Sunovrat najbrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH?

Trodecenijsko strahovanje Bošnjaka i bošnjačkih lidera zbog separatizma Srba ili Hrvata i eventualnog raspada, tj. “mirne disolucije” tzv. “dejtonske” Bosne i Hercegovine u posljednje vrijeme prerasta u nešto što bošnjačko-bosanske koalicione snage nisu planirale i što su ponajmanje očekivale, a to je jedan treći, zapravo četvrti separatizam koji kao da vodi ka raspadu, takoreći “mirnoj disoluciji” samog bošnjačkog naroda.

Kako je došlo do neželjenog učinka po vitalni nacionalni interes bošnjaka (a to je njegov opstanak kao političkog naroda), mislim da svi znamo, ali evo da pokušam napisati svoje viđenje i dati svoju ocjenu.

Hej Bošnjaci i Ostali…

Mislim da slobodno možemo reći da je cjelokupna javnost ako ne Bosne i Hercegovine, a onda zasigurno Federacije BiH upoznata sa izjavama njenog potpredsjednika, g. Lende, o nezastupljenosti Bošnjaka u vladi ovog entiteta. Izjavio je da se “grdno varaju oni koji misle da će predstavnici Srba i Hrvata odlučivati u ime Bošnjaka ko će to biti u vladi Federacije”. To su njegove riječi u gostovanju na kantonalnoj TVSA, a koje su postale naslovi i sadržaj tekstova na mnogim portalima. Time je praktično saopštio javnosti u više navrata da je vitalni nacionalni interes Bošnjaka u Federaciji BiH doveden u pitanje, tj. da je vitalni nacionalni interes Bošnjaka u Federaciji BiH u opasnosti. Za pretpostaviti je da on iskreno vjeruje u istinitost svojih tvrdnji, jer zašto bi drugačije na njima insistirao.

Sada bih mogao parafrazirati potpredsjednika i izjaviti nešto kao: “grdno se varaju oni koji misle da će predstavnici SDA odlučivati u ime Bošnjaka ko će to biti u vladi Federacije”, ali je mnogo važnije da iskoristim ovaj tekst i podsjetim potpredsjednika Federacije, kao i sebe, a i sve druge, da u Bošnjake spadaju i ateisti, i agnostici, i socijaldemokrate, i komunisti, i socijalisti, i liberali, i anarhisti, i narkomani, i alkoholičari, i građanke i građani koji žive u tzv. “mješovitim brakovima”, i Bošnjaci i Bošnjakinje koji bi htjeli živjeti u istospolnim brakovima (a koji istovremeno mogu biti i “mješoviti”), zatim žene koje nemaju jednaka prava i zastupljenost u politici, zatim razni rokeri, pankeri, LGBT populacija, dezerteri (koji su napustili armiju RBiH iz njima poznanih razloga i otišli živjeti u inostranstvo), potom izbjeglice, povratnici, i mnogi, mnogi drugi. To su sve Bošnjaci, građani i građanke Bosne i Hercegovine.

Hoću reći da ima raznih Bošnjaka i Bošnjakinja, barem onih kojima još uvijek u nekom dokumentu negdje stoji da se tako izjašnjavaju. Moram priznati da sam jednako kao i g. Lendo, i sam zabrinut za opstanak bošnjačkog naroda jer ako ova situacija potraje, mnogi koje poznajem ne samo da će gledati da odu iz zemlje, ne samo da su spremni u tom procesu odreći se bosanskohercegovačkog pasoša i državljanstva, već je sve više onih koji su nakon trideset godina odlučili da se “ispišu iz naroda”. Čini se da su sve prilike da će se mnogi prestati izjašnjavati kao Bošnjaci i početi se izjašnjavati drugačije zato što u bošnjačkom konstitutivnom, državotvornom narodu, izgleda, nema mjesta za njih. Sva su mjesta “popunjena”, sudeći po porukama koje dolaze iz centrale SDA.

A i zašto bi se neko gurao da bude dio tog naroda ako je tri decenije sistemski marginaliziran, pauperiziran i progonjen iz svog zavičaja, iz svog grada, iz sopstvenog naroda zato što nije “dovoljno” Bošnjak, zato što nije “pravi” Bošnjak ili Bošnjakinja sudeći po mjerilima najveće i “pobjedničke” bošnjačke stranke? Pogotovo ako se radi o povratnicima. Zašto bi iko nastavio biti Bošnjakom ili Bošnjakinjom, ostao u zemlji, plaćao porez i glasao, davao bilo kome drugom povjerenje i mandat da ga demokratski predstavlja ako SDA ne mari za demokratski izborni rezultat i sebi zadržava ekskluzivno pravo na predstavljanje Bošnjaka na neodređeno vrijeme, kao i na raspolaganje novcem poreznih obveznika? Čemu onda demokratija? Zašto bi se iko uopšte izjašnjavao Bošnjakom ako jedna partija, pored države, kidnapuje, monopolizira i diktira Bošnjačko nacionalno ime, identitet i ekskluzivno predstavljanje Bošnjaka u vlasti dok istovremeno odbija zastupati i predstavljati one koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci ali ih ta partija, po svojim mjerilima, uopšte ne priznaje, ne prepoznaje i ne doživljava kao Bošnjake, već ih proizvodi u obespravljene građane drugog reda? Zašto bi neko nastavio živjeti u takvom statusu, u takvoj poziciji u svom gradu, poput ilegalca za vrijeme nekakve okupacije? Koji je vitalni nacionalni, individualni i građanski interes bilo koga pri zdravoj pameti da bude podrška i na strani onih koji se sami deklarišu kao neko ko ne samo da ne mari za njega, već ga i otvoreno prezire?

Patriotizam?

Patriotizam ne treba brkati sa mazohizmom, jednako kao što ga ne treba brkati sa militarizmom. Vidite, problem je u tome što o svom patriotizmu mnogi od nas nisu učili iz vojnih priručnika i udžbenika pa se možda zbog toga naše viđenje patriotizma ne svodi na tranšeju, niti smo priučeni patriotizmu na društvenim mrežama od strane priprostih rasista i nacionalista.

Kada bi dozvolili slobodnim građanima ove zemlje njihovu ustavom zagarantovanu slobodu da definišu svoj patriotizam kako prema ovoj zemlji – tako i prema planeti Zemlji; kako prema svom narodu – tako i prema bratskim državotvornim narodima Bosne i Hercegovine, prema svim građankama i građanima BiH, prema čitavom ljudskom rodu, i to onako kako im njihova lična, ljudska i građanska savjest i obrazovanje nalažu, možda bi i šira javnost naučila šta je to sve patriotizam. Trenutno je taj prostor skučen, a taj pojam definisan i rezervisan za militantne ekstremne nacionaliste i ratne huškače koji vode glavnu riječ u svom javnom monologu, koji šire nacionalnu mržnju, netrpeljivost i zapaljivu retoriku, a sve to veoma nekritički prenose (čast izuzecima) tzv. “nezavisni mediji” zato što je takav sadržaj gledan, posjećen, zato što donosi “klikove”, zato što je zarada na takvim “vijestima” jedan vid “ratnog profiterstva”.

Ali nismo svi profesionalni (stranački) vojnici i ratni profiteri. Nije nam rat ni brat ni profesija. Ima nas i civila koji živimo civilnim životom, koji se bavimo proizvodnjom, koji se bavimo umjetnošću, pa čak i humanističkim naukama. Naš interes, naša profesija i naš cilj su mir i egalitarno građansko društvo znanja.

“Bosnom behar probeharao”…

Bilo kako bilo, slutim masovni ispis građana iz reda Bošnjaka čime je, objektivno, doveden u pitanje vitalni nacionalni interes Bošnjaka. Ko ga je doveo u pitanje i zbog čega, to na kraju krajeva nije ni bitno. Razlozi u ovom trenutku zaista više nisu ni bitni. Niko ne treba podnositi račune, navoditi razloge i prilagati biografiju ni kada se “upisuje” u Bošnjake izjašnjavajući se kao Bošnjak, pa pretpostavljam da ne treba to činiti ni onda kada se ispisuje i prestane izjašnjavati. Mislim da dobar dio građanstva trenutno osjeća da bi odricanje statusa i kolektivnih prava “konstitutivnog naroda” bio čin građanskog neposluha i jasna poruka vladajućoj eliti. Mislim da mnogi kane potražiti svoja individualna građanska prava kao “konstitutivni građani” između ostalog i iz solidarnosti sa svojim obespravljenim sugrađanima drugog reda u BiH, raznim manjinama i drugim grupama. Čini se da bi to moglo prerasti u značajan pokret u BiH, kao neko “bosansko proljeće”; Bosna bi mogla “ProBeHarati” u jednom civilnom/građanskom pokretu koji bi vratio mir, samopoštovanje i dostojanstvo običnim građanima i građankama, umjesto što hrli u bošnjački civilni/građanski rat.

Da li će moji sugrađani i sugrađanke biti u stanju da organizuju i artikulišu taj pokret tako da ne bude iskorišten i izmanipulisan od strane političkih oportunista; da li će biti u stanju da ga sami profiliraju i tako zaštite od toga da se pretvori u sredstvo etnokratije, etničke dominacije “kriptobošnjaka” ili bilo šta drugo što bi negiralo i kršilo jednakost, prava i slobode drugih naroda, građanki i građana ove države, to zavisi od njegovih pristalica, a ponajviše od intelektualnog kapaciteta i ličnog integriteta njegovih lidera da ne ukaljaju jednu građansku i ljudsku ideju sopstvenim ili partikularističkm političkim interesima i ambicijama.

Ono što smo do sada imali priliku vidjeti nije dovoljno široko i otvoreno, nije dovoljno inkluzivno, a samim tim ni prihvatljivo, a kamoli primamljivo za slobodumne, obzirom da, za sada, taj pokret karakteriše određena doza isključivosti, netrpeljivosti i antagonizma prema drugima. Onda kada prestane tražiti krivce za probleme, kada prestane sa “lovom na vještice”, kada njegovi samozvani lideri prestanu manipulisati, kanalisati i koristiti nezadovoljstvo i gnjev građana za eliminaciju svojih političkih protivnika i suparnika, onda kada ovaj pokret prestane tražiti bilo šta od građana, pa čak i potpise za peticije, a počne građanima nuditi jasna i pismena rješenja, častan i jasan pravac djelovanja – onda možemo početi govoriti o nečemu novom, o pozitivnoj promjeni.