Sarajevo, 17.01.2023.

Pitao sam se zašto ljudi toliko lično shvataju ovu državu, a onda sam shvatio da mnogi od njih u životu nemaju nikog drugog osim te države.

Bez obzira koliko je država disfunkcionalna, svjesni su da je društvo u kojem žive u mnogo gorem stanju i da se ne mogu ni u koga pouzdati. Jedinu sigurnost i utjehu im daje država, kakva god ona bila: dadilja, majka ili maćeha. Zato ih pogađa kada bilo šta ili bilo ko dovodi u pitanje opstanak države.

Mnogi nisu uspjeli za života izgraditi nikakvu zajednicu, pa čak ni mjesnu (ni u jednom ulazu na adresi stanovanja, a o profesionalnim, umjetničkim i sl. da i ne govorim). Ljudi su u našim selima i gradovima jednostavno osuđeni jedni na druge, i u dobru i u zlu, da se međusobno pomažu, varaju, trpe i glođu. Izgradili su zajednicu međusobnih zavidnika, čitavog života se međusobno porede i takmiče, ogovaraju jedni druge iza leđa, svađaju, mire, intimiziraju, intimidiraju… Izgradili su zajednicu sitnodušnih, sebičnih i samoživih koji gledaju da se ispale negdje vani, barem turistički, i objave slike kako bi se ostali pojeli od zavisti.

Kada sve oduzmemo i saberemo – mnogo je takvih ljudi koji nemaju ni prijatelje ni zajednicu (osim one virtuelne na društvenim mrežama), a ni firmu, korporaciju da se njoj utiču, pa im preostaje samo i jedino da gaje iluziju da im je država najbolji zamišljeni prijatelj, neki roditelj, staratelj, majka za koju vjeruju da ih voli više od drugih naroda i sugrađana zato što je oni vole više od drugih naroda i sugrađana, te su stoga oni dobra djeca i miljenici svoje majke države, a svi drugi su zli i prezreni. U toj usamljenosti, toj iluziji, toj viziji dobro dođe televizija, a na njoj predsjednik, njegov lik i djelo, kao otac, muž, mladoženja majke države u tom ramu vjenčane fotografije.

Svjesni smo da virtuelni društveni život rezultira imitacijom društva, pa zato neki misle da je barem država stvarna. Ako ništa drugo – stvarni su zakoni. Ne moraš vjerovati u državu, ali se moraš držati njenih zakona inače slijedi kazna. Hoću da kažem da je država poprilično stvarna kada te “udari po džepu”.

Uhvatili su se ljudi za državu kao za istinsku stvarnost, veću i stvarniju od zbilje, iako je država ljudska tvorevina, posve vještačka, konceptualna…

No to sve ima smisla. U društvu u kojem vlada bezakonje, koje je rastrgano i razoreno etničkim i vjerskim sukobima, interesima i teritorijalnim pretenzijama raznih hordi i čopora, kružoka, opskurnih lidera i likova, kriminalnih, polukriminalnih, političkih i drugih organizacija; društvu koje je oličenje lažnog morala, licemjerja, korupcije, kriminala, haosa, košmara – radnim ljudima i usamljenim građanima ništa drugo ne preostaje do to malo države koju su zarobili gorepomenuti. Nekom od njih država je simbol, praznični dodatak ličnom identitetu, šarena proteza ličnosti, “bolji dio sebe”, plemenski totem s kojim se poistovjećuje; drugima je potrebna kao socijalna država, da im pomogne zato što nemaju nikog svog, da se pobrine o njima zato što su ih svi napustili, svi su im u inostranstvu, i djeca i unuci, a oni su sami ovdje, ostarjeli, ostavljeni da umru. Čuvaju stan, kuću, nešto zemlje koju će njihovi potomci i nasljednici prodati i zalupiti za sobom sva vrata nostalgije i trauma. Zato im treba država kao pravna država: da im obezbjedi sigurnost u tim stanovima, na ulici, treba im policija da ih čuva od lopova, napadača, ubica, psihopata, sociopata, ljudoždera među nama; treba im civilno/građansko pravo da reguliše privatnu svojinu, nekretninu, nasljedstvo, ugovore, kupoprodaju; treba im država da žive i da umru u miru i na miru, treba im humana država sa humanim zakonima da ih štiti od nehumanog društva prepunog parazita i predatora.

Ne treba im demokratija, ne treba im “odraz društva” kroz “volju većine” jer većina je većinom rogata stoka. Da se većina pita žrtvovala bi manjinu za svoju korist, protjerala manjinu i otela njihovu imovinu.

Ljudima treba prava i funkcionalna pravna i socijalna država: treba im ustav, zakon, vladavina prava da ih sačuva i zaštiti prije svega od same države, a zatim o bližnjeg, od predatora iza ćoška, od parazita susjeda psihopate, komšinice sociopate koji vrebaju tuđu privatnu imovinu mada svako jutro srdačno pozdravljaju.

Treba im stroj, mašina prava i pravila, zakona – humanih, pravednih – i treba im neko da to sve vodi i provodi, da obuzda neobuzdane buzdovane, iracionalne, sumanute, nesmotrene, opsjednute koji opsjedaju, manijake koji progone i proganjaju, sve one sa fiksacijama, sve one nestabilne koji vas prate i koji vaš život previše lično shvate, koji vas vrijeđaju uvrijeđeni vašim postojanjem.

Zato vam treba prava i funkcionalna pravna i socijalna država, ako ne zemaljska, ono barem nebeska, da u nju vjerujete, da vjerujete da barem negdje postoji pravda, ako ne ljudska na ovom svijetu, a ono barem Božija pravda na onom svijetu – u nebeskoj državi. Toliko nam je potrebna pravda, pravedna vlast i pravna država da ćemo je, ako je nema, izmisliti ako treba, nacrtati ako treba.

Treba nam država i treba nam pomoć, servis, asistent na ovom svijetu, neko kome cjeloga života plaćamo svakojake daće, dažbine, poreze da bi postojala i bila uz nas kada nam zatreba. Zato moramo oteti državu iz ruku onih koji nas skupo koštaju, a nisu vrijedni naših suza i muka, naše depresije.

Država je potrebna svima nama, ne da služi njima za njihov privatni biznis, već da služi svima nama za “javnu stvar”. Potrebna je država koja kriminalca ne tetoši i bezakonje ne toleriše.

I tu je važno u tom očaju ne padati na lažne proroke i lažne Valtere, na one koji su napravili političku karijeru i život kapitalizirajući na lažnim nadama, sami protiv svih “krusadama”, zato što ne samo da odvlače pažnju, već traće glas i vrijeme.

Zato je Komšić velika prevara.

Ako želite pročitati više o tome Zašto je Komšić velika prevara, kliknite na link.