Mi živimo u vremenima zlostavljanja. Mi smo veterani zlostavljanja. Trideset godina se aktivno zlostavljamo. Ne vjerujem da to iko bolje zna od nas, da ikom ide tako od ruke kao nama. Mi se zlostavljamo od malih nogu i ne prestajemo do pozne starosti. Najviše se zlostavljamo od rata naovamo, fizički, seksualno, verbalno, na sve načine. I sada bi neko da zavede red poprijeko i naprečac.

Mi se žalimo, kukamo, prijetimo, zahtijevamo, insistiramo na redu. Pomalo predugo razvlačimo zato što se izvlačimo na to da taj red i zakon treba uvesti i uspostaviti vlast, bilo duhovna ili svjetovna, a ne mi sami, pa se onda poslije bunimo i pitamo što nam se ta duhovna i svjetovna vlast petljaju u privatne živote, ali zato podrazumijevamo da se jedni drugima petljamo u privatne živote. Tražimo odgovorne na pozicijama, ali ne i u sebi i među sobom. Upiremo prstom u sve i sva, ali ne i u sopstveno biće.

Sve je velika zlostavljačina, besramlje, bespravlje, bezakonje, nikakvog reda i pravila, ni pisanih ni nepisanih. Sve se pomiješalo. Kako ako su svi veliki vjernici i konzervativci, tradicionalisti sa pametnim telefonima?

Ponekad mi se čini da sam mnogo konzervativniji od njih. Ima trenutaka kada zaista vjerujem da stari i mladi ne trebaju previše da se miješaju, da svako treba sa svojom generacijom i rajom: mladi da poštuju starije, a stariji da poštuju nečiju mladost, da ih puste da žive i uživaju u mladosti i ludosti jer na njih je sada red da je prožive.

Ne kažem da stariji ne mogu dati pokoji savjet, kada ih mladi pitaju. Ne kažem da ne treba da im prenesu neka znanja i iskustva, da im posluže, već kažem da ne moraju na silu da se druže. Svako ima svoju priču, a priče mladih i priče starih često ne idu zajedno.

Isto je sa muškarcima i ženama. Ima muško i ima žensko društvo. Ima kad se nađu drugovi i ima kad se nađu drugarice. To su dva različita svijeta, tematski.

Ne ide da se nazor miješaju jer onda ne smiješ neke stvari naglas reći. Iz pristojnosti. Jednostavno nije red. Savjest nam to govori. Mi u suštini imamo savjest. Korektni smo, ali ta korektnost je ne mora biti politička. Ne moramo politizirati naše biće, našu savjest, naš bitak, zdrav razum, da bi bili korektni prema drugima. Ne moramo slušati sveštenike političke korektnosti, već sopstvenu savjest koja je već u nama. Niko nema kopirajt i monopol na zdrav razum.

Nije to segregacija: jednaki ali odvojeni, to je ponekad i prirodni red. Civilizacijska tekovina. Moraš razdvojiti stvari. Ne vršiš nuždu u istoj prostoriji u kojoj jedeš. Razdvojen prostor: ima spavaća soba, ima dnevni boravak, ima kuhinja, ima kupatilo. Sve razdvojeno. Ima odvojen muški i ženski WC, ne zbog segregacije, već je takav red. Osjećamo se komotnije i slobodnije tako. To su neke društvene konvencije do kojih smo došli i koje funkcionišu. Sada bi da uvode red, da mijenjaju svijet, a zapravo stvaraju nered, kao i svi prije njih koji su to radili.

Zbrka je nastala kada su neki priučeni aktivisti počeli filozofirati na svoju ruku i vršiti društveni eksperiment forsirajući politike prevaspitavanja, pogrešno shvatajući Gramšijev kulturalni marksizam, ideološki tumačeći i predstavljajući neke tekovine civilizacije kao negativne i nepoželjne, pa čak i same tekovine revolucije, jednakosti, zdravog razuma, logike. Zbrka nije nastala kada su oni koji nisu vični razmišljanju počeli da misle, jer to je dobro. Zbrka je nastala kada su takvi umovi prestali da propituju, kada su prestali da se pitaju, a počeli zahtijevati da se oni pitaju. Kada su počeli da nameću svoje odgovore koje nisu dobro i do kraja promislili.

Ponekad mi se čini kao da su sociopate odlučile “popraviti društvo”, osobe koje nikada nisu imale najboljeg druga ili drugaricu, koje nikada nisu naučile da se druže niti znaju nešto o ljudskoj vrsti, ljudskoj zajednici, kako iz sopstvenog iskustva, tako ni iz knjiga; osobe koje kao da nikada nisu imale i živjele uspješnu, ispunjenu i harmoničnu ljubavnu romansu, vezu ili porodicu. Ponekad mi se čini kao da su te osobe sebi dale zadatak da “poprave svijet” i počele su čak i neke prirodne i urođene međuljudske odnose gledati kao društveni konstrukt, kao seksizam, ageizam, i sl.

Htjeli bi da diriguju ljudskim životima, a nemaju ni sluha ni osjećaja za bioritam.

Njihov metod je bio da ideološki i nazor naguraju muškarce, žene i različite generacije na kamaru i uspostave totalni nadzor i kontrolu u toj njihovoj laboratoriji društvenog eksperimenta, što je po sebi hijerarhijsko društvo, obzirom da su sebe stavili iznad svih nas i sada, evo, osjećamo posljedice tog “progresa” koji nije progres, koji je totalni promašaj, neuspjeli društveni eksperiment koji su vodili posve arogantni, ignoratski, ideološki zadojeni i zaluđeni ekstremni idioti koji, izgleda, ne poznaju ni ljudsku vrstu ni društvo, ni psihologiju ni logiku, niti imaju sluha za čovječnost, niti imaju takta, niti imaju mjere, niti imaju osjećaj za bioritam.

Mislim da su pretjerali i mislim da im moramo odlučno negirati moć i vlast nad nama jer nas zavađaju, samo ovog puta ni klasno, ni rasno, ni etnički, ni nacionalno jer oni nisu narodni gospodari, oni su npr. “rodni gospodari”, i to veoma rigorozni, nemilosrdni, despotski, autoritarni kao i mnogi drugi prije njih.

Oni su iznad svih nas, “običnih smrtnika” u svojoj hijerarhiji moći i znanja. U svojoj halucinaciji idealnog inkluzivnog društva jednakosti oni su sebe postavili na vrh, na vlast i mogu nas baciti u tamnice, mogu nas ostaviti bez posla, bez imovine, bez karijere – preko noći.

Kao slobodaru, meni je strano i neprihvatljivo klanjati se bilo kakvom ljudskom i zemaljskom gospodaru i odbacujem bilo kakve zvanične dogme. Mislim da je opasno da bilo ko ima takvu moć nad bilo kim.

Mislim da je to strahovlada, tiranija, despotizam i teror i mislim da se ti ljudi koriste doktrinom “zavadi pa vladaj”. Gurnuli su sve na kamaru, natjerali ljude da razbiju svoje privatne krugove, da napuste svoju intimu, privatnost, individualni izbor i slobodu, da ih iznesu na ulicu, u javnost i u procesu su generalizirali i pretvorili privatne i slobodne individue, građanke i građane u grupe, u kolektivitete, u etikete, tipove, stereotipe, umjesto da su ih individuaizirali i oslobodili toga.

Direktivama i politikama su prvo na silu pomiješali, a potom zavadili stare sa mladima, muškarce sa ženama, prvo insistirali na jednakosti kako bi eksploatisali razlike, trenja, i profitirali na njima, lakše upravljali, kontrolisali i vladali, kao i svi drugi prije njih. Ništa novo pod kapom nebeskom. Najstariji trik od svih je nagurati ljude u jedan prostor i sačekati da izbiju sukobi i nesuglasice, a potom se uspostaviti kao snaga reda i mira, kao vrhovna vlast: duhovna ili svjetovna, sudska, zakonodavna, izvršna. Kao dušebrižnici, vladajuća klasa, sveštenstvo, monopolizirati silu, red i mir, ubirati poreze i naplaćivati posredovanje u društvenim i porodičnim sporovima. Tako se ponašaju paraziti društva koji vladaju i kontrolišu društvo, a ne žive sami istu društvenu realnost i društveni eksperiment koji pri tom izvode.

Zato moramo nastaviti borbu protiv onih koji nam to čine – koji nas zavađaju i zagađuju i na tom našem sukobu profitiraju. Moramo se boriti duhom, rječju, glasom razuma protiv onih koji bi da spaljuju na lomačama, koji bi da linčuju koji bi vodili na giljotine. Nije to ni prava ni istinska ni kompletna revolucija. To je još jedna revolucija koja ubija, koja pravi logore, gulage, koja spaljuje, guši.

To nije moja revolucija. Ja nisam polovni revolucionar koji stanuje u svojoj isključivosti gradeći na njoj svoje “inkluzivno društvo”. Takva revolucija je nekompletna revolucija.

Ne želim nikoga spaljivati na lomačama osim iluzija i predrasuda, poroka, loših navika i osobina kojih se svi nastojimo osloboditi.

Ne želim nikoga kamenovati. Ni drvlje ni kamenje, već samo izraziti svoje ogorčenje, mišljenje, razočarenje nadajući se da će promijeniti one kojima je upućeno, na bolje. Da ćemo se razumjeti, sporazumjeti, smiriti i pomiriti.

Ako želimo nove vrijednosti i princip jednakosti onda ga prvo moramo spoznati. Moramo spoznati šta je to istinska promjena u nama samima.

Svi smo grešnici. Počnimo od toga. To je dobar početak. Svi smo griješili, svi griješimo i niko nije bez grijeha da bi bacio prvi kamen. Oko toga ćemo se svi složiti, ako imamo trun savjesti i razuma.

Mi možemo i trebamo i moramo ukazivati na greške, ali bratski, prijateljski, dobronamjerno, u dobroj vjeri, a ne koristiti i zloupotrebljavati tuđe greške protiv njih, ako im uistinu želimo dobro. Ne smijemo ih ucjenjivati njihovim greškama. Moramo dopustiti drugom mogućnost da se pokaje, pa čak i iskupi. Ako smo toliko dobri, vješti, vični u uočavanju tuđih grešaka – da li smo jednako dobri, vješti, vični u uočavanju sopstvenih? Ako jesmo, da li smo jednako dobri, vješti i vični u praštanju tih grešaka, kako drugima, tako i sebi? Moramo se naučiti se tom procesu – šta sa greškama kada ih uočimo, kada upozorimo, kada ih objavimo? Koje od njih se mogu oprostiti, koje su neoprostive i zašto? Da li se mogu okajati? Mi moramo naučiti kako individualno, tako i kao društvo jer bez toga nema katarze, nema pročišćenja, nema čistote, ni lične, ni društvene. Zalud provodimo “etičko čišćenje” ako u procesu okaljamo obraz, uprljamo ruke, onečistimo dušu i duh. Kakvi ćemo pobjednici biti ako činimo drugima ono isto što su oni činili nama? Onda nismo pravednici, ni duhovni ni moralni pobjednici, onda smo saučesnici u istom i zajedničkom zločinu samo što je jučerašnja žrtva postala krvnikom danas. Ništa se nije promijenilo osim uloga, ali komad je isti, hijerarhija je ista.

Svi smo na iskušenjima i moramo se učiti na sopstvenim i tuđim greškama – i ne griješiti više. Uputiti jedni druge, širiti vijest, svijest i znanje o tome. Naučiti slušati svoju savjest.

To je revolucija na koju pristajem.

Nikoga ne smijemo bacati pod noge, već ga dizati iz blata, otimati ostrašćene njihovim zabludama i porocima. Liječiti bolesne. Činiti da slijepi progledaju.

Ne smijemo zlostavljati zlostavljače jer time perpetuiramo zlo. Moramo pomoći jedni drugima da ga pobjedimo u sebi, u društvu. To je revolucija.

Valja nam proizvoditi dobra, a ne zlo. Moramo imati dovoljno pažnje, ljubavi i dobara za sviju, a ne otuđenja, mržnje i zla.

Valja nam raditi, a ko radi taj i griješi.

Ljudski je griješiti, a mi smo ljudi, osim ako ne tvrdimo suprotno. Naviknimo se na to i ispravljajmo greške. Ne kažnjavajmo i najmanje greške, već ih opraštajmo i ispravljajmo zajednički, usput, u hodu, ako zbilja želimo bolje i pravedno društvo, a ne ličnu osvetu, totalnu kontrolu, iživljavanje, zlostavljanje i cjepidlačenje.

Budimo na tom putu otvorena uma, inkluzivni, blagi, lagani i vedra duha. Ne sudimo ljude, već osobine i događaje. Ne progonimo čitave porodice i narode, već zle i nečiste duhove, ideje i ideologije koje nas decenijama, vijekovima drže u opsadi i vlasti.

Borimo se na planu koji nije fizički, materijalni, već duhovni, filozofski, metafizički. Borimo se blagom rječju, slovom, logosom, duhom i razumom. Jer nema ništa ljepše i čistije od suze osobe koja je duhom i razumom spoznala svoju dušu i svoje greške, koja je spoznala da se ogriješila o sopstvenu dušu tako što se ogriješila o druge u ovom kaotičnom nesporazumu od svijeta. I praštajmo puno, i sebi i drugima, oprostimo, umijmo se, operimo se “dolje” i nastavimo bolji, čistiji, vedriji, mirniji, mudriji, zreliji.

Ali za to su potrebni uslovi, društveni uslovi, a osnovni uslov je vedar, miran i spokojan duh i zdrav razum koji mora prevladati osobom i zavladati društvom.

Smrt fašizmu, sloboda mišljenju! Niko robom!