Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine je državni praznik koji ne samo da bi trebali službeno obilježavati svi njeni dužnosnici, već bi ga trebali proslavljati sve građanke i građani naše zemlje zato što na Dan nezavisnosti mi ne slavimo samo suverenitet i nezavisnost države, već slavimo i svoj individualni građanski suverenitet iz kojeg proizilazi suverenitet države.

Država, naime, može biti “zarobljena država”, “država parija” u kojoj suverenitet imaju samo vladajuće elite, oligarsi i autokrate koji uživaju u svojoj “nezavisnosti” od volje građana, posve odvojeni i otuđeni od njihove surove stvarnosti i svakodnevnice. Upravo iz tog razloga važno je svakog Dana nezavisnosti podsjećati se da je jedna građanska država suverena i nezavisna zato što njeni građani to žele, zato što suverenitet i nezavisnost moderne građanske države proizilazi samo i jedino iz volje i individualnog suvereniteta svakog njenog građanina i svake njene građanke.

Referendumom za nezavisnost 1. marta 1992. Republici Bosni i Hercegovini su njene građanke i građani, državljanke i državljani dali suverenitet i nezavisnost. Referendum predstavlja naš društveni ugovor, a bez društvenog ugovora nema moderne države.

Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine proizilazi iz političke filozofije liberalizma i predstavlja društveni ugovor koji je osnova za Ustav Bosne i Hercegovine, ali ne samo simbolično, već i doslovno: referendumsko pitanje je u svom afirmativnom obliku postalo preambulom aktuelnog Ustava Bosne i Hercegovine.

Punoljetni građani Bosne i Hercegovine su mirnim putem, direktnom demokratijom, izjašnjavanjem na referendumu prije trideset i jednu godinu 29. februara – 1.marta 1992. svoj lični suverenitet pretočili u suverenitet Bosne i Hercegovine i time potvrdili Republiku Bosnu i Hercegovinu kao državu kontinuiteta Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine čiji temelji su postavljeni na Prvom i Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a i čije današnje međunarodno priznate granice su ustanovljene na Drugom Zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu.

Referendumsko pitanje samo po sebi predstavlja dokument državnog kontinuiteta principa ZAVNOBiH-a ali sa jednom malom, ali veoma bitnom razlikom: u referendumskom pitanju u prvom planu je građanski princip Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a i njegove deklaracije o pravima građana Bosne i Hercegovine. Naime, ako pažljivo pročitate referendumsko pitanje uvjerićete se da se u njemu Bosna i Hercegovina definiše prije svega kao DRŽAVA RAVNOPRAVNIH GRAĐANA.

Zato je važno danas reći da Bosnu i Hercegovinu nisu učinile suverenom i nezavisnom tzv. “državotvorne stranke”, već njeni građani i njeni narodi. Suverenom i nezavisnom ju je učinilo bosanskohercegovačko društvo koje je prije trideset i jednu godinu bilo dovoljno zrelo, dovoljno demokratsko i dovoljno građansko da potvrdi svoj suverenitet i svoju nezavisnost, a samim tim suverenitet i nezavisnost građanske Republike Bosne i Hercegovine.

Mi danas slavimo taj čin samopotvrđivanja jednog slobodnog i zrelog građanskog društva; proslavljamo i podsjećamo se na društveni ugovor koji su potpisali svi tada punoljetni građani i građanke odgovarajući potvrdno na referendumsko pitanje. Taj odgovor je društveni ugovor i postao je ugaoni kamen ugrađen u preambulu, tj. u temelj Ustava Bosne i Hercegovine. To praktično znači da građanke i građane Bosne i Hercegovine moramo smatrati ne samo suverenim i nezavisnim osobama, već i ustavotvornim, ili u prevodu: državotvornim, tj. konstitutivnim pojedinkama i pojedincima zato što su direktnom demokratijom ustanovili ne samo suverenitet i nezavisnost države, već i njeno republikansko uređenje koje je potom ugrađeno u Ustav.

To je ono što slobodni građani BiH danas slave slaveći suverenitet i nezavisnost svoje države. Mi slavimo svoj lični suverenitet, svoju nezavisnu slobodnu volju, svoju slobodu izbora, slobodu govora, okupljanja i dogovora, slobodu da biramo i budemo izabrani. Mi danas slavimo ravnopravnost žena sa muškarcima, mi slavimo našu građansku svijest o svom građanskom suverenitetu, o suverenitetu našeg građanskog društva, a konsekventno tome i naše države. Prije trideset i jednu godinu izglasali smo to da niko ne smije biti građanin drugog reda; rob, sluga, kmet ili podanik u modernoj državi Bosni i Hercegovini.

Taj referendumski listić je “ček” kojim raspolažu sve slobodne građanke i svi slobodni građani ove zemlje, ali koji svakodnevno moraju pretvarati u vrijednost: u jednaka individualna građanska prava i slobode, jednako mjesto pod našim zajedničkim bosanskohercegovačkim nebom, na našoj zajedničkoj zemlji i u našem građanskom društvu.

Naše društvo je prije trideset godina raspolagalo velikim brojem radnih porodica koje su u tom historijskom trenutku prerastale u slobodnomisleći srednji građanski sloj. Rezultat referenduma nam pokazuje da je od kritične važnosti – ne samo za društvo, već i za državu – jak srednji građanski sloj. Nažalost, mi smo proteklih decenija svjedočili nestajanju radnih porodica, njihovom odlasku iz zemlje zbog uništene privrede i poljoprivrede, a naročito nestajanju srednjeg građanskog sloja, odlasku obrazovanih mladih ljudi. Svjedočili smo pauperizaciji, osiromašenju stanovništva, pretvaranju radnika, zemljoradnika i srednjeg sloja u prekarijat, u siromašni sloj. Ekonomska, politička i pravna nesigurnost su rezultirale pustim selima i gradovima. U glavnom gradu se to možda manje primjeti zbog činjenice da Sarajevo ima priliv stanovništva iz ostatka zemlje, ali osjetan je nedostatak kako radne snage, tako i stručnjaka.

Problemi i razlike koje razdiru naše društvo su naizgled etnički i vjerski, ali suštinski problemi i razlike su ekonomske i klasne: stvoren je ogroman jaz između nekolicine veoma bogatih i sve siromašnijih masa. Stoga mi, kao društvo, moramo pronaći način, ali i volju, probuditi prije svega iskrenu želju u sebi samima, ali imati i dobar plan kako da ohrabrimo i inspirišemo sve naše ljude, svu našu djecu na ostanak i na povratak u Bosnu i Hercegovinu jer taj povratak i ostanak znače i predstavljaju opstanak našeg društva i naše zemlje, njihovog suvereniteta i nezavisnosti. Mi danas uvozimo preko 80% hrane dok 70% poljoprivrednog zemljišta stoji neiskorišteno. Kako može biti suverena i nezavisna država jednog društva koje ni sebe ne može prehraniti? Kako može opstati država jednog društva koje nema dovoljno zaposlene mlade radne snage i dovoljno domaće proizvodnje da napuni penzijske fondove?

Zato moramo pozivati naše radnike i zemljoradnike, naše stručnjake i umjetnike, profesore, doktore, inžinjere da ostaju, a one koji su otišli da se vrate, ali ih ne možemo više pozivati riječima i obećanjima, već ih moramo pozivati djelima. Prije svega tako što ćemo uspostaviti političku, pravnu i ekonomsku sigurnost, osigurati suverenitet i nezavisnost, prava i slobode svakog našeg građanina i građanke, poduzetnice i poduzetnika, radnice i radnika, zemljoradnice i zemljoradnika.

Zato je u ovim danima važno zajedništvo, solidarnost – građanska solidarnost koja u sebi objedinjuje i radničku, i seljačku i poduzetničku. Da bi bili građani – mi svi moramo zajednički graditi jedno humano, održivo, pravedno građansko društvo za sebe i svoje potomke. No da bi gradili takvo društvo, mi moramo čuvati i njegovati njegove temelje, a to su naša sloboda, jednakost i solidarnost, naše zajedništvo, i prije svega – mir. Moramo čuvati i sačuvati mir, kako svoj osobni, tako i društveni mir. Ne smijemo dozvoliti da nas svakodnevno potkopavaju i uznemiravaju srahovima, prijetnjama, lažima, klevetama, distrakcijama i dezinformacijama – mi nemamo vremena za to.

Ali zato imamo jedni druge i sve dok imamo jedni druge, sve dok smo zajedno – mi smo jaki, mi smo suvereni, mi smo nezavisni, samostalni, slobodni građani i građanke što namjeravamo i ostati.