Već mjesecima razmišljam i razgovaram o potrebi da se u javnim i privatnim školama zaposli na neodređeno vrijeme armija pedagoga i psihologa. Mobilni timovi koje je proteklih mjeseci Kanton slao u posjetu školama da posmatraju djecu su dobra ideja, ali nisu trajno rješenje. Nama treba više psihologa i pedagoga.

Nakon što smo formirali federalnu vladu, prvo što sam sutradan zapisao sebi u telefon jeste da moramo poraditi upravo na tome. I samo četiri dana kasnije desi se pucnjava u Beogradu.

Nije poražavajuće samo to što nam nekolicina sociopata sa ratnim traumama vodi društvo putem privatnih računa na društvenim mrežama (neki od njih su masno plaćeni za taj posao). Poražavajuće je to što se svi brinu o državi koja je institucija, predmet, stvar, a niko se ne brine o društvu kao živom “tkivu”, da se tako izrazim.

Čak ni one stranke koje u svom nazivu imaju prefiks “socijal” nisu se u tome pretjerano pretrgle, ni pokazale, ni dokazale.

Proveo sam posljednjih pet godina u politici upozoravajući te stranke na to da se moramo posvetiti društvu. Iz socijal-demokratske su me izbacili zato što sam bio previše liberalan za njihov ukus (i premalo neoliberalan), a i na socijal-liberalnu, u kojoj sam trenutno i za čiji sam ukus previše “ulijevo”, pokušavam uticati na isti način i usmjeriti ih u istom pravcu. Mislim da te dvije političke organizacije moraju djelovati složno i sinhronizovano, kao jedan, takoreći. Moraju komplementirati jedni druge u mnogim stvarima i po mnogim pitanjima. Zato i jesam i dalje blizak i u dobrim odnosima sa svojim drugaricama i drugovima iz SDP-a vjerujući da se građanska ljevica mora držati zajedno i da sebi ne može priuštiti luksuz ličnih sujeta. Građanska desnica je na fonu patriotizma, idolatrije države (državopoklonstva), brige za državu i o državi, ali građanska ljevica mora brinuti o društvu, o građanima, o civilima. Mi moramo biti za liberalnu/građansku demokratiju, za civilnu vlast, za mir, slobodu, jednakost i prava manjina, žena, povratnika, civilnih žrtava rata, za razliku od onih koji su za vojnu demokratiju u kojoj se na vlast dolazi po ratnim vojnim zaslugama i ratnom retorikom.

Skoro tri decenije neki političari eksploatišu PTSP građanki i građana, pred svake izbore ih prestravljuju ratom i NATOM (“na granicama”) tjerajući ih kao ovce na glasanje.

Skoro tri decenije svjedočimo tom zločinu i profiterstvu koje je bazirano na ratu, a koji iz nekog razloga ne nazivamo i ne prozivamo kao ratni.

Skoro tri decenije ih gledamo i slušamo kako ne daju mira ni mrtvima ni živima, kako mobiliziraju za svoje predizborne kampanje, svoje agende, svoje interese udarajući u žicu posttraumatskog stresnog poremećaja građanki i građana ove zemlje proizvodeći jezivo psihosocijalno okruženje i atmosferu, proizvodeći psihozu, ohrabrujući sociopatsko ponašanje i upravo zbog toga smo sve dalje od katarze, pomirenja, ozdravljenja, reintegracije ovog društva.

Neki političari uporno traže i zahtijevaju od građanki i građana da se žrtvuju za njihovu partijsku zarobljenu državu, a šta je ta njihova država, taj njihov režim uistinu uradio za građanke i građane, za boračku populaciju, za civilne žrtve rata, za logoraše?

Slučajno sam upoznat sa slučajem jednog eksperta za PTSP iz Brazila koji je došao živjeti u Sarajevo i koji nije mogao naći posao! Vratio se u Brazil. Ne treba nam!

Taj slučaj najbolje ilustruje stanje i atmosferu nehata i nemara za društvo koji su rezultat višedecenijske ratnoprofiterske politike i odnosa takve vlasti prema sopstvenom građanstvu.

Naši eksperti i psiholozi napuštaju zemlju u potrazi za poslom u inostranstvu. Ne trebaju nam?!

Umjesto da vlast kreira stotine radnih mjesta i zaposli armiju psihologa u jednom takvom postkonfliktnom društvu kao što je naše, da asistira građane, da poradi na zdravom psihosocijalnom okruženju – oni raspiruju mržnju, šire strah, razdražuju i zavađaju stanovništvo kako bi vladali, drže ih izolovanim, zarobljenim; drže ih kao taoce svoje pohlepe i toksične politike koja im služi isključivo za lično bogaćenje. To nije zločin prema državi, to je zločin prema tim ljudima, zločin protiv čovječnosti, i to sračunat zločin s predumišljajem o kojem bi se konačno moralo javno progovoriti. Ali potrebni su psiholozi. Armija njih.

Premalo je na tom planu psihosocijalnog savjetovanja urađeno za veterane rata, za civile koji su preživjeli rat i sve nam to sada dolazi na naplatu u jednom društvu koje je pred kolapsom.

Previše su se političari bavili jedni drugima i sitno sopstvenim, ličnim i stranačkim interesima, a premalo psihosocijalnim stanjem i blagostanjem društva. Tolika boračka udruženja, a gotovo nigdje psihologa, da ne govorimo o organizovanim ekskurzijama, putovanjima, ljetovanjima, odmaralištima, grupnim terapijama.

Ljudi su decenijama prepušteni sebi i od njih vladajuće strukture samo traže žrtvu, umjesto da žrtvuju svoje lične ambicije i posvete se blagostanju i boljem psihosocijalnom stanju djece, mladih i čitavog društva.

O ovome trubim već godinama i malo ko u politici (u koju sam se kao umjetnik uključio da bih je učinio manje morbidnom, tmurnom, već vedrijom i posvećenijoj običnom građaninu) je do sada imao sluha za to. Nadam se da ćemo konačno jurnuti u tom pravcu i pokušati spasiti što se spasiti može, a najvažnije od svega – zdrav razum.

Zdravlje, kultura, nauka, umjetnost, obrazovanje su ono što sekularna država može i mora pružiti svojim građanima. Posjete galerijama, muzejima, izleti u prirodu, obilasci kulturne baštine, organizovane ekskurzije i putovanja u inostranstvo – sve to liječi, smiruje, otvara vidike, oslobađa.

Dobro bi bilo da se vjerske organizacije fokusiraju više na duhovnost i duhovne potrebe građanstva, a manje na vođenje politike i psiholoških ratova kojim se bave političke partije. Dobro bi bilo da se zajednički posvetimo rasterećenju i ozdravljenju ovog društva. To je plemenit i častan cilj, po mom skromnom mišljenju. Ja sam otvoren za saradnju i znam da su to i mnoge moje moje kolegice i kolege. Volio bih da se čvršće povežemo i aktivno sarađujemo na ovakvim projektima, da razvedrimo nebo i čela ovih ljudi, da imamo zajedničku i lijepu viziju budućnosti ove “naše zemlje” i našeg društva; da izaberemo, kako to Navaho indijanci kažu: “put ljepote” i da konačno započnemo naš “hod ljepote”; da vlast ubuduće bude ono što je oduvijek trebala biti, a to je “dobri pastir”. Nije ovo nikakav ideal. Ovo je prijeko potrebno.

Dugo smo ležali nepomični kao truplo i dosta je bilo vukova, hijena i lešinara, blata, kaljuže, gliba, trnja, šikare, mulja, žabokrečine političke močvare, ako mene pitate. Mi jednostavno moramo krenuti naprijed, poteći prema budućnosti i razbistriti se u tom procesu, jer ova stajaća, ustajala, zatrovana i nezdrava konzervativna politika ne vodi nikud osim u raspadanje.