Sarajevo, 29.11.2021.

Kada kažu “narod” nacionalne elite vjerovatno i ne misle na čitavu etničku grupu, na cjelokupan “konstitutivni narod”. Prije će biti da misle na određeni sloj unutar naroda. U prvom redu zato što često koriste floskulu “naš napaćeni narod”.

U takvu definiciju “naroda” nikako ne spadaju ratni profiteri, multimilioneri, milijarderi koji žive na visokoj nozi, ili griješim?

Vjerujem da nacionalne elite misle na “svoj napaćeni narod” sa kojim se (ako im je vjerovati) solidarišu, identifikuju, čije vitalne nacionalne interese štite i zastupaju, ali ne mislim da misle i na sebe jer bi to bilo neuvjerljivo. Naravno da oni misle na sebe i svoj klasni interes misleći na “svoj napaćeni narod” i njegov vitalni nacionalni interes, ali bilo bi neumjesno da sebe uvrste u tu napaćenu kategoriju obzirom da trideset godina žive kao bubreg u loju, zar ne?

Dakle, sve su prilike, kada kažu “naš napaćeni narod” da se ne radi o čitavom narodu, o svim klasama, već da se radi uglavnom o određenim kategorijama, o nižim slojevima, o obespravljenim, o razvlašćenim, marginaliziranim, pauperiziranim koji su, nažalost, u većini unutar “našeg napaćenog naroda”. Do te mjere da to njihovo siromaštvo i trodecenijska patnja prerasta u nacionalni identitet sa kojim se nacionalna elita identifikuje, a potom plemenito, poput srednjovjekovnog plemstva, solidariše i saosjeća. Nacionalna elita vidi te siromašne slojeve kao generalni imidž i identitet “svog napaćenog naroda”, vidi ga kao svoje vjerne glasače i braneći vitalne nacionalne interese “svog napaćenog naroda” brani svoje klasne interese.

Za njih nikako ne bi valjalo da “njihov napaćeni narod” jednog dana prestane biti napaćen jer ga onda ne bi imali zašto, od čega i od koga braniti. (Ovdje sada dobro dođe onaj vic koji se završava sa: “nemoj me više braniti, molim te”.) Ne bi bilo dobro da ta većina napaćenih i osiromašenih postane manjina, jer onda politička elita ne bi imala dovoljno glasova da demokratski vlada. Bilo kako bilo, nacionalne elite su svjesno, nesvjesno ili podsvjesno poistovijetili “narod” sa klasom kao što su to činili vladari i plemstvo u srednjem vijeku poistovjećujući narod sa svojim slugama, podanicima, kmetovima, seljacima.

Interesantno je da se taj “narod” (klasa) nikada ne zapita kako to da je, i pored toga što ih bira i dovodi na vlast tri decenije, i dalje u takvoj poziciji; da je i dalje većinski napaćen, obespravljen, razvlašćen, pauperiziran, marginaliziran, itd.

Ispričavam se, tj. ispravljam se. Na to pitanje, naime, već postoji zvanični odgovor, zapravo narativ, koji će se vjerovatno početi učiti i u osnovnim školama, a on glasi: za sve to su krivi “oni drugi”, a nikako nacionalne elite “napaćenog naroda”.

Ali ko je onda “krivac” za milione koje posjeduje nacionalna elita “napaćenog naroda”? Kako njih, jadne, zapade drugačija sudbina unutar “našeg napaćenog naroda”?

Svaki “naš napaćeni narod” ima svoju nacionalnu elitu i nikako se ne mogu oteti utisku da ta nacionalna, u pravilu konzervativna, neoliberalna i kompradorska elita svaki put kada uzme u svoja usta taj “svoj napaćeni narod”, pod tim pojmom ne podrazumijeva mene, tebe, disidente, intelektualce, progresivnu inteligenciju, srednji građanski sloj slobodomislećih i obrazovanih ljudi, samouposlenih i poduzetnih koji se “drsko” bave svojim poslom bez da njih ljube u prsten i mole za posao ili uslugu. Izgleda da nacionalne elite pod “njihovim napaćenim narodom” misle uglavnom na svoju “raju”, na očajne, odane, nezaposlene, nepismene, sirote, uboge, stare, jadne, zapravo najniže slojeve osiromašenog i očajnog naroda za koje nacionalne elite predstavljaju skoro pa božansku milost, zaštitu i spasenje.

Takvu percepciju “svog napaćenog naroda” nacionalne elite opravdavaju činjenicom da siromašni čine veliku većinu u njihovom narodu, (u njihovom “nacionalnom korpusu” kako to desnica voli reći).

Ali logično pitanje koje im ljevica već decenijama stidljivo i bojažljivo postavlja je: a zašto takvi čine većinu u vašem narodu? Otkud tolika ekonomska nejednakost u vašem “nacionalnom korpusu”? Otkud tolike razlike između vas, nekolicine basnoslovno bogatih, i velike većine koji žive u siromaštvu unutar vaše etničke grupe/nacionalnog korpusa/konstitutivnog naroda?

Zašto su vladajuće nacionalne elite dozvolile da se siromaštvo ukorijeni “u narodu” i postane nacionalni identitet, imidž, način života, kulturna i folklorna tradicija, ako su imale priliku vladati tolike decenije?

Zašto nisu unaprijedile stanje “svog napaćenog naroda”? Zašto ih nisu obrazovali, zašto ih nisu liječili, zašto ih nisu naučili zanatima, osposobili za rad, kreirali nova radna mjesta, zašto ih nisu učinili ekonomski nezavisnim, naročito od državne/partijske pomoći nakon svih tih decenija?

Kako je moguće da se stiče opšti utisak ili preovladava uvjerenje i mišljenje da većina “naroda” spada u socijalno ugroženi sloj koji ovisi od budžeta partijske države? Ili ukratko: zašto “naš napaćeni narod” nakon trideset godina vaše vlasti i dalje živi u bijedi i siromaštvu ili napušta zemlju trbuhom za kruhom?

Kada nacionalne elite i lideri stranaka koje su izrodile te nacionalne elite u tranziciji danas kažu “naš napaćeni narod” – oni to kažu iz pozicije despota, vladara, vlastele koji imaju vlast i vlasništvo nad “svojim narodom” kao svojim podanicima, kao svojim kućnim mjezimcima.

Zato gledam da izbjegavam tu riječ “narod”. Čak i kada kažem “smrt fašizmu”. Ne vjerujem više ničemu što je izrečeno “u ime naroda” jer “narod” je kidnapovan od strane etničkih nacionalista i danas ne označava “demos”, već označava “etnos”, “krv i tlo”, označava podanike svojih despota, sljedbenike svojih vođa.

Preferiram “građani”, ali i “građani” su kidnapovani od strane građanskih, tj. državnih nacionalista koji građane definišu isključivo kao državljane jedne države, a ne kao individue koje posjeduju građanski habitus ili ih, nedajbože, vide kao srednji društveni sloj, kao svima mrsku “buržoaziju”, kao “urbane radikale” kako to populisti vole etiketirati.

Oprezan sam kada mi neko “u ime građana” Bosne i Hercegovine podmeće ili nameće bilo kakav kolektivni identitet kao superiorniji od mog individualnog. (“Vaffanculo alla maggioranza”). Guši me osjećaj utapanja u mase, pa čak i ako se one smatraju “građanskim”. To je za mene ista rulja, svjetina, puk, “narod”, samo u novom, građanskom ruhu. Ista tiranija većine. Zazirem od svega što nisam sam slobodno izabrao, a što mi se nameće i polaže svoju šapu na mene koristeći argument sile i većine i politiku identiteta.

Kada kažem “građanin” ja mislim na “privatnog građanina”. Građani za mene znače sumu slobodnih autentičnih individua, privatnih građana.

Građanin za mene predstavlja nešto više od državljanina jedne države jer je za državljanstvo dovoljan rodni list, a građanin se ne rađa već se građaninom postaje kroz obrazovanje, kroz pedagoški proces, učeći se univerzalnom, kosmopolitskom građanskom habitusu ma gdje mi bili rođeni, ma gdje živjeli, u kojoj god državi i u bilo kojem dijelu neke države. Zato su za mene građani svi oni slobodni i emancipovani civili, pojedinci, individue koje imaju građanski habitus, tj. koji pripadaju građanskom habitusu.

“Nacija je zamišljena zajednica”, kako to B. Anderson kaže. Ja mislim da ne moram zamišljati da živim svoj život s apstraktnim masama meni lično nepoznatih ljudi. Meni je draže osmisliti kako da živim svoj privatni i društveni život sa onima koje lično poznajem i sa svojom porodicom. Vjerujem da nisam jedini koji tako misli.

Kada kažem “građani”, ja mislim na sve one koji vape za uređenim i boljim društvom u kojem se mogu individualno ostvariti i ugodno živjeti od svog rada, znanja i zvanja.

Građani su za mene slobodne individue koje uživaju svoja elementarna prava i slobode da budu ono što žele biti u svom životu, da ispune i realizuju svoje snove, da budu “svoji ljudi”: slobodni, uspješni, prosperitetni pojedinci, a “ničiji napaćeni narod”, ničiji podanici, kmetovi, rulja, svjetina, pa ni vječni “proletarijat” bez šanse za društvenu mobilnost.

Građani su za mene oni koji žele jedno civilizovano i demilitarizovano, civilno, uređeno, napredno, slobodno građansko društvo. To su oni nezavisni slobodomisleći ljudi koji od građanske države očekuju depolitizirane javne institucije, pravnu državu, državu blagostanja; koji od civilnog sektora i nezavisnih medija očekuju da čuvaju demokratiju i budu korektiv vlasti; to su ljudi koji imaju znanje i zvanje, ulažu svoj novac u sebe, u svoje obrazovanje, u svoju profesiju i žele raditi svoj posao, imati svoj privatni biznis, živjeti svoj privatni život, ugodan, uređen život dostojan čovjeka u jednom uređenom građanskom i naprednom društvu jednakih šansi.

Građani su za mene oni koji žele obične i optimalne uslove za život i rad, da ih se pusti na miru i slobodu da sami sebi grade svoju sreću svojim znanjem i trudom, da osnivaju svoje porodice, da odgajaju i školuju svoju djecu i provode sa svojom porodicom svoje slobodno vrijeme.

Mislim da ti i takvi ljudi ne traže mnogo. Mislim da traže osnovno, elementarno, ljudsko, građansko.