Zabluda je da možemo napraviti državu koja garantuje potpunu jednakost. Utopijski ideal se vrlo brzo pretvori u distopijski košmar totalitarizma. Zamislimo npr. vladu koja garantuje svim građankama i građanima životni vijek od devedeset godina. Ko ne bi prihvatio takvu ponudu, takvo predizborno obećanje i glasao za takvu vlast? Ko ne bi prihvatio takav društveni ugovor, takvo uređenje? Ko se ne bi preselio u takvu državu i postao njen građanin?

Naravno, u takvoj državi, ako građani žele da vlada preuzme odgovornost za njihovo zdravlje i dugovječnost, onda se moraju dobrovoljno i upotpunosti podvrgnuti režimu koji podrazumijeva režim ishrane, kretanja, strogu kontrolu životnih navika, itd. Građani bi, dakle, morali pristati na potpuni nadzor i totalnu kontrolu svakog aspekta njihovih života od strane države jer u suprotnom država ne može garantovati ishod niti može biti odgovorna u slučaju da ne ispuni svoj dio društvenog ugovora.

Šta se dešava kada građani napune devedeset godina? Da li država prekida brigu o njima, da li su ti građani i građanke “slobodni da idu” ili ih država organizovano terminira, eutanizira, usmrćuje kako bi napravila mjesto za druge?

To više liči na pakt sa samim đavolom, a ne na društveni ugovor, zar ne?

Sada dolazi interesantniji dio:

Kada bi postojala takva država i takvo uređenje, siguran sam da ga, nakon nekoliko generacija, ne bi objašnjavali političkom odlukom, društvenim ugovorom, već bi ga objašnjavali drevnim narodnim ili vjerskim običajem. Neku bi ispriku ili priču već izmislili da objasnimo sebi i drugima zašto to radimo.

Često vjerujemo da kultura nastaje prirodno, da dolazi iz naroda, sa sela, da je kultura nešto plemensko i plemenito, praiskonsko, a zapravo veći dio naše kulture je nastao u imperijalnim centrima, pisarnicama, po carskim dekretima, nametnut carskim administracijama i uticao je na ovo društvo, posve ga vještački oblikovao ali je vremenom to sraslo sa lokalnim organizmom kao neka imitacija prirodnog, narodnog, običajnog. Za mnoge pojave i običaje mislimo da su bogomdane ili odvajkada, a zapravo su potekle od osvajača i njegove vlasti, od silom nametnutih zakona ili od političkih kompromisa koji su nastajali onda kada je sile “usfalilo”. Veći dio onoga što smatramo svojom kulturom je ostatak kolonijalnog nasljeđa prošlosti, a ne autentične narodne genijalnosti. Mi smo svi u nekom periodu bili robovi i podanici nekih imperijalnih osvajača koji su nas vijekovima silovali, zlostavljali i reprogramirali. Možda se zato danas tako intenzivno tješimo, liječimo komplekse i traume svojim nacionalnim mitovima i nacionalnim državama.