Nije da sugerišem vjerskim poglavarima, ali s vremena na vrijeme je dobro prisjetiti se nekih ljepih stvari koje krase civilizaciju, kao npr. jednog zanimljivog izraza iz jedne od svetih knjiga, a koji glasi: “narodi knjige“. Kako lijepo zvuči, čak i kada ne znamo njegovo izvorno značenje.
Radi se, naime, o “nazivu koji se u Kur'anu koristi za sljedbenike abrahamskih religija koje su starije od Islama, specifično za Jevreje i hrišćane”.

Možda griješim, možda se grdno varam ako pretpostavljam, onako laički, a i logički, da je taj abrahamski Bog imao neki “veliki i vječni plan” čim je tolike “narode knjige” sabrao u ovu nesretnu zemlju, u ovaj nesretni grad Sarajevo (u kojem svjetski ratovi počinju, a, kako se čini – nikada ne završavaju) da žive složno, u miru, u “bratstvu i jedinstvu” pod jednim krovom, pod zajedničkim “nebom na četiri vode“.
Sumnjam da ih je tu sakupio da uživa u prizorima njihove svađe, tuče i ubijanja kao neki perverzni i krvoločni Cezar u nekoj rimskoj areni.

Kažem, nisam ekspert ni za jednu specifičnu religiju, ali kada čovjek pogleda svojim očima i razmisli svojom glavom, kao obični i ravnopravni građanin ove zemlje i ovog grada, kao građanin svijeta, stanovnik ove planete, kao pripadnik ljudskog roda, pa čak i kada sa sekularne distance analizira taj “urbani historijski pejsaž” koji nas okružuje u ovom gradu, samo budala ne bi vidjela obrise nekog “šireg vječnog plana”, neke “namjere”, neki “božanski dodir” da se tako izrazim. On je tu, bez obzira da li ga mi u svojoj ograničenosti interpretirali i tumačili sebi kao prokletstvo ili blagoslov.

Ne praktikujem ni jednu vjeru, ali, Bogami, nešto tu ima. I nepismen bi tu nešto nazreo i razabrao, a kamoli “književnici”, “pametni knjiški ljudi” i “narodi knjige” kojima smo okruženi. Potrebna je čelična volja i potpuno odsustvo savjesti i obraza da ubijedimo i sebe i druge u suprotno. Doduše, možda to “svi vide, a niko da prizna”, kao što pjesnik to reče. A možda to svi znaju i podrazumijevaju, pa zato niko ne osjeća potrebnim da naglas ponavlja i dosađuje bespotrebno. Možda misle da nije njihovo da to pričaju, da nemaju “ovlaštenje”… Ko će ga znati. Čudni su putevi gospodnji, štobirekli, a čini se da su svi ti putevi mnoge vodili i doveli u Bosnu i Hercegovinu i u Sarajevo u proteklih pola milenijuma.

Malo se o tome priča, a toga treba biti svjestan. To treba štovati i poštovati: to da nismo “sami u svemiru”, da ima i drugih kojima ova zemlja i ovaj grad pripadaju i koji pripadaju ovoj zemlji i ovom gradu. Čestitih. Vrijednih. Pismenih. Pametnih. Dobrih. Ima ih koji ovu zemlju smatraju svetom. Ima ih i koji ovaj grad smatraju svetim. Nijedan drugi. Ima ih koji nemaju druge vjere osim te svoje “Bosanske vjere” u ljubav, u mir, u “bratstvo i jedinstvo”.

Ako malo razmislimo, moramo priznati da je njihova vjera najveća i najtvrđa vjera, jer oni praktično vjeruju u “nemoguće”; tj. u ono što većina (a velika većina te većine su veliki vjernici, konzervativci, nacionalisti) praktično smatra nemogućim. Postoje ljudi koji vjeruju u takvo “čudo” koje i najveći vjernici smatraju nemogućim, a to je miran suživot, convivencia, ne samo pomirenje, već i ljubav među ovdašnjim narodima.

Koliko sam shvatio čitajući svete knjige tzv. “abrahamskih religija”, monoteistički Bog obično izabere takve: one koji vjeruju u nemoguće, tj. one koji nevjeruju u postojeće.

Nisu li upravo ti “nevjernici”, i “bežboznici”, ti “otpadnici” koji su ateisti samo zato što ne žele birati sebi plemenski kult i božanstvo, što ne žele dijeliti ljude, distancirati se od drugih, ne žele biti partikularisti, ne žele sektašiti, ne žele se ponašati kao politeisti, ne žele dijeliti ni nebo ni zemlju, a ni ljude po vjeri, već žele pripadati nečemu univerzalnom, ljudskom, zapravo najradikalniji monoteisti od svih?

Dovoljno je podsjetiti se da je radikalni monoteizam u suštini 99% ateizam, tako da je veća sličnost između ateizma i monoteizma nego što su razlike između paganskih plemenskih i nacionalnih kultova države i državnih religija danas.

Nastaviće se.