Fašizam je fetišiziranje države

Prije osamdesetak godina milioni ljudi su izgubili živote boreći se protiv fašizma kao najvećeg zla koji je svijet do tada vidio. Fašizam je uzeo milione ljudskih života, ponajviše civilnih. Zato komemoriramo žrtve fašizma. Postoje trgovi, parkovi, spomenici, ulice, bulevari posvećeni žrtvama fašizma. Vjerovali smo da smo pobijedili fašizam i da je na antifašizmu nastao Novi svjetski poredak, nova Evropa, Ujedinjene Nacije…

Jedan ljudski vijek je prošao, još uvijek su živi neki koji su preživjeli fašističko divljanje, no sve je više cinika koji relativiziranjem i historijskim revizionizmom rehabilituju i dovode fašizam ponovo na političku i historijsku scenu. Oni ne vjeruju u iskustvo i nauk svijeta koji je pobijedio i preživio fašizam. Oni ne vjeruju u ćudored čovječnosti, u postojanje čestitih, ljudskih, moralnih uvjerenja. Oni su nevjernici ljudskog duha i skeptici antifašizma.

Mnogo se naroda u međuvremeno zarazilo fašizmom. Niko nije imun na fašizam. Niti jedan narod. Čak i individualno kao slobodni, privatni građani, možemo se začas zaraziti fašizmom, a da toga nismo ni svjesni. Mogli smo se nekoć boriti protiv nečijeg fašizma, a danas smo gorljivi pobornici nekog svog fašizma i nemamo snage da se mijenjamo. Poklekli smo, poraženi smo, kapitulirali smo pred sopstvenim fašizmom.

Šta je zapravo fašizam? Kakvo je to oboljenje?

Ukratko: fašizam je kult države.

Fašizam je oboljenje uvjerenja koje je metastaziralo u vjerovanje da je država rješenje za sve, čak i onda, zapravo naročito onda kada to vjerovanje proizilazi iz oboljelog uvjerenja da je država, tj. državno uređenje glavni problem društva; kada bezakonje i nepostojanje reda pripisujemo isključivo disfunkcionalnoj državi, ali ne i poremećenom društvu.

I onda, kada promijenimo državno uređenje i uvidimo da se malo toga promijenilo, da se mi nismo promijenili već da smo nastavili po svom, ako i dalje nastavimo vjerovati da je do državnog uređenja i oboljenja države, a ne do nas i oboljenja našeg društva, ako i dalje vjerujemo da nas samo jak vođa i jaka država mogu spasiti – to znači da smo oboljeli od fašizma.

Svaka država je odraz društva: kakvo društvo – takvo i stanje u državi. Ali mi ne vjerujemo ni u bolest društva, a kamoli u njegovo ozdravljenje. Mi ne vjerujemo u društvo. Mi samo vjerujemo u državu i vođu kao u jedino spasenje.

To je zbog toga što kult države postoji već dvije hiljade godina, a o društvu učimo tek posljednjih stotinjak i spremni smo odbaciti sve što smo naučili.

Davanje državi više moći, značaja i važnosti nego što ona ima rezultira uvjerenjem ili vjerovanjem da je država svemoguća, poput nekog božanstva.

Dok živi država – živjeće i oni koji su se u nju ugradili, svi koji su za nju dali svoje živote, koji su se žrtvovali za državu “na oltaru domovine”.

Koliko je samo primitivna takva vjera.

Svaka država je konstrukcija, vještačka tvorevina jer država “ne raste sama u prirodi”. Radi se, dakle, o ljudskoj ideji, tvorevini, a ne prirodnoj pojavi, no ljudi joj često pridaju gotovo natprirodne moći da nadoknade sve manjkavosti te konstrukcije.

Taj fetiš državnih simbola, ta idolatrija države, to je kult države koji je davno uveden u Evropi i na koji mi kulturološki reagujemo gotovo instinktivno. Nismo ni svjesni toga jer smo generacijama genetski programirani da odgovaramo na taj kult koji se obično sastoji i od kulta ličnosti, od divinizacije, deifikacije, apoteoze nekog vladara u božansku figuru i upošte pripisivanja gotovo božanskih moći i odlika vladarima i vođama. To radimo hiljadama godina. Taj koncept svetosti vlasti, taj religijski zanos političke moći, carske moći je rezultat višemilenijskog postojanja kulta države, kulta imperije, carske vlasti na našim prostorima. Taj kult je esencija imperijalizma koji je opet esencija naše kulture. Taj imperijalni kult države je državna religija. Naš multikulturalizam se svodi na tri imperijalna kulta države, tri Rima, tri carstva, tri cara, tri imperijalna centra čiji smo sluge i podanici bili u prošlosti.

Taj kult cara, taj vid vladavine koji se naziva i “sveto kraljevanje” ima elemente teokratije, ali to nije teokratija jer vladar ne mora vladati svojim religijskim autoritetom, sama njegova vladavina ima religijski značaj za podanike.

Taj religijski osjećaj nije patriotizam, mada ga tako predstavljaju. Patriotizam ponekad zahtijeva samokontrolu i samokritiku, odstupanje od slijepog sljedbeništva, no kult države, s druge strane, traži fanatizam, zahtijeva žrtvu, i to ljudsku žrtvu.

To je fašizam. Fanatični fatalistički kult države.

Antifašizam je borba protiv fašizma, ali anarhizam, tj. slobodarstvo tu ide još dalje. Slobodarstvo nije samo fizička borba protiv kulta države, već ideološka, intelektualna, duhovna borba protiv kulta države koji zavodi narode u smrt tražeći i uzimajući ljudske žrtve. Slobodarstvo je duboko nevjerovanje u drevno državno božanstvo tj. božanstvo države, kao i nevjerovanje u božanstvo vođe. Slobodarstvo nije samo neprihvatanje državnog autoriteta, već neprihvatanje kompletnog ćudoreda koji se temelji na konceptu države kao svetinje, zato što on podrazumijeva ideju “svete vlasti” koja je slobodaru neprihvatljiva. Slobodarstvo ne prihvata takav ćudored i sistem vrijednosti, a samim tim ni optužbu, osudu ili krivicu za izdaju državnih svetinja. Slobodarstvo odbacuje svaki oblik patroniziranja, porobljavanja i ugnjetavanja individue i slobodoumlja.

Slobodar, liberter, anarhista je poput ateiste kada je kult države u pitanju. Slobodar jednostavno ne vjeruje u državu, u njenu “svetinju”. Slobodar je nevjernik fašističkog, imperijalističkog, nacionalističkog kulta države. Prihvata činjenicu da postoji predstava države kao što postoje statue božanstava, hramovi, sveštenici, odore, obredi, rituali i žrtve posvećene tim božanstvima, ali ih slobodar ne smatra svetim, ne osjeća potrebu da ih slijedi, ne prihvata ih nego odbacuje obavezu da im se klanja, da upražnjava te obrede koji se u početku mogu činiti bezazlenim, nazivati banalnim nacionalizmom. No to slobodara ne čini neprijateljem društva, već samo trijeznim i budnim nevjernikom kulta države, nekim ko odbacuje fetišizam i idolatriju države.

Slobodar je kao anti-etatista često doživljavan kao “državohulnik” zato što ne vjeruje u zablude kulta države, u njegovu propagandu. Ne smatra da su ni vođa ni država uzvišeni na bilo koji način, ne prihvata tu hijerarhiju moći, ne doživljava ih sveprisutnim, svemoćnim, ne misli da trebaju upravljati sudbinama ljudi, imati vlast nad društvom, nad ljudskim životima.

Slobodar zahtjeva samoupravu i aparat koji služi društvu. Civilni servis. Slobodar se odbija prepuštati religijskom političkom zanosu vezanim za kult države, pa čak i u borbi protiv njega ne pada u zamku kreiranja kulta antidržave jer to smatra degradirajućim, porobljavajućim kako za duh, dušu i um pojedinca, tako i za cjelokupno društvo.

Slobodar je posvećen čovjeku, čovječnosti, emancipaciji, individuizaciji, međuljudskim odnosima, zajednici i slobodnom, egalitarnom društvu, društvenom blagostanju, samoupravljanju, sigurnosti, zdravlju, slobodi, miru, jednakosti.