Ovo je drugi dio teksta čiji je naslov Opštenarodna obmana građanskog društva koji sam napisao u januaru ove godine. Primjećujem da su i drugi početkom maja počeli pisati veoma slične stvari i to je dobro, jer nam je dužnost reći da je “car gol”, ako tome svjedočimo, ako to uočimo.

U ovom tekstu ću govoriti o Komšiću kao ljevičar, sa pozicije liberalne ljevice, građanske ljevice. Iznijeću svoje više od decenije staro mišljenje koje Komšić nije uspio promijeniti iako je imao više nego dovoljno vremena i previše prilika da to učini.

Znam da će mnogi odmah pomisliti: šta ti on smeta… njega si našao… on nije toliko bitan… no u tome i jeste njegova strategija. Neko poput njega ko je dovoljno mali i naizgled trivijalan da se provuče ispod radara, a dovoljno veliki da blokira sve što se blokirati da; neko ko je vrlo malo dobroga uradio za podijeljeno bosanskohrecegovačko društvo, a tako puno kritikovao, neko ko je samopravični populista i oportunista sa posve kontradiktornom ideologijom na koju se ne može staviti prst, upravo i jeste u stanju stvoriti konfuziju i lažnu nadu, prodati iluziju, kapitalizirati na priči bez puno djela. No nije problem u tome što on govori. On lijepo i slatko govori, nadugo i naširoko zavlači i zamajava već decenijama, ali, nažalost, onda kada ništa ne radi – on radi nešto posve suprotno onom što govori. On govori o građanskoj državi, o savršenom idealu koji mnogi priželjkuju, ali ono što radi jeste da isporučuje državu nazad korumpiranoj etnonacionalističkoj “državotvornoj” partiji koja je trideset godina drži zarobljenom. On presipa iz šupljeg u prazno, ali “tjera vodu na kolo” SDA. Takvi su najopasniji zato što su mamci koje SDA koristi za one koji ne žele izravno dati glasove njoj, ali se ti glasovi putem tih “mamaca” na kraju vrate njoj.

Istinska građanska/liberalna ljevica govori o društvu i miru, a ne državi i ratu; govori o civilima, povratnicima, o civilinoj vlasti, o pomirenju i suživotu, o slobodnom, otvorenom, reintegrisanom, pluralističkom, građanskom društvu, o zajedničkoj državi koju želimo oteti iz kandži etnonacionalističkih partija i vratiti je građanima, da služi građanima, dok s druge strane Komšić, koji nije više građanska ljevica, već građanski nacionalista, govori o militantnom patriotizmu, o građanskoj naciji-državi, dok istovremeno radi na tome da je isporuči jednoj partiji čiji je vazal i marioneta.

Komšić je mesijanska figura koja previše lično shvata državu i državni posao, javnu funkciju predsjednika. Previše je državu vezao za sebe i sebe vezao za nju. Upravo iz tog razloga se ne razlikuje mnogo od svih drugih koji govore: “država to sam ja” i “poslije mene – potop”. Poistovjetio je sebe sa državom, a državu sa sobom i, nažalost, nije jedini.

On kao da namjerno zaboravlja da je građanska država je sušta suprotnost tog i takvog koncepta. Građanski koncept nije samo suprotnost tzv. etničkog koncepta, već i ovog autokratskog, partitokratskog.

Građanska ljevica nastoji oteti zarobljenu partijski državu tridesetogodišnjem režimu i vratiti je građanima da im služi kao funkcionalna pravna i socijalna država, kao država blagostanja, a Komšić, dok zbilja divno javno zbori o građanskoj naciji-državi, zapravo služi da vrati i utvrdi etnopartitokratski režim tj. da isporuči državu svojoj pokroviteljskoj partiji onako kako je isporučio Sarajevski Kanton petka 13. u decembru (ili bilo kog drugog).

Meni je iskreno žao što je to tako, što je još 2019. odlučio napustiti i rasturiti BH blok, građanski blok u kojem je bio sa NS i SDP i odlučio postati SDA vazal i marioneta. Žao mi je što nije prepoznao vjetrove vremena i što je odlučio stati na stranu onih koji pripadaju prošlosti, srednjovjekovlju; onih koji koče, koji vuku unazad, a ne naprijed, ka slobodnom i naprednom svijetu.

Meni je žao što je, kao socijaldemokrata, ljevičar, ipak odlučio koketirati sa vojnom demokratijom, sa etničkim principom i privatno kapitalizirati na njima čak i po cijenu radikalizacije Hrvata u BiH i potpune dezintegracije BH društva.

Žao mi je što kao “građanski predsjednik”, “građanska opcija”, “građanska ljevica” kako se često predstavljao, nije nikada glasno i jasno stao i ustao za građanska prava i slobode marginaliziranih grupa, povratnika, manjina, LGBT+ populacije, itd…

Kao mnogi sa ljevice, ni ja ne mogu prežaliti, a ni oprostiti mu to što je otišao u zagrljaj SDA boriti se za status quo.

Šteta koju je napravio, ako ne državi, a onda zasigurno BH društvu svojom samopravičnom, samobitnom, samodopadnom samovladom u dvije decenije površnih i traljavih mandata je nesaglediva pa je stoga mnogi ni ne pokušavaju ili ne žele sagledati. Odmahmuraće ga, nažalost, i oni koji nikada nisu ni bili previše očarani, oduševljeni i opijeni njegovom slatkom retoričkom agdom bez koje bosansko-bošnjačka patriotska (“baklava”) koalicija ne bi bila to što jeste.

U ovom istorijskom momentu jedino što mu je preostalo jeste da pronađe nekog na koga će svaliti svu svoju krivicu i koga će proglasiti izdajnikom umjesto sebe. Svjedočimo da mu to i jeste prioritet. Cjelokupna propagandna mašinerija SDA učestvuje u spašavanju poznatog obraza “od milion dolara”, učestvuje u “bijelom pranju” čiji bi iscjedak trebao predati joj vlast barem na nekom od nivoa.

Komšića ne sudim kao bosansko-bošnjačkog ili bosanskohercegovačkog patriotu (iz reda hrvatskog naroda), već ga sudim kao ljevičar ljevičara, obzirom da se predstavlja i kao BH patriota, a i kao građanska ljevica.

Propagandna mašinerija njegovih pokrovitelja, kako svjedočimo, brani njegov militantno-patriotski lik, a donekle i njegov građanski/državni nacionalizam koji uopšte ne kritikujem ovdje. Mislim da mu je građanska nacija-država uistinu na prvom mjestu i upornim ponavljanjem nas je sve uvjerio da je spreman za nju dati život (mada to niko od njega ne traži), iako pravo pitanje koje moramo postaviti svakom lideru i na koje svaki lider mora sam sebi odgovoriti jeste: da li je spreman oduzeti nečiji život za svoju ideju?

Za sada je spreman oduzeti konstitutivnost, tj. državotvornost državotvornim, političkim narodima. Spreman je oduzeti ime i nacionalnost između ostalih i Bošnjacima, oduzeti im mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa.

Ne znam na koji način je pomirio tu svoju političku ambiciju sa svojom pokroviteljskom Strankom demokratske akcije, tj. kako se SDA pomirila sa tom njegovom ambicijom ako je ta njegova ambicija u direktnoj suprotnosti sa političkim programom i ideologijom SDA, ali i sa samim vitalnim nacionalnim interesom Bošnjaka. Ili ga Bakir Izetbegović nije do kraja saslušao, ili je Bakiru Željko Komšić nešto slagao, prešutio; ili pak obojica nešto prešućuju i lažu svom biračkom tijelu.

No jedno je sigurno, a to je da su Komšiću građani i građansko društvo na posljednjem mjestu, tj. da Komšić uopšte nema sluha za stanje građanskih sloboda u ovom društvu, što nije karakteristika istinskog ljevičara danas.

On, moram priznati, otvoreno prezire “buržoaziju”, što mu ponajviše daje taj ljevičarski “edge”, tu lijevu, marksističku “notu”.

Ako niste primijetili, iako promoviše građansku državu i građanski koncept, on ne voli previše ni pričati ni slušati o samim građanima, o građanskom sloju, o građanskoj srednjoj klasi (kojoj i sam pripada), o građanskim slobodama. On ih se, rekao bih, vidno gnuša. Kao da organski ne podnosi svu tu i toliku “građanštinu”. On to vidi kao “urbani radikalizam”. On oklijeva da stane na tu stranu, da podrži bilo šta što dolazi sa te strane.

Član je predsjedništva tolike godine, ali nikada nije javno podržao ni LGBT+, ni npr. razna eko-udruženja koja vape za zaštitom rijeka, prirode.

Kao da se plaši da bi tim izgubio podršku svojih vjernih i fanatičnih sljedbenika. Kao da vjeruje da bi oni bili ljubomorni što nije samo njihov lider. Kao da zna da mu ne bi oprostili što se, kao “građanski predsjednik svih građana”, solidariše i daje i nekim drugim građankama i građanima ove države.

Pa kakvu onda građansku državu obećava svim građanima? To je, koliko sam shvatio, građanska država koja nema toliko veze sa nekim građanima, sa “tim građanima”, “građanima”-građanima, bašgrađanima, koliko sa narodima koji bi trebali prestati biti tri naroda i postati jedan bosanskohercegovački narod.

Znači to je poenta njegove građanske države: po njemu i za njega država služi ne za izgradnju i unapređenje građanskog društva, već za stvaranje jednog državnog naroda, jednog bosanskohercegovačkog naroda.

Ako je to zaista tako, a po svemu sudeći to jeste tako, onda to nema nikakve veze sa klasnim pitanjem i klasičnom ljevicom, a pogotovo ne sa liberalnom, građanskom ljevicom i individualnim pravima i slobodama. To ima puno veze sa desnicom, sa nacionalizmom.

On je “narodni čovjek”, Bosanac i Hercegovac, patriota bosanskohercegovačke države i taj njegov državni nacionalizam je ono na šta on populistički “loži” mnoge bosanskohercegovačke nacionaliste (uglavnom iz bošnjačkog nacionalnog korpusa). Fura ih na unitarnu, centralizovanu, homogenu (jedno)nacionalnu državu, a ne na višenarodnu, plurinacionalnu državu kakva je BiH. To je njegov ideal i cilj i pri tome se koristi onom “sve u državi, ništa izvan države, ništa protiv države” – po Musolinijevom receptu, ali još uvijek samo u teoriji koju razvija već dvije decenije.

On ne vidi svoje saveznike u građanskom sloju, ne prepoznaje svoje birače u srednjoj građanskoj klasi, među mladim, obrazovanim, urbanim profesionalncima. Među progresivnom omladinom, progresivnom i liberalnom Inteligencijom. On preferira “široke narodne mase” koji su obespravljeni i marginalizirani u državi kojom i on predsjedava već skoro dvije decenije?!? I šta radi nakon te dvije decenije vlastodržanja? On ponavlja standardnu populističku priču u kojoj se kao veliki lider solidariše i identifikuje sa običnim, prosječnim čovjekom koji, po njemu i kako ga on zamišlja, životari na socijali i mjeri ulice naših gradova.

Željko Komšić ne razumije da taj ideal, ta vizija, taj stil, taj stereotip koji fura ne bi li se približio tom zamišljenom “običnom čovjeku”, tj. svom glasaču, biračkom tijelu, neće inspirisati mlade bračne parove da ostanu živjeti ovdje u ovoj zemlji i ovom gradu.

Naprotiv, to će ih samo otjerati, tj. natjerati da što prije odu jer radi se o generacijama kojima, za razliku od njegove generacije, “socijala” nije vrhunac, tj. ideal života.

Oni se ne furaju na ratne filmove. Oni su u svom filmu. Oni žele nešto drugo. Oni žele romantičnu komediju. Žele biti mladi, lijepi i uspješni. Žele da se ostvare u svojoj profesiji. Žele napraviti ime. Žele završiti dobre škole, upoznati zanimljive, kvalitetne i vrijedne ljude. Žele društvo u kojem političari nisu glavne zvijezde, društvo u kojem ih ratni profiteri ne limitiraju, ne patroniziraju i ne reketiraju. Žele društvo u kojem ih niko ne gleda s visoka; u kojem ih niko ne smije tlačiti i zlostavljati, tretirati kao građane drugog reda, pogotovo ne sistemski, na “šalterima”.

Žele sadržaj, žele čiste i pametne gradove sa sadržajem, prije svega sa kulturnim i sportskim sadržajem za mlade, mlade bračne parove. Žele dobre škole za djecu. Žele sadržaj i sigurnost za djecu. Žele urbaniziran prostor posvećen građanima. Žele svježe obnovljene i lijepe historijske fasade. Žele infrastrukturu, žele superstrukturu. Žele sigurnost, pravnu sigurnost, žele dobre ugovore, žele sigurnost svoje imovine, ušteđevine; žele svoju sigurnost na ulici, na cestama, u saobraćaju. No iznad svega žele slobodu: građansku, individualnu slobodu. Žele slobodan um, mentalno oslobođenje od nezdravog i toksičnog uhljebskog i nehljebskog mentaliteta. Žele živjeti svoje živote u 2023, a ne vječno proživljavati živote svojih roditelja u prošlom vijeku, prošlom mileniju.

Ovo je njihov svijet, njihovo vrijeme i žele ići tamo gdje to vrijeme teče, a ne kiseliti se u močvari u kojoj vrijeme stoji. Žele biti savremeni. Žele sanjati svoje mladalačke snove i žele ih ostvariti.

Ako to ne mogu u našoj zemlji, onda će potražiti plodno tlo za svoje ideje u drugim zemljama. Neće se ugledati na besposlenog člana predsjedništva i slušati njegovu romansu o idealu “socijale”.