Od reagovanja i kontriranja nema nikakvih konkretnih rezultata. Najlakše je biti “usamljeni kontraš i reakcionar iz mase” u javnom prostoru. Najlakše je biti “neki tamo lik iz rulje” u dnevnoj politici upravo zato što prvom sebi u svojoj samopravičnosti, a pod okriljem “samobitne nebitnosti”, dopuštamo i opraštamo sve ono što nikako ne praštamo i najviše zamjeramo onima koji su službeno i zvanično “bitni”.

Arogancija, a naročito sloboda koju rezervišemo za sebe i podrazumijevamo u svom aktivizmu i djelovanju – nije jednaka onoj koju priznajemo i tolerišemo drugima i upravo ta isključivost, netrpeljivost, netolerantnost, mnoge isključuje iz demokratskog procesa. Sloboda ne može biti privilegija nekih, zaslužena, naslijeđena ili stečena. Sloboda je ustavom zagarantovano individualno pravo svih građanki i građana podjednako bez obzira na njihovo porijeklo, pripadnost, vjeru, uvjerenje, itd.

To što pluralizam, dogovor i kompromis smatramo slabošću, popuštanjem, kukavičlukom, čini od nas militantne i isključive ekstremiste, a ne aktiviste. Pogotovo ne demokratske predstavnike.

Upravo to što ignorišemo i omalovažavamo parlamentarnu demokratiju nas ne čini samo neorganizovanim i nedoraslim protivnicima organizovanom kriminalu i njegovom režimu, već i njegovim saučesnicima jer upravo to isto čine i oni kako bi zarobili državu – urušavaju ustavnu i parlamentarnu demokratiju.

Doduše, otkud znamo za koga rade botovi koji poziraju kao “obični građani” i aktivisti. Otkud znamo na čijem su platnom spisku.

Demokratski predstavnici imaju potrebni legitimitet i “težinu” koju često ne znaju koristiti ni oni, ni njihova baza, njihovi birači. Oni prije svega moraju biti “baždareni” za pluralizam, za uvažavanje tuđeg stava i mišljenja, za pregovore i dogovore, za parlamentarizam, a ne isključivo za debate, svađe i polemike, pogotovo u našoj konsocijacijskoj demokratiji.

To jeste najgori mogući oblik demokratije koji se koristi u postkonfliktnim društvima, ali mi nismo ni prvi ni jedini na svijetu koji imaju takvu demokratiju, te upravo iz tog razloga moramo biti odgovorni i pažljivi, nikako isključivi i bahati, ako želimo dobro ovom društvu, ako ga želimo izgraditi u građansko društvo.

Agonizam je taj koji je bitan i poželjan: otvoreno, pa čak i emotivno javno suočavanje stajališta nam je potrebno u parlamentima da se nezadovoljstvo ne bi gomilalo u javnosti i ispoljavalo vanparlamentarno, da bi se smanjile tenzije u društvu, da bi se konačno postavila prava pitanja i najvažnije stvari došle na dnevni red, ali agonizam podrazumijeva parlamentarni dijalog, a parlamentarni dijalog podrazumijeva zajedničko pronalaženje rješenja i postizanja dogovora.

U svakom slučaju, sudbina društva se mora rješavati u njegovim skupštinama i parlamentima, a ne vanparlamentarno, u “crnim parlamentima”, na privatnim platformama društvenih mreža, portalima, na televizijskim emisijama, po hotelima, restoranima i spa centrima.

Parlamentarizam zvuči dosadno i suhoparno zar ne?

Najveća i najčasnija borba danas u našoj zemlji je borba za parlamentarizam, za parlamentarnu, ustavnu, liberalnu demokratiju. Svi oni koji na bilo koji način slabe, potkopavaju i ruše parlamentarnu, predstavničku demokratiju ne čine dobro ovom postkonfliktnom društvu, neprijatelji su građanskog, slobodnog, pluralističkog i otvorenog društva.

Sudbina države i društva se ne smije rješavati vanparlamentarno, raznim peticijama, u zatvorenim krugovima podjeljenog društva, već se o “javnoj stvari” (res publica) mora odlučivati javno – na skupštinama i u parlamentima. Tamo se na sjednicama treba iznositi sav prljav veš, svo smeće koje se nagomilalo u društvu, a društvo mora biti reintegrisano (jednako kao što navijači različitih timova nakon utakmica nastavljaju živjeti normalnim društvenim životom). Građani moraju znati da postoje parlamentarci, zastupnici i predstavnici koji ih predstavljaju u skupštinama i parlamentima kao arenama demokratije.

U međuvremenu naravno da imamo pravo i slobodu promovisati svoje ideje, stavove i uvjerenja u javnosti, na društvenim mrežama, putem nevladinih organizacija, udruženja građana.

Imamo pravo zahtijevati od svojih predstavnika i stranaka za koje smo glasali na izborima da zastupaju te naše ideje, stavove i uvjerenja u parlamentima i skupštinama, ali nemamo pravo to isto zahtijevati od onih za koje nismo glasali, a pogotovo ako uopšte nismo glasali, ako zagovaramo bojkot izbora, apstinenciju, ako ne prihvatamo demokratiju i čitav demokratski sistem, ako se smatramo “apolitičnim”, itd. Onda ispadamo licemjeri, agitatori i smutljivci, prevaranti, pa čak i ako to sve činimo iz najboljih namjera i uzvišenih ideala.

Ako nas u suštini interesuju i politika i vlast, a to ne želimo ni sebi ni drugima javno priznati zato što imamo razvijene predrasude prema politici i “političarima”, onda to moramo sami sa sobom raščistiti jer očigledno imamo neriješen unutrašnji konflikt koji rezultira kognitivnom disonancom, a samim tim i kontradiktornim izjavama i aktivnostima. Ako pak samo želimo te iste ambicije drugima javno ogaditi kako bi stvorili prostor za sebe, to je onda stara strategija ili fenomen, pojava koju svi poznajemo i prepoznajemo bez obzira koliko je nastojali sakriti, negirati i bez obzira koliko je ona podsvjesna ili nesvjesna.

Bilo kako bilo, iskreno ili ne, javna borba za društvenu pravdu je najlakša i daje veoma male ili nikakve rezultate. Svodi se na svakodnevno “lajanje na zvijezde“, na tzv. “političare”. Srećom, u liberalnoj demokratiji ta “zvijezda možeš biti ti“, ali zašto bi iko htio biti dežurni krivac za sve, vreća za šutiranje i liječenje frustracija kada može da uživa u zoni komfora samopravičnosti i da svakodnevno javno linčuje i žrtvuje po jednog “jarca” ili “kozu” na nekom oltaru-portalu, forumu ili drugom hramu društvenih mreža? Potpuno razumijem taj poriv jer to je najslađe. I sam sam se naslađivao dopaminom i takvim stvarima, uživao u doskočicama, u rekla-kazala, u svemu što se priča, o čemu mahala i čaršija bruji. To je svijet za sebe i posve legitimno djelovanje, ali nije odlučujuće.

To se sve mijenja kada se ukaže potreba za “roditeljskom pažnjom“, ako me razumijete. Onda čovjek shvati da mora biti kreativan i konstruktivan iz petnih žila, da je vrijeme jalovog prepucavanja, podbadanja i dobacivanja sa strane prošlo, da se više nema vremena za te gluposti, da je to luksuz koji sebi ne možemo priuštiti, već da neko mora ozbiljno povući naprijed.

No, primijetih da, kada treba napisati, predložiti, pogurati i progurati konkretne zakone, mjere i rješenja, kada treba zasukati rukave, pognuti glavu, trošiti oči i zaroviti se u taj posao na nekoliko godina, preuzeti inicijativu i odgovornost, uistinu se uhvatiti u koštac sa problemom u ime svih onih vrijednosti, principa i ideja do kojih deklarativno držimo i koje podrazumijevamo – odjednom nema previše onih koji su se spremni posvetiti tom mukotrpnom zadatku, a koji zahtijeva čeličnu volju i živce u ovoj zarobljenoj državi.

Ko će se prihvatiti javne odgovornosti i odreći bezbrižnosti, privatnosti, slobode, zezancije, rahatluka, kafenisanja i prokrastrinacije? Valja učiti pravilnike, poslovnike, zakone, ustave, uređenje, nadležnosti, procedure, valja pohvatati konce i povući lađu uz vodu, društvo iz regresije, kao pravi burlak. Tek onda postaješ Don Kihot, kako te vole nazvati ovdašnji ljudi, jer najteže je unutra, u blatu, u glibu, u mulju zarobljene države napraviti bilo kakve pomake. Teško da ti to može poći za rukom, a da se nekom ne zamjeriš, ne pomrsiš konce, ne staneš na žulj, dok te istovremeno svi koče i otežavaju ti.

“Ko su to “svi”? šta izmišljaš! Šta se vadiš?!” – napisaće agresivni bot i pokazati vrh ledenog brijega tih konzervativnih snaga koje čine sve da održe za njih ugodni i profitabilni “status quo” razbojničko-profiterskog neoliberalnog konzervativnog borderline klerofašističkog režima koji vlada već trideset godina uz blagoslov EPP porodice iz EU.

Nisu to samo plaćeni režimski botovi i mediji koje finansira kapital stranih diktatura i privatnih korporacija, domaći izdajnici i plaćenici koji te šutaju nogama i prikazuju nesposobnim, neproduktivnim, neaktivnim (a ti nemaš vremena ni želje da im javno odgovoriš na klevete, da ih tužiš, da im se nagovoriš jer si više nego svjestan da im je cilj distrakcija, da to i čine samo da pogubiš živce, da izgubiš nit i koncentraciju, da ne dođeš do svog cilja, da ne proguraš svoje), već je najvažniji dio tih konzervativnih snaga ta “siva eminencija” koju javnost ne vidi, ta avet hodnika i kancelarija naših državnih institucija, ta hobotnica, “duboka država” doživotnih stranačkih uhljeba koji su zapekli i zakrčili protok bilo kakvih promjena.
Ta lojalna stranačka vojska “uvedenih u prava” i uhljebljene stranačke klijentele koja svojim glasovima održava režim, a s njim i svoje plate i doplatke – oni su ti koji se bore prije svega za svoj goli opstanak, za svoje pozicije koje su dobili od režima i koje su plod lojalnosti vladajućoj partiji. Oni su ti čije face i imena ne vidite na svojim TV ekranima, niti na ekranima svojih mobilnih telefona. Oni su ti anonimni, a uticajni, skriveni aduti režima.

“Oni ili vi”, pitanje je sad!

Šta mislite koga će oni izabrati ako moraju odlučiti između vas i sebe, a oni su ti koji odlučuju o vašim dokumentima i dozvolama u ovoj zemlji? Šta mislite ko će ostati na pozicijama u ovoj zemlji kao bubrezi u loju, a ko će morati “preko grane” – oni ili vi?

Šta mislite za šta su se oni borili, ako ne za državu i svoje državne pozicije i poslove? To je sve njihov ratni i poratni profiterski plijen. Nisu se valjda borili za vas, za vaša građanska prava i slobodu, za vaša povratnička prava i slobodu?

Pa šta ste vi mislili, da vi možete raditi šta hoćete po ovoj zemlji, da se možete tek tako vratiti sa svojim diplomama, kapitalom, ušteđevinom, penzijom, sa svojim naprednm i liberalnim “zapadnjačkim” idejama i slobodno raditi šta hoćete, živjeti kako hoćete u državi za koju su se oni borili i čiji su aparat zarobili i okupirali? Ta oni su svoje živote dali za ovu državu i za svoje busije u državnom aparatu. Oni su se “ugradili”. Oni su sastavni i aktivni dio jednog organizma, jednog tijela jedne korporativne države.

Šta bi vi sad, da vam oni pečataju potvrde, dozvole i dokumente s osmjehom na licu, da vas služe, da vam budu servis, na usluzi, a vi, obični građani, da živite uživate? Pa nisu ni oni budale!

Nisu oni džabe svojim vjerskim i stranačkim liderima prodali svoje duše, posvetili i podredili svoje živote da bi vi nakon svega toga bili jednaki njima, slobodno živjeli i uživali rasterećeni u svojim apolitičkim, nezavisnim, ateističkim, agnostičkim, sekularnim, privatnim građanskim životima i biznisima u ovoj zemlji! Pa šta vi mislite ko ste?! Prije ćete vi preko grane na kraj svijeta i nazad nego što će njihovo pasivno-agresivno dupe neko pomjeriti iz fotelja, stolica i pozicija u koje je zapeklo i okorjelo.

E, vidite, oni su najjača snaga režima i najveća bolest, opasnost i prepreka za oporavak naše privrede, našeg društva i povratak naše omladine, naših ljudi u NAŠU ZEMLJU.

A protiv njih, protiv te duboke države korumpiranih službi i službenika koji vedre i oblače, čija imena svi znaju kada im treba “štela”, ali niko ne iznosi u javnost kada govori o korupciji; protiv tih niko ne diže glas ni krivične prijave, pa čak ni novinari o njima ne pišu previše zato što su veća sila i od tzv. “sedme sile”.

Zato što ti uvijek “mogu zatrebati” u opštini, u raznim zavodima, domovima zdravlja, itd, zato im se niko ne zamjera, pa čak ni šefovi stranaka.

E to je istinsko živo blato u koje tone ova naša zarobljena država, a s njim i ovo naše korumpirano društvo. Boriti se protiv njih je “sizifov posao” i čini se da smo kapitulirali u toj borbi u prvom redu zato što se ona ne vidi, a u njoj su pala mnoga velika imena izabranih i imenovanih dužnosnika koja smo do sada već i pozaboravljali. Samljela ih je ta mašina nevidljivih režimskih pasivno-agresivnih službenika osinjaka državnog aparata zajedno sa svim onim časnim izuzecima među njima, vrijednim i dobrim ljudima čiji glas su zatomili, tiho ih neutralisali, prognali, razbolili ili im napravili pakao od života.