Nakon svih vizantijskih i vatikanskih inkvizicija, krstaških i križarskih pohoda, pitam se čime smo zaslužili biti ponovo prevareni, ponovo progonjeni, ponovo neželjeni, ponovo prezreni i razoreni? Čime smo zaslužili još jednu inkviziciju, još jedan sveti rat, još jedan bratoubilački, još jedan vjerski rat, još jednu kampanju, još jedan pohod protiv nas?

I šta možemo očekivati: nove logore, nove progone, nova stradanja nevinih civila? Šta će nam ovoga puta naše komšije sa kojima smo živjeli u miru i toleranciji pronaći kao manu, falinku: naša uvjerenja, našu vjeru ili nedostatak iste? Naše mišljenje? Našu savjest?
Šta će sada biti razlog za logore, za progonstva, za silovanja, za mučenja, za lomače, za masovne grobnice? To što smo agnostici? (Nekoć smo bili gnostici pa nismo valjali.)

Ko će nas ovog puta proglasiti inovjernim, krivovjernim, heterodoksnim hereticima? Kojem vladaru, kojoj crkvi, kojem Papi, kojem vjerskom poglavaru smo trn u oku, za koga smo sada izdajnici i prokletnici? Koga li smo ovog puta ugrozili svojim pukim postojanjem, svojom slobodom, svojim mišljenjem, svojom prisustvom u ovoj i na ovoj zemlji? Ko nas danas kleveće, olajava, naziva psima, “babunima”, “torbešima”, “patarenima”?

To je, valjda usud, sudbina na ovom svijetu sazdanom od zla, rata, nasilja i mržnje, na ovom nesretnom svijetu u kojem jači tlači, u kojem veći proždire manjeg, u kojem većina progoni manjinu, u kojem je čovjek čovjeku vuk, a koji je opjevao moj prijatelj i sugrađanin Dino Šaran u svojoj pjesmi “U ovom svijetu”.

Izgleda da tako mora biti jer ljudi ne umiju živjeti drugačije. Ne umiju živjeti u miru i suživotu. Ne umiju i ne žele biti sretni sa sobom, pustiti drugog na miru, uživati u svom postojanju, već traže razlog da tlače i zlostavljaju prvog do sebe, da svome bližnjem budu inkvizitori, policajci, tamničari, da zavode neki svoj red, da kleveću, blate, nameću i tovare krivicu, a potom određuju kaznu i utjeruju dug – u slobodno vrijeme, nemajući, valjda, pametnijeg posla.

Oni ne tragaju za istinom u sebi, oni traže razlog. Traže povod. Bilo kakav razlog i povod da probude zvijer u sebi, da puste zlo iz sebe. Proizvoljan, arbitraran, pristrasan, paušalan povod i razlog koji ide od neke perverzne sitnice do “uzvišenog” i “svetog” – da zlostavljaju i kažnjavaju druga ljudska bića, u pravilu ona slabija od njih, ona koja su u manjini.

I “U ovom svijetu”, tom i takvom njihovom svijetu, tom i takvom njihovom režimu – najgore prolaze miroljubivi i pitomi. Najgore prolaze oni koji vjeruju u ljudsku dušu i dobrotu, koji vjeruju u mir, ljubav, bratstvo, sestrinstvo, zajedništvo. Za njih se vjeruje da su u najvećoj zabludi i to im se svakodnevno nastoji reći, pokazati, dokazati i predočiti lavežom, aktivnim zlostavljanjem i poniženjima. Do te mjere da to sami sebi činimo. Sami sebe “dozivamo pameti” i uvjeravamo da su “dobar i budala isto”. Sami sebe zlostavljamo i tlačimo kada nema dugog da nam to čini. Okrenuli su nas same protiv samih sebe. “Dva su oka u glavi zavadili”.

Zato nema individue, nedjeljivog, zato nema ličnog integriteta, a kao posljedica toga – nema ni jedinstva i zajedništva, nema duha i nema zajednice. Zato tragamo očajnički za gospodarima i neprijateljima, ne bi li se tako ujedinili u zajedničkom interesu, poput horde ili čopora. To je bolest čovječanstva koja je zahvatila i naše društvo.

Jedina jednakost koju smo ostvarili, uspostavili je poražavajuća negativna jednakost: dobar = budala. Tako glasi nepisani vjeronauk u ovoj zemlji. Isti vjeronauk koji je zbrisao “dobre Bošnjane” iz naše svijesti i savjesti i uveo strahovladu, kako na nebu, tako i na zemlji.

Sve sam više uvjeren da se nije desila samo otimačina naše imovine, kako društvene, tako i lične, već i “podmetačina” identiteta koja je poslužila raznim oportunistima, profiterima i prevarantima za proizvodnju svog legitimiteta da opljačkaju građane i njihovu ličnu, privatnu, državnu imovinu. Ali još gore od toga je što su nam oteli i otuđili sopstveno “ja”. Zabranili nam “jastvo”, “sopstvo”.

Ko će koga, ako neće svoj svoga? Pogotovo ako drugi ne žele više nikad ponovo biti njihovim kmetovima, rajom i podanicima. Ti vukovi ili su nas protjerali ili su nas potjerali kao ovce u torove kada im je trebalo da proizvedu legitimitet najbrojnijeg naroda, većinskog naroda kao “većinskog vlasnika državne nekretnine”, ne bi li na konto toga i uz pomoć toga vratili svoje plemićke titule i veleposjede i ponovo ovladali Bosnom i Hercegovinom kao vladajuća kasta velmoža i vlastele.

I onda, kada su se domogli institucija sudske, zakonodavne i izvršne vlasti, kada su uz pomoć sveštenstva napravili duboku državu, sopstvenu partijsku teokratsku paradržavu, kada su osigurali svoj ratni i izborni plijen, došlo je vrijeme da se obračunaju i pročiste sopstvene redove od “nečisti”. Sada žele uvredama da nametnu sram i krivicu ne bi li se “nečisti” javno posramili i pokajali, odrekli sebe i postali kao oni, poslušni i ratoborni podanici.

Hibridni režim diktira homogenizaciju i nameće svoju kulturnu, vjersku i političku hegemoniju, zagovara etničku i vjersku čistotu, a proklinje i progoni druge i drugačije. Često pomislimo da su se zapetljali u laži, u mnoštvo kombinacija kojima su nas nastojali pridobiti i prevariti. Ponekad čak mislimo da se radi o ozbiljnoj dijagnozi, daleko ozbiljnijoj od kognitivne disonance.

U posljednje vrijeme se sve više osjećamo prevarenim.

Kako starimo i sazrijevamo ne priliči nam biti patronizirani, niti više imamo snage, volje i živaca da trpimo ili da se borimo protiv raznih inkvizitora, mitomana koji vode svoje privatne i stranačke svete ratove i kampanje protiv nas i nama sličnih. Ako utišamo taj njihov glas u svom svijetu i ozbiljno, temeljno i duboko razmislimo o svemu što nas je snašlo – lako spoznamo istinu koja je veoma gorka.

Vidite, kada sam se prvi put izjasnio kao Bošnjak, vjerovao sam da se radilo o teritorijalnom, a ne etničkom ili vjerskom identitetu. Vjerovao sam da se radilo o identitetu koji je postojao još u srednjem vijeku. Poštovao sam pravo slobode na samoodređenje svih onih koji sebe smatraju Hrvatima, Srbima, Jevrejima, Romima i vjerovao da neko u Bosni i Hercegovini može, mora i treba biti Bošnjak iz prostog razloga zato što je to srednjovjekovni, uslovno rečeno najstariji poznati zajednički naziv za stanovnike Bosne i Hercegovine. Istina je da sam preferirao “Bošnjanin”, ali nisam htio cjepidlačiti i vjerovao sam da je “Bošnjak” inačica sa istim značenjem. No izgleda da postoji bitna razlika. Izgleda da mi je taj skoro pa identični blizanac kolektivnog identiteta podmetnut, da sam praktično prevaren, kao i mnogi drugi. Spoznao sam da se, u slučaju bošnjačkog identiteta, radi o specifičnom identitetu koji je, za razliku od “bošnjanskog”, definisan periodom Osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Bošnjački identitet praktično isključuje prethodni, predislamski period, ali je vješto podmetnut zajedno sa simbolima Bosanskog kraljevstva jednom znatnom dijelu “nacionalnog korpusa” koji su u međuvremenu shvatili da Bošnjački identitet isključuje “Bošnjane”, da naziv “Bošnjak” nije teritorijalni, već ujedno predstavlja i vjerski i etnički/etnonacionalni identitet bosanskih muslimana te samim tim isključuje sve one koji nisu određeni sa te tri koordinate. Nisam siguran, ali pretpostavljam da su upravo iz tog razloga mnogi počeli da se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci, tj. “Ostali”.

Ovo je značajna pojava koja je, moglo bi se primijetiti, prouzrokovala istinsku krizu identiteta jedne grupe građana, a uzrokovali su je oni koji su prethodno podmetnuli, ili pak naknadno monopolizirali Bošnjački teritorijalni identitet vrlo ga usko i striktno definišući pretežno kao vjerski identitet.

Slijedeći tu logiku, “Bošnjanin” jednako tako ne bi označavao samo i jedino teritorijalni identitet, već bi označavao bosanskog krstjana, gnostika i heretika koji ne pripada srpskoj pravoslavnoj ili rimokatoličkoj crkvi, ili pak ateistu, agnostika heretika koji ne pripada niti jednoj crkvi, vjeri i vjeroispovjesti, već ima svoje sopstveno uvjerenje i savjest.

Mada sam bio za to da Bošnjan ili Bošnjak označavaju isključivo teritorijalni identitet, sada vidim da i vjerski, tj. u slučaju Bošnjana i njihov heretički, ateistički, agnostički, pa i gnostički identitet, njihov slobodarski duh, njihova sloboda mišljenja, izbora, njihovo uvjerenje, njihov priziv savjesti, njihova individualna samospoznaja, njihovo nepriznavanje organizovane religije i religijske hijerarhije – pogotovo kao sastavnog dijela državne ili društvene hijerarhije – može nekom sa strane izgledati kao religija, kao vjeroispovijest, tj. kao inovjerstvo ili krivovjerstvo, kao anarhistička heres ili jeres.

Sada, nakon toliko decenija, uviđam koliko je važno vezivati sopstveno uvjerenje, vrijednosti, principe sa svojim identitetom i biti oprezan u izjašnjavanju. Čovjek može vjerovati da je identitet koji koristi samo teritorijalni, a onda otkriti da je njegov identitet obojen ideološki, politički, vjerski, da je njegov identitet monopoliziran, da je neko otuđio od njega njegov identitet, a njega otuđio i izopćio iz njegovog identiteta kao da se radi o vjerskoj ili političkoj organizaciji iz koje te mogu “izbaciti”, koji ti neki duhovni i svjetovni autoriteti mogu negirati.

Najvažnije od svega je naglasiti to da svojim izjašnjavanjem kao Bošnjak nikada nisam pristao na prevaspitavanje, na ispiranje mozga, na prekrajanje duše. To se nikada nije podrazumijevalo i, ako su negdje postojala “sitna slova” koja nisam pročitao, onda su ona neustavna i nezakonita.

Ovih dana spoznajem da je upravo to ono što sam doživio u posljednjih trideset godina: kulturni šok, intelektualni teror, političko progonstvo, jednom rječju – hegemoniju. Doživio sam koloniziranje uma, invaziju moje privatnosti i intime, moje duše, mog ličnog identiteta, moje ličnosti kao da sam nečije vlasništvo, a ne slobodan i ravnopravan građanin. Počeo sam se osjećati kao da me neko podrazumijeva, kao da moja pripadnost ovoj zemlji po rođenju automatski znači i moju fizičku pripadnost zemljoposjedniku, feudalcu, vlasti, vlasteli, robovlasnicima, dok moja duša, moje “jastvo” po default-u mojim rođenjem pripada vjerskim institucijama zaduženim za nju.

Zajedno, te dvije vlasti – duhovna i svjetovna – drže moju dušu i moje tijelo u vlasti i vlasništvu, između dvije vatre, zarobljenu kao što je zarobljena ova država. Drže je, neko bi rekao “između Istoka i Zapada”, a ja bih rekao – “ni na nebu ni na zemlji”.

Nisam ni na trenutak pomislio da sam se svojim izjašnjavanjem kao Bošnjak pretplatio na nekakvu “teretanu” u kojoj ću svakodnevno biti opterećen nečijim konfuzijama, dilemama i krizama identiteta, nečijim političkim ambicijama, borbom za vlast i moć. Nisam nigdje potpisao nikakvu saglasnost za brutalnu i bahatu invaziju moje privatnosti, reprogramiranje mog uma, karaktera, konstantnu inkviziciju mog ličnog mišljenja i savjesti; nisam ovlastio upad u posjed mog imena i porijekla od strane sociopata, ludaka i mitomana, bošnjačkih nacionalista, vjerskih fanatika i ekstremista.

Hajde da se prisjetimo da je tiranija i nasilje nad ljudskim umom neprihvatljiva i da je sveti zadatak boriti se protiv nje, biti joj smrtni neprijatelj jer tiranija i nasilje nad umom ljudske osobe je zločin protiv same esencije nečije čovječnosti, protiv onoga što osobu, slobodnu individuu, pojedinca ili pojedinku, slobodnu građanku ili građanina ove zemlje čini slobodnim i svjesnim ljudskim bićem, homo sapiensom – a to je zdrav razum i slobodan um.

Negacija slobodnog uma, duše, čovječnosti je proces dehumaniziranja ljudskog bića koja neminovno vodi u eksterminaciju – u logore i genocid, a to je upravo ono što smo se zakleli da nikada više nećemo dopustiti da se ponovi u Bosni i Hercegovini.

U posljednje vrijeme je to eskaliralo. Insistira se na sve sitnijim razlikama. To ne bi bilo prvi put u istoriji čovječanstva. Čitavi genocidi su se dešavali u kojima su ljudi plaćali svojim životima zato što su neke riječi izgovarali drugačije od njihovih progonitelja koji su, uz sve to, bili pripadnici istog naroda. Razne vrste ludila mogu obuzeti ljudski um i predstaviti se kao argumenti, motivi, razlozi za zvjerstva, progone, pokolje, genocide. Zato se moramo vratiti na izvor, na početak. Moramo se vratiti istini. A ovo je istina: za vrijeme Osmanlijske vlasti svi stanovnici “Bosanskog ejaleta”, tj. Bosanskog pašaluka, bez obzira na svoju vjersku pripadnost, bili su nazivani Bošnjacima. Taj isti naziv je bio prisutan u tom istom značenju još i u devetnaestom vijeku, ali se iz nekog razloga prestao koristiti da bi se ponovo pojavio na kraju dvadesetog vijeka kada je postao nacionalnost, ali ovog puta samo onih koji pripadaju islamskoj kulturnoj tradiciji.

Istina je i da je MBO (Muslimansko-bošnjačka organizacija) davne devedesete insistirala na Bošnjačkom teritorijalnom identitetu i predlagala bošnjačku ideju kao integralističku, u smislu da pored muslimana-Bošnjaka budu i pravoslavci-Bošnjaci, kao i katolici-Bošnjaci, no to nije zaživjelo ne samo zbog srpskog ili hrvatskog nacionalizma, već i zato što nisu svi građani i građanke Bosne i Hercegovine određeni vjerskim identitetom. U to vrijeme je bilo jako mnogo ateista, agnostika, tzv. “mješovitih brakova” kao i djece iz takvih brakova. Pored toga, mnogi su se izjašnjavali kao Jugoslaveni.

Krajem septembra devedeset i treće, u jeku rata, u sarajevskom Holiday Inn-u, na Prvom (za sada i posljednjem) bošnjačkom saboru, veliki dio onih koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni ili Muslimani (po nacionalnosti) dobili su i zvaničnu mogućnost, pravo i slobodu da se izjasne kao Bošnjaci. Dugo je mnogima bilo nejasno da li je Bošnjaštvo zapravo značilo vjersku pripadnost, tj. da li Bošnjak ili Bošnjakinja moraju praktikovati Islam da bi postali, bili i ostali Bošnjacima. No nakon rata, Dejtonskim mirovnim sporazumom i Aneksom 4, Ustavom BiH, Bošnjaci su postali ustavna kategorija, ustavotvorni, državotovorni tj. konstitutivni narod, “politički narod”, sekularna nacija koja tvori plurinacionalnu sekularnu državu republikanskog uređenja, kojoj pripadaju ustavom zagarantovana kolektivna, ali isto tako i neotuđiva individualna ljudska prava kao što su sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovjesti u koju spadaju i ateizam, i agnosticizam i mnoge druge heterodoksije, da ne kažem “heresi/jeresi”.

Ali šta sa onima koji su konstitutivni kao građani, ali koji su ostali ne samo bez identiteta, već i bez predstavljenosti u vlasti u državi u kojoj žive i čiji su porezni obveznici? Šta sa onim građanima i građankama, Bosancima i Hercegovcima koji ne samo da su ateisti, agnostici, već su i “mješoviti”? Da li su oni “kopilad istorije”, greška, feler koji se ne uklapa u Bosnu i Hercegovinu ili je upravo obratno, ili su upravo oni ti koji čine i predstavljaju istinsko pluralističko, heterogeno, integrisano biće Bosne i Hercegovine?

Ja vam to ne znam reći. Ja tu ne mogu pomoći. Previše je razdora i nesloge, previše inata i razlika, previše zla, mržnje, ostrašćenosti, dezorijentisanosti, zalutalosti, zabludjelosti, očaja, jada, improvizacije, gluposti, oportunizma, eksploatacije neznanja, dezinformacije, manipulacije…

Svako mora pomoći sebi. Svako ponaosob mora potražiti u dubini svoje duše istinu o sebi – mora poslušati tihi glas savjesti koji nam govori ko smo zapravo onda kada zaboravimo, zanemarimo, odbacimo sve naslage raznih vremena, identiteta, kolonijalizma, imperijalizma, ideologija, politika, dogmi, vladara, careva, kraljeva, kada ostanemo sami sa sobom, “sami sa nebom na ti”, kao što to gorepomenuti pjesnik jednom reče.

Moramo se prestati identifikovati s drugima, sa većinom, i potražiti i spoznati pravo i istinsko sebe. Očistiti se i pročistiti od naslaga i etiketa kojima su vas obložili, od blata, drvlja i kamenja, poruga i pogrda kojima častimo jedni druge nadmećući se ko je veća većina od koga. Ko vlada i dominira. Ko je gornji, a ko donji. Moramo prestati s tim i uroniti duboko u sebe, potražiti tu sitnu česticu, tu malu manjinu, tu mirkoskopsku iskru svjetlosti mikrokosmosa u sebi gdje smo još čisti i razgoriti je, pročistiti se unutrašnjom vatrom, doživjeti pročišćenje, katarzu, postati “čisti” – kataros. Etički čisti, a ne etnički. Moramo se reintegrisati u jednu kompletnu osobu. Ne biti više rastrgani strastima i vjernostima raznim gospodarima. Moramo služiti svojoj duši, vedrom i spokojnom duhu, miru i slobodi, a ne ratu, i ratnim huškačima, porobljivačima, izrabljivačima, osvajačima i vojskovođama. Tu je snaga. Tu je vjera i trpljenje svetih. Tu je priziv savjesti koja je glas najdublje suštine duše.

Bošnjački identitet i bošnjačku nacionalnost danas više ne određuje slobodno i svojevoljno ni sam pojedinac, ni pojedinka, ni njihova vjerska, ni etnička, već u prvom redu partijska pripadnost, lojalnost i naklonost. Dešava se svojevrsna inkvizicija i progon iz bošnjačkog nacionalnog korpusa svih “izdajnika”, “nevjernika”, svih “heretika”, da se tako izrazim. Od identiteta svih stanovnika Bosne i Hercegovine u tridesetak godina smo došli do ekskluzivnog identiteta članstva, simpatizera i glasača jedne stranke. Od nacionalnog korpusa do biračkog tijela jedne stranke.

Ne zamjerite mi moju partikularnost ovdje. Ona je posve namjerna. Ona nije podsvjesna, već osvještena. Ovo progovara moja savjest kao nekog ko je rođen i raspet na ovoj tromeđi identiteta, carstava, principa, religija, svjetova i nebesa. Moj je izbor da pišem o ovom na ovakav način u ovom trenutku. Ja sam, kao i svi drugi, uronjen u svoje vrijeme u kojem živim i mjesto na kojem živim. Ali dozvolite mi da nas podsjetim da su konkretni primjeri i problemi put ka univerzalnim rješenjima. Stoga i želim zabilježiti svoja trenutna razmišljanja i svoje trenutno stanje univerzalnog duha, stanje univerzalne ljudske duše u ozračju i okruženju ekstremnog partikularizma, dogme i primitivizma, u vihoru i previranjima unutar bića jednog društva, jednog grada, jedne države, jednog podneblja, jedne regije. Možda će nekada, negdje, nekom zatrebati kao ispovjest, kao svjedočanstvo iz prve ruke koje potpisuju mnogi. Možda će koristiti nekim budućim istoričarima, istraživačima, tragačima za istinom. U svakom slučaju, važno je da ostane pisani trag.