Zbog nepostojanja Centra za antropološka i etnološka istraživanja, a ni postkolonijalnih studija, ne postoji ni znanje ni svijest o određenim pojavama u ovoj zemlji koje možemo vrlo lako pogrešno smatrati novim i neobjašnjivim.

Sukob nije oko zemlje kao obradivog tla. Zemlju, kako vidimo, narod sve manje koristi. 70% poljoprivrednog zemljišta leži neiskorišteno već trideset godina. Zemlju danas ne obrađujemo, zemlju zagađujemo. Sukob je oko zemlje kao simbola. Oko simboličnih teritorija definisanih državnom granicom koja opisuje siluetu, tj. oblik države koji onda postaje amblem, simbol države ucrtan u kolektivnu memoriju i svijest naroda.

Država je pravi fetiš (od lat. facticius, umjetan). Zato fašisti i nacionalnisti, kada žele uvrijediti jedni druge, vole reći da je država ovih drugih umjetna, vještačka tvorevina. I svi su u pravu, i to na više nivoa.

U etnologiji fetiš je predmet za koji određena zajednica vjeruje da ima nadprirodne moći. Fetišizam pripisuje predmetu “urođenu” moć ili vrijednost, magijsko, čarobno ili božansko značenje koje materijalni predmet ne posjeduje. Marks je koristio pojam “fetišizma robe” kako bi označio vjerovanje kapitalističkog potrošačkog društva da predmeti, stvari, kontrolišu društvo, da utiču na ponašanje i djelovanje čovjeka, umjesto obrnuto. Država kontroliše društvo samim svojim postojanjem kao “javna stvar”, kao predmet svakodnevne diskusije i polemike. Država je fetiš koji ima veliku moć, magično pa i božansko značenje za nepismene, neobrazovane ili polupismene narodne mase koje se predaju idolatriji nesvjesni toga.

Fetišizam je najprimitivniji oblik religije i osnova je staroegipatske religije, i uopšte religije staroga svijeta. Krv je bila moćan fetiš ili pak bitan sastojak fetiša. Otud žrtvovanja na oltarima, kako životinja, tako i ljudi u drevnim religijama. Ljudska žrtva nije prestala do dan-danas. Samo je legalizovana i kamuflirana. Mi danas imamo fetiš države, “krvi i tla” i žrtvovanje za domovinu. Patriotizam i nacionalizam je u BiH prilično povezan sa religijom. Rat koji se vodio u BiH je brzo bio prerastao u vjerski rat i vođen je sa vjerskim zanosu na svim stranama. Ako povežemo državu, religiju i prinošenje ljudske žrtve “na oltaru domovine” možemo prepoznati eho imperijalnog kulta države, cara, božanske vladarske dinastije, tzv. civilne religije ili pak kulta legionara koji je preživio ili oživio u određenoj formi ekstremnog nacionalizma danas, a ponajviše klerofašizma u kojem religija i njeni sveštenici služe državi i vladaru, opslužuju nacionalni hram državne religije, imperijalnog kulta države i vladara, božanske i bogomdane vladajuće dinastije. To je bio populizam prije dvije hiljade godina. Na taj način se nekoć vladalo u Rimu, Persiji, Egiptu…

Klerofašizam je današnja državna religija ili boljerečno religija države koja se zasniva na fetišizmu države. U regiji imamo vladare koji u ime svoje državne religije i svog održavljenog (državotrovnog) naroda, u ime narodne vjere i uvjerenja, nacionalne države, gledaju da vladaju dovoljno dugo dok ne postanu suvlasnici države, ili vlasnici svoje privatne države i na kraju legalizuju totalnu rasprodaju prirodnih resursa od kojih će se obogatiti oni i njihovi potomci.

Ti “naši vladari” su pijuni u globalnoj privatizaciji “commons-a”, zajedničkih dobara čovječanstva: šuma, mora, rijeka, zraka, zemlje, vode, nafte, vatre. Oni su lokalne siledžije, plemenske poglavice koje će prodati zemlju i resurse za klikere, za staklene perle, za “fiat novac”, kao što su to činili mnogi drugi prije njih. Ali pošto je “doba imperija” prošlo i pošto su “velike sile” morale poštovati suverenitet demokratskih nacija koje su prethodno ohrabrili na samostalnost, na ratove i pobune kako bi se oslobodile imperijalizma i komunizma, kako bi se “rebalkanizirale” i ostale same u kandžama novih imperijalnih predatora – bitno je zadovoljiti formu, a to je dobiti demokratski legitimitet na izborima da se zemlja rasproda. Tako se “demokratski” formira marionetska vlast koja će učinili legitimnom “totalnu rasprodaju”.

Zbog toga kažem: sukob nije narodni i nije oko zemlje jer zemlju napuštaju svi. Sela su prazna i polja su pusta.

Sukob nije ni državni, ali jeste oko države: ko će se domoći pečata da zvanično rasproda rijeke, polja, livade, jezera, šume, resurse i uzme svoj procenat, da sve razgrabe i na kraju ostave pustinju iza sebe i to “sve po zakonu” – zakonu džungle.