošću s kojom pročešljavaju sve od najvažnijih do najbeznačajnijih stvari da bi onda podvukli one najnegativnije.

Priznajem da mnogo rade, da su iscrpljeni, ali isto tako primjećujem da nisu ni blizu nadahnuti i kreativni kao što su to umjetnici, te da umjesto pedantnosti, detalja i bravura koriste cjepidlačenje. Umjetnici na greškama grade. Greške su vrata u nove predjele, ideje, a ovi na greškama insistiraju jer od tuđih grešaka žive. Oni samo vide greške. Vide ih kao klinove koje moraju zakucati u kovčeg nečije karijere ili bilo kakve druge aktivnosti kojom se njihovi gosti bave. Zato čekićaju.

Istraživačko novinarstvo je potrebno našem društvu, ali ovo o čemu ja govorim nije istraživačko novinarstvo već jedan format koji se proširio na sve emisije, sve kanale i televizije. To prestaje biti informativna emisija i prerasta u “informativne razgovore” policijskih ili obavještajnih službi, postaje inkvizicija i čekićanje koje se brka sa informisanjem javnosti, tj. javnim servisom koji bi morao da služi svima podjednako da informišu javnost o svom radu i djelovanju, pogotovo ako smo javne ličnosti ili na javnim funkcijama, itd.

Ali pošto to nije tako, pošto ne možemo slobodno, bez neke inkvizicije koja nas čekića, prekida, upada u riječ i insistira na greškama – da promovišemo sebe, svoje ideje, svoj rad, mi se oglašavamo na ovakvim stranicama, na društvenim mrežama gdje nas u komentarima eventualno čekićaju oni koji gledaju previše domaće televizije pa su tu naviku i metod, pa možda mogu reći i kulturu čekićanja pokupili misleći da je to jedini smisao i način komunikacije.

Možda zato čitavo društvo, kao ni ja, ne zna je li pošlo ili došlo, ne zna da li da se konačno vrati ili da ode iz ove zemlje, da li da konačno završi s ratom ili da otpočne novi.