Prije mnogo, mnogo ljeta, kada je došao na vlast, dao sam mu nadimak “Stečajni” zbog toga što sam čuo da je prije funkcije premijera federacije bio stečajni direktor pa sam mislio da su ga doveli iz istog razloga: da Federaciju BiH odvede u stečaj (nakon što privatizuje sve što je iole zdravo kao npr. namjensku industriju i sl.).

Fadil “Stečajni” je danas jedan veoma uspješan multimilioner koji nije gubio vrijeme na premijerskoj funkciji i pamtićemo njegovu skorodecenijsku vladavinu po njegovim, u najmanju ruku enigmatičnim izrekama i izjavama koje je davao držeći se stare narodne “što na umu – to na drumu”. Za razliku od njegovih izjava njegovi infrastrukturni projekti su nas skupo koštali, ali nas zato nisu daleko odveli.

Danas imamo historijsku priliku poslati ga u historiju i započeti novo i drugačije poglavlje.

Svoju predizbornu kampanju vodio sam, između ostalog, i sloganom #FadilMoraPasti. Iskreno se nadam da će se to danas i desiti.

No Fadil je samo simbol jednog režima. Prva domina sa kojom bi trebale početi padati i sve ostale domine klijentelizma i korupcije kako bi ovu zarobljenu državu počeli oslobađati od samovlasti i vraćati je njenim građankama i građanima.

Postoje mnogi koji se grčevito bore da do toga ne dođe jer znaju da će time izgubiti pozicije i privilegije koje im je njihov režim do sada davao u zamjenu za lojalnost, ali postoje i oni koji vjeruju da država mora biti servis građanima, a ne sredstvo klanova i kružoka za lično bogaćenje.

Postoje oni čija moć ne leži u kupovini glasova i lojalnosti stranačke klijentele, oni čija moć ne leži u stranačkim medijima i propagandi, u javnom linču opozicije, već u slobodnoj demokratskoj volji svojih glasača. Postoji i ta mala, tiha većina miroljubivih, zdravorazumnih i nenasilnih čiji se glas jednom mora čuti i uvažiti.

Nadam se da ćemo danas imati dovoljno snage, odvažnosti i glasova da okrenemo list i pokrenemo promjenu paradigme u ovoj zemlji, da vratimo mlade i sve koji su posljednjih godina napustili ovu zemlju vraćajući povjerenje u njene demokratske institucije, da vratimo politiku iz restorana u parlamente, da počnemo donositi prijeko potrebne odluke i zakone uz novu i efikasnu vladu koja će ih izvršavati u korist vrijednih ljudi i građana koji to od nas očekuju.

Ako ne uspijemo u tome, ako nas zastraše oni koji se tih promjena najviše plaše, oni za koje te promjene predstavljaju kraj svijeta, koji te promjene doživljavaju fatalistički, koji ih vide fatalnim po njihovu strahovladu, koji zazivaju rat i nemire, koji vode ostrašćenu politiku, koji prijete nasiljem ne birajući ni sredstva ni riječi da bi sačuvali vlast, ako danas upotrijebe neki novi trik, izvuku neki novi kec iz rukava, ulože nekog “kviska” koji su čuvali kao krajnju mjeru, drugim riječima: ako se odluče na neki očajnički potez – važno je znati da smo dali sve od sebe i učinili sve što je u našoj moći da na miran, demokratski i pismen način izvedemo ovu zemlju i ovo društvo na put razuma i prosperiteta.

Pišem ovo prvenstveno u svoje ime, ali i u ime svih onih kolegica i kolega parlamentaraca koje poznajem i za koje znam da razmišljaju na isti način, koji dijele iste vrijednosti, drže do istih principa i imaju iste namjere kao i ja kada su parlamentarizam i naša parlamentarna demokratija u pitanju.