Velika greška i zabluda je postavljati građansku državu kao cilj. Građanska država nije cilj. Cilj je građansko društvo: reintegrisano, pluralističko bosanskohercegovačko građansko društvo. A građanska država je samo sredstvo. Sredstvo koje ne znamo koristiti upravo radi toga što je postalo sebi cilj. Samom sebi svrha. Populistički fetiš, simbol, totem, kult.

Socijalna država je dobar i važan cilj, ali mora biti sredstvo raspodjele bogatstva ugroženim socijalnim grupama, a ne sredstvo kupovine glasova i formiranja biračkog tijela od strane političkih partija.

Pravna država je dobar i važan cilj, ali pravna država je sredstvo vladavine zakona, vladavine prava. Političke partije ne mogu obećavati u predizbornim kampanjama pravnu državu i vladavinu prava – to mora nezavisno pravosuđe, a da bi pravosuđe bilo nezavisno političke partije se ne smiju miješati u njega.

Isto tako je pogrešno građansku državu poistovjećivati sa i svoditi na: “jedan čovjek – jedan glas”. I SAD je građanska država, ali izborni sistem je elektorski i kao takav je ustavna kategorija. (Da je “jedan čovjek – jedan glas” (tzv. “popular vote”), Hilari bi bila predsjednica umjesto Trampa.)

No i to poređenje sa SAD na mala vrata uvodi prezidencijalizam, tj. predsjedničku demokratiju u politički diskurs u BiH, a mi bi se trebali boriti za predstavničku demokratiju i parlamentarizam jer tu je najveća boljka naše demokratije: u poluzatvorenim stranačkim listama i parlamentarcima bez ličnog integriteta, kao i činjenici da se predsjednici stranaka kandiduju za članove predsjedništva kako bi “povukli” stranačke liste, umjesto da kandidat za predsjedništvo bude nestranački, ili da mora istupiti iz stranke kada preuzima dužnost jer predsjednička ili bilo kakva stranačka funkcija, pa čak i samo stranačko članstvo je sukob interesa koji ne dozvoljava da taj predsjednik bude “predsjednik svih građana” i da radi u interesu svih građana, pa čak ni jednog naroda, sve dok je član, a pogotovo predsjednik jedne stranke.